Zanima me drage mame i tate što vi kažete na naš sustav obrazovanja; da li su to vrijednosti koje se djecu uče u školama, kao trčanje za 5.o ili skakanje u dalj rekordno? Danas, nakon deset godina nakon škole nisam primjetila da su me prilikom zaqpošljavanja ili prilikom otvaranja firme pitali što mislim o Seljačkoj buni?
Ta utrka za egom me fascinira, jer se sreća na tom putu apsolutno zaboravlja!
Kako se nosite s time?

Sigurna sam da je emocionalna inteligencija djece izuzetno važna u životu, a njoj nema mjesta ni u jednom predmetu.

U udžbeniku za sedmi razred iz biologije djeca uče o organima životinja i to u tančine, a sa 12 godina klince muče sasvim druge stvari... A ne ima li morski pas nečisnicu ili ne!

A da ne kažem kako je ocjenjivanje predmeta kao što su matematika, likovni, glazbeni tjelesni suluda stvar.
Kako ocjeniti nečiji talenat? Pozvati roditelje i porazgovarati kako prilikom spolnog odnosa nisu jače pjevali!!??


Strani jezici su ok. To bez komentara. Materinji isto...
No mislim da kužite poantu.