Citiraj saska7 prvotno napisa
joj pridruzujem se u klub onih koji ukidaju i kojima je to trauma...
totalno mi je bed, al ne mogu vise. koliko god nam je dojenje ogroman plus pogotovo kad je bubana, toliko sam sad vise na izmaku snaga - razvod, samoca, nocno cicanje, posao...ne mogu vise. a njoj nije ni priblizno dosta...
ne pali razgovor (ima 17mj, premala je) ni “cica spava“, ni “boli me“ (ugrizla me tako da imam 2 ranice koje krvare na podoje), ni nosanje, ni “šššššš“ ni uspavljivanje u drugoj sobi, a ne mogu ni spavati vise s njom jer sam se nekidan probudila sa takvom boli u donjem dijelu zdjelice i skuzila da sam vise od pola noci ukocena u jednom polozaju na boku da mi ne potegne cicu previse jer me boli, a trazi cicati svaka 2h...
bilo je super noci, kad bi se probudila mozda jednom-dvaput i to je mrak...
cini mi se..ma znam da osjeti da sam na rubu snaga i da sam totalno razdrazljiva i da ju to samo raspiga..noc je bilo moje razdoblje, za odtugovati, pisati, psovati, rjesavati sve ono sto prednjima ne smijem...sad nit spavam nit uspjevam rijesiti svoje frustracije i onda jos to dojenje....ma dosta mi je...
eto, nisam bas konstruktivna, samo jadikujem, al nemam kome, ako ne vama...
ajme draga... kud na sve to još i razvod,zbilja ti nije lako... ja te razumijem jer nam noći izgledaju jednako, a imamo 21 mjesec... kičma me rastura jer sam cijelu noć na jednom boku,probala sam sve živo i niš ne pali osim cice po noći... ma koma... ne znam više kaj da radim.
muž me uopće ne razumije, govori kako će on prestat sam dojiti, umjesto da odradi 2,3 noći i diže se k njemu da zaboravi mali na cicu... ma užas

rješenje nemam al eto možemo bar jadikovat skupa