Odlučila sam da je dosta... tražio bi sisu po 5 puta, a znala sam da nije gladan jer bi povukao i nastavio spavat. Kako spava u svom krevetu to je svaki put značilo dizanje, uzimanje k sebi i potom vraćanje u njegov krevet. Uglavnom čitajući ove postove primjetila sam da je najteže započeti pa sam nekoliko puta pokušavala i kad bi on počeo plakat i proizvodio zvukove kao da sisa ja bih popustila, srce mi se lomilo. Imala sam osjećaj da misli ´pa šta ti je, ja bi samo malo sise´. I jednu sam večer čvrsto odlučila pokušati... probudio se oko 23 h , nisam palila svjetlo već sam ga držala zagrljenog u njegovu krevetu, nunala ga, pokušavala da se ne digne i govorila mu šššš. I zaspao je... sljedeći put kad se probudio promislila sam kako nema svrhe što sam ga maloprije mučila i nisam mu dala ako ću mu sad dat i to mi je dalo snage i tako svaki idući put. On se i dalje budi, ali mi se čini da lakše zaspi, čak bi rekla da sam se nadala da će bit teže. Jednu sam noć upalila svjetlo i uzela ga k sebi... to je bila katastrofa, potezao me za majicu, plakao, jedva je ponovno zaspao. Od tada ne palim svjetlo. Sada mi je dovoljno samo reći ššš, pokrit ga i pomazit i on nastavi.