S jedne je strane stvarno važno naučiti dijete da se ne treba sramiti nesavršenosti i da je užitak u trenutku ispred toga. Slažem se.

S druge strane je sve ono što kažu čokolada i iki, što je sasvim jasna činjenica.

U praksi koristim točku 2. Moj muž točku 1.

Nema sluha samo 2% stanovništva, stoga radi se o neuvježbanom sluhu kad mi govorimo da ga "nemamo". Ako nam je užitak pjevati i to veliki, zašto ne uložiti u nešto malo znanja, postavimo si glasiće i neka djeca uče što znači kad sve teče unutar van i izvan nas i da naš užitak ne mora biti nečija bol.

Ja falsheve doživljavam kao strujni udar i isto tako ne želim da moju djecu trese struja. Bar ne na redovnoj bazi.

____________

Moj Li obožava kad mu pjevam, starija ne. Ona doživljava glazbu u mojem životu kao "suparnicu", još jedno dijete koje nju u momentima stavlja u pozadinu.
Ne tupim joj o teoriji, ali zajedno se igramo "pogađanje" tonova na klaviru ili glasovima i jedino sam je spriječila da sa grlom izvodi vrlo nespretan isforsirani tremolo (želeći vibrato) koji je štetan za grlo. Ostalo vrijeme pjeva kako god želi i njeni me falshevi ne smetaju, posebno zato što voli pjevati tercu, a znam da nije lako pogoditi dvoglas bez znanja o intervalima, pa nije bad kad ode u drugi tonalitet. I sama skuži.

Moja mama je imala zakočeno grlo jer joj je tata stalno govorio da ne pjeva jer falsha. Baš mi je žao radi toga, zato što je oslobođenje glasa, oslobođenje duše i šteta je tako ugušiti se.

Znači, sve u svemu... ništa nisam rekla.

U svakom slučaju treba pjevati. :D