Evo ja sam djete koje muca, imam 17 godina, i mnogo toga ruznog sam prosla kroz zivot, od ruznog pa do dobrog. Znam sigurno mislite sta sada ova mala filozofira, ali bih voljela da mi se jave oni roditelji, djeca koja isto mucaju, zelim da znam da li sam ja jendina koja je cudna smao zato sto mucam. Da pocnem svoju zivotnu pricu- Mucam otkako je rat bio. barem tako moja mama kaze, idem redovno logopedu, i hvala Bogu sve se poboljsava. Normalna sam, barem ja tako mislim, odlicna ucneica sam, al, nikad u zivotu nisam imala prijatelja, jendostavno, nisam osoba koja hoda po kaficima, jendostavno se razlikujem previse, i toga sam svijesna. za vrijeme rata bila sam u Svicarskoj, i tamo su me smijestili u skolu gdje su hendikepirana djeca, svasta sma se nagledala, i vjerujte oni imaju najtezi zivot, svako ko ima neku mahanu, hendikep, ima tezak zivot... i to iz jednostavnih razloga sto nas nece vanjska okolina da na neki nacin prihvati. Evo ja mucam, i sada idem u normalnu skolu, i odlicna sma ucenica jedina u razredu, al ono sto mi nedostaje i treba jeste prijatelji, al kako da neko ima prijatelje kada mu nesta fali, nedostaje, zeljeo bi da bude kao ostali, al kako kad niko nema strpljenja, jedino kad im treba pomoc ondah mi prilaze... , al iza ledja cujem mnogo prica.. svaki put kad kuci dodjem placem, sada imam svoj stan, svoje sve, cak i tri cuka imam, i jedini prijatelji su mi oni, mama i tajo i seka mi sa svih strana zele da ugode, ali oni nerazumiju.
Mnoga djeca su mi se smijala kad sma isla u osnovnu zbog govora, imitirala me, smijala mi se, cak su i roditelji isli u skolu, medjutim sta tu mogu nastavnici nista! Kada pjevam nemucam, zato pocesto i pjevam, htio me otac u muzicku, ali necu ja, ne zelim da zbog mog govora da negdje odem gdje ne zelim, i primijetila sma kada citam ne mucam.
Ma bilo je tu svacega....dok ovo pisem, malo mi suze idu,.. al sa ces... takav ti je zivot.

Nikad momka nisam imala, jer svako ne bi zelio da mu cura muca.. ko tu ima strpljenja... idem cak i spihologu, i prije sam bila tako zatvorena u sebe, da su me poslali psihologu, i ona Lejla, tako smo se sprijatelji
da, joj mogu sve reci, moja mucenja.. ma sve... zivot, i ona me jedino razumije, bas je i mlada, i tako...

Ona mi jedina podrsku daje....-i tako..
pa molim vas ako ima neko slican meni neka se javi...