Moram se negdje požaliti jer sam totalno već luda od noćnog (ne)spavanja

Izbacili smo noćne podoje još prije 4-5 mjeseci. Nismo počeli bolje spavati, ali bar nastavak spavanja nakon noćnog budjenja uglavnom nebi bio problematičan...

...a onda smo imali veliko putovanje, i papala je siku po noći, zbog vremenske razlike i hrpe sati u avionu, nisam znala što drugo da radim, te jako visoku temperaturu u nekoliko navrata (opet sika radila po noći), a uz to prije 2 mjeseca smo krenuli u vrtić koji nikako ne prihvaća (vjerojatno jer smo u stranoj zemlji, starni jezik...).

I nakon toga nemoguće noći.
Znam da joj je teško i da zbilja jako teško sve to prihvaća suosjećam i pokušavam pomoći ali ona ne želi pomoć, nego samo siku i siku i tak je uporna do boli...

Noć sad izgleda da skoro ni jedno buđenje (a ima ih!) ne prođe bez neutješnog plača, i zavijanja. Ne želi zagrljaj, tješenje...ništa...samo ponavlja sika...i u tim trenucima totalno prkosi, samo radi kontra.. i plače i plače za sve... Pokušavam se skulirati koliko ide, jer ak sam ja nervozna još je gore, ali nakon n-tog takvog buđenja više nisam sva svoja.
Ne pomaže da spavam u drugoj sobi, ak zna da sam u kući...ne znam kako vama uspije to spavanje u drugoj sobi, ali nama bi eventualno pomoglo da svako vecer odem van i da stvarno nisam u kuci, pa da se potiho vratim...

MM postaje već jako nestrpljiv, hoće pomoći, ali kad ona ne reagira gubi volju, a njegovu siku ne želi :/

Osjećam se tako jadno i nemoćno. Bilo kakav savjet, ideja?