Došla sam vidjeti kad je bilo moje posljednje jadanje, prije nešto više od mjesec dana i ne mogu vjerovati da je u tako kratkom vremenu sve gotovo.

Ukratko - problem noćnih buđenja je bio to što se on nije znao nakon buđenja nikako sam uspavati osim na sisi. Kad je to prvi put uspio, dalje je sve išlo lakše. Tu je dosta i tata pomogao, kad bi se probudio, prvo ga je tata na sve mile načine pokušavao utješiti, nosao ga, pričao mu i to je trajalo neko vrijeme da bi I. odjednom počeo prespavljivati noć ili se buditi 1-2 puta u noći. Smanjio je i dnevne podoje. Na kraju me jedino još znao tražiti ujutro odmah nakon buđenja, a mi bi mu onda pokušavali nekako odvratiti pažnju, ako upali dobro, ako ne, dam mu sisati. Odjednom se zamislim i skužim da skoro 3 tjedna uopće nije sisao :shock: , ne znam ni kada nam je bilo zadnji put (pa ne mogu ni zapisati u neki spomenar ili započeti temu "odjavljujemo se..." gdje bih srcedrapateljski opisala prestanak dojenja o čemu sam dugo maštala ) jer tada nisam ni znala da će mu to biti zadnje. Još uvijek nekad to spomene ali brzo prijeđe preko toga, a vjerujem da je puno kumovalo moje neimanje mlijeka jer sam trudna. Ne mogu reći da sam nešto tužna jer me sve to uskoro opet čeka , iskreno, uživam jer mi se sada počeo puno više maziti, grliti me, onako se svako njegovo maženje svodilo na "papati ciku". Tek sad imam osjećaj da me doživljava kao osobu, a ne kao hodajuću sisu