 |
|||
Stvarno je zanimljivo pročitati sva ova razmišljanja. Baš nekako prodirem u nutrinu još dublje sa nekim vašim rečenicama...
Naći ću odgovor!
Sad sam maloprije kopala po starim mp3-cama i našla neke snimke stare, pa između ostalog i Liamove zvukove sa njegova 3 mjeseca. Samo 4 sekunde, ali odmah se svega sjetim.
Možete poslušati ovdje, direktno na linku:
http://boomp3.com/listen/bywojs7cz_h/liamovi-zvukovi
Da,i meni razum govori da je dvoje dovoljno,da ne mogu više,da se posvetimo malo sebi mm i ja kad ovo dvoje malo poraste,ali ono nešto kopka iznutra.
I sad dok nosim Tonku,dok mi se pokušava prvi put nasmijati i počinje gugutati isto si mislim pa zar je to to,zar više neću imati prilike to proživiti sa još jednim djetetom.
I što je još gore,sad mi se sa drugim djetetom sve čini tako lako i jednostavno,a zapravo je teže i kompliciranije jer imam i ovo prvo koje je još malo i traži puno pažnje.A ja kao da hodam po oblacima.I kad istovremeno plaču i traže pažnju ne gubim živce nego ih zajedno smirujem i ja sam pri tome tako smirena i ispunjena.
Mislim,ima trenutaka kad pomislim kako bih htjela malo predahnuti,odspavati,otići negdje i malo misliti samo na sebe ali to traje tako kratko i onda ih pogledam i vidim da su oni ono što me ispunjava energijom.
Nekako nisam žena od karijere,možda ne zasada,kad sam bila mlada mislila sam da neću ni imati djecu nego ću biti prava karijeristica ali sad vidim da sam bila u krivu i da je ovo ono što me ispunjava.Za karijeru imam vremena kad djeca odrastu!
ja jos ne mogu. a strah me da ce mi kasnije biti jako zao sto nisam.
U mom životu nikad nisam imala osjećaj da je nešto konačno. Sve se može promijeniti pa tako moja sadašnja dva potomka mogu dobiti pojačanje, a i ne moraju.
Interesantno mi je da starije žene s kojima sam razgovarala, a imale su jedno ili dvoje djece mahom žale što nisu imale barem još jedno.
To ja cesto cujem od svoje mame (a imala nas je dvoje)gita75 prvotno napisa
je, lako je žaliti kad sve prođe, jer se s vremenske distance zaborave razlozi zašto netko u tom trenutku nije mogao/želio imati još djece
i ja sam ovo bezbroj puta cula. (moja ne zaliTo ja cesto cujem od svoje mame (a imala nas je dvoje)
ni moja
i imala je više od dvoje
Eh, Anita...danas sam radila test na trudnoću..dakle, baš sam počela brijati na male bebe ..želim još
Sanela-Naja
lijep mi je ovaj topic.
nije mi taj poriv (koji i sama osjetim u prisustvu beba) dovoljno snažan (ili da kažem, važan, znakovit) da bi me potaknuo na još jedno dijete...
barem u mom slučaju, moralo bi biti nešto puno više, neka unutarnja spoznaja, neki gotovo fizički osjećaj da "ta dušica" negdje čeka...kao što sam doživjela dvaput. tada je želja u meni za djetetom bila vrlo jasna i nepomućena sumnjama i strahovima. čak i dok sam kukala svima oko sebe (jer se mihael zapravo neplanirano "dogodio") kako nisam htjela ostati trudna, bila sam u sebi svjesna koja je to laž.
nemam više taj osjećaj da postoji "netko treći", mislim da smo zaokružili cjelinu. kao da su moja dva dečka ispunila jedno posebno mjesto u meni (stvoreno za moju djecu) u kojem više nema prostora...
tako se zaista sada osjećam.
4ni moja
i imala je više od dvoje
oke, šišate nas4ni moja
i imala je više od dvoje
ja bi još jedno i osjećam da bi to onda bilo konačno. mm ne osjeća isto. pa mislim da će ovo bit konačno stanje - osim ako njemu nešto ne klikne.
Ovako i ja
me bad mother..
ne volim biti trudna, a rađanja se prisjećam kao doživljaja koji ne bi ponavljala on monthly bases
nemam osjećaja praznine i unutarnjih spoznaja
kad čujem glasno revanje male bebe malo me oblije znoj jer se prisjetim naših noćnih epizoda
baš sam zadovoljna majka četverogodišnjakinje..planiram masu aktivnosti jer je ona veća..klizanje..odlazak u HNK na balet..skijanje..
bad, bad mother
a znam da će mi jednog dana biti jaaako žao
MA sofke, zašto se unaprijed programiraš da će ti biti žao? Ljudi žale kad ne naprave nešto što su htjeli ili kad naprave nešto što nisu htjeli.
Stvar je jasna, ako ćeš htjeti, imati ćeš, ako nećeš, nećeš i isto tako nema razloga za žaljenje. Zašto ne bi uživala sa jednim djetetom?
Ljudi uuuvijek za nečim žale, ali to ne znači da je to za čime žale bolja solucija od one koju su zaista proživjeli. Zato ja mislim opciju žaljenja isključiti i sada raditi ono za što zaista osjećam da moram i želim.
Ne veselim se niti trudnoći, niti porodu, pa niti još većem životnom naporu i umoru. Samo ta čarolija i novopečena zaljubljenost u tek rođeno biće ima nešto što je nemjerljivo veliko.
Sad me pustila cijela ona priča o bebama. Uživam maximalno u trenutku dok su još maleni i vjerujem da je tijek života s razlogom osmišljen na ovaj način...
Mislim da me najviše od svega muči nedostatak početaka. Da, o tome se radi. Nema više išćekivanja, čekanja, nadanja.... Sve što sam htjela je tu. To je tako grozno divno. Ostvarenja su ustvari kraj svih željenih početaka. Koji bad.
uf, nisi trebala to ovako lijepo sročiti. sad je i meni bad. :/
pa zato što je s vremenske distance uvijek lakše palamuditi..da sam ovako ili trebala sam onako
ali imaš pravo, živimo tu i sad i sad mi je ovo što imam dovoljno
malo me nekad nagriza grižnja savjesti, zbog njenog brata ili sestre i tu brijem da sam sebična
ali nakraju, valjda nije moja obveza da nekom rađam braću..ili je?
kme....
podsjetila si me na osjecaj kad shvacas da si pronasla osobu s kojom zelis dijelit ostatak zivota. s jedne strane si sretna i ispunjena, s druge strane znas da nikad vise nema onih genijalnih osjecaja s pocetka veze, zaljubljivanja, zmaraca kad te samo dotakne...
mozda radjanje djece i sluzi tome, da se takvi osjecaji ponove
ja vas citam iz perspektive gdje zbog nekih tuzemnih razloga nije jos vrijeme za prvo dijete. al doći će
ima, ima...
Slazem se!! Ima, ima.ima, ima...
XSlazem se!! Ima, ima.ima, ima...
Ja otkad znam za sebe jedva sam čekala da budem trudna i rodim malu mirisnu štrucu. Sad kad već imam skoro trogodišnjakinju taj osjećaj se nije niti malo promijenio i ne mogu dočekati dan kad ću opet biti trudna. Ne mogu reći da je kod nas sve kao u bajci, pa da ne znam što su pravi problemi s djecom, E. nikad nije bila naročita spavalica, vrlo je zahtjevna i tvrdoglava, nemam nikakvu pomoć sa strane osim MM, koji jako puno radi tako da je uglavnom sve na meni ali ipak me ništa ne spječava da maštam i sanjarim kako ću ubrzo imati vellikii trbuh a nakon toga malu mrvicu. I stvarno ne mogu zamisliti da jednog dana nakon xy djece neću više tako osjećati.
Meni je sve to i dan danas predivno, ali nije to onaj osjecaj kad se prvi put dogadjalo. To mi je uvijek bilo extra uzbudjenje, zbog nepoznatosti, koja je sad nepovratno nestala. Dodalo se tu jos dosta toga divnog, naravno, ali nepoznatosti vise nema.Slazem se!! Ima, ima.ima, ima...
zanimljivo, ja nemam osjecaj da je nepoznatost nestala, dozivljavam to vise kao sirenje kruga: sto mu je povrsina (recimo da ona predstavlja poznati dio) veca, to mu je i opseg (granica prema nepoznatom) veci, tako nekako. puno me se vise doima koliko toga jos ne znam, nego koliko toga znam. ponekad me gotovo preplasi sve ono sto je u stanju pruziti istinski intiman odnos. ne znam jesam li to dobro objasnila, preplasi nije bas dobra rijec, recimo da se vise cudim onome sto moze pruziti takav odnos nego sto se pribojavam onoga sto ne moze. nije mi to bas jednostavno objasniti, ali potpuno sam uvjerena da su prvi osjecaji zaljubljenosti u punom sastavu uvijek u nama, samo sto im treba znati pristupiti (a to nije uvijek jednostavno).
i ne, ne tvrdim da mi klecaju koljena svaki put kad ugledam mm-a
Ja se vise referiram na fizicku nepoznatost (a tu, osim sto nas svakom danom ima 'kolicinski' vise za istrazivanje
Necu vise OT.
kako ne - jel' pratis temu orgazam?Ja se vise referiram na fizicku nepoznatost (a tu, osim sto nas svakom danom ima 'kolicinski' vise za istrazivanje
slazem se, dosta O.T.
Summer - o kakvoj ti količini pričaš?
Iskreno, čim sam napisala svoj post, htjedoh reći, ima svega i sve je jako i intenzivno i čovjek se može tisuću puta zaljubiti u istu osobu, ali što je, da je, to nešto nepoznato, suprotno od navike, kolotečine, naučenih i stečenih aktivnosti, riječi, dodira, načina ophođenja, tisuće stvari koje o nekom znaš..... više nije tu.
joj, kad će više proći taj pm....s
ajde, razmisli ponovo o tome kad prode
ajde, razmisli ponovo o tome kad prode
Ja znam samo to da imam tek trideset i još dobrih petnaestak godina.... Mi smo odlučili paziti neoprezno to jest s personom dakle otvaramo otškrinuta vrata, a kad ovo dvoje malih malo stasa otvraamo i širom. Ke sera sera.... fjučur s not ourz tu sii...
Summer, ogroman potpis na sve kaj si napisala.
Uh... ja tek čekam prvo a već razmišljam o idućem i nadam se da će sve proći ok i da će mi ta želja ostati. Nekako kad razmišljam o budućnosti čini mi se nekako normalnim da ih imamo troje a ne mogu si nikako objasniti zašto jer do prije pet godina ( znači negdje sa 25 ) sama pomisao na brak mi je grčila želudac a kašnjenje menge izazivalo napadaje panike makar sam već tada bila par godina u vezi sa MM.
ma daj :shock:Ja znam samo to da imam tek trideset i još dobrih petnaestak godina.... Mi smo odlučili paziti neoprezno to jest s personom dakle otvaramo otškrinuta vrata, a kad ovo dvoje malih malo stasa otvraamo i širom. Ke sera sera.... fjučur s not ourz tu sii...
a ja mislila persona sigurna :?
ja neću otškrinuta vrata, hoću blindirana.
ja neću otškrinuta vrata, hoću blindirana.
super si.... bas si me nasmijala, i ja ocu isto sto i ti
evo i mene...
porod je bio jako težek, oporavak također a o dojenju da ne pričam,
i ja i muž rekli NIKAD više..
ali evo nakon 20 mj opet razmišljam...
bojim se svojih vena, imam samo 27 ali jako loše vene i unutarnje i vanjske i u zadnje dvi godine su se vidno proširile...
sjedim upravo s umorom u nogama i tipkam...i teško mi je nać energije za ovog švrća a kamoli za dvoje
kako su mi prijateljice pred porod, na pomisao još jedne bebe srce mi lupa, a ne želim priznati..
prije tjedan dana bili smo kod kume tek je rodila, mali je šećer, ali kad smo sjeli u auto pogledali smo se i rekli -divni su, ali ne bi bili na njihovom mjestu! i tako sam se osjećala, NO WAY! ali već idući dan...i sad me već par dana drži...razum viće NEEEE a nešto mi neda mira..
moje srce kao da je odlučilo,
ali razum kalkulira, trebala bih sad krenuti na posao da rodim negdje u proljeće ili raano ljeto, jer mi je s venama lakše proć trudnoću u zimi..
a Erik ima tek 20 mj, ne želim ga dati u jaslice, a trbuh i malo dijete hmmm i onda u ljeti biti cijele dane s njima malima :/
pa sam mislila sačekati iduću jesen, mali će krenuti u vrtić, bilo bi mo lakše a i on bi bio veći da zna što se dešava...
nemam pojma, imate neki pametan savijet?
Uh, ja sam totalno poludila za malom djecom! Od osobe koja nije znala što bi s malim djetetom, što mu reći, kako se igrati, postala sam i ja malo dijete
Ja se obično raspilavim na baš baš baš malene bebe. Još ako imam prilike uzeti je na ruke...uffff...momentalno bih krenula za Beograd po smrzliće
A onda mi neki glasić (vragovski/anđeoski/koćegaznatičiji) prišapne da i te bebe porastu, da vrlo brzo naiđe onaj nezgodni period od prohodavanja do trećeg rođendana koji, s obzirom da sam ga preživljavala i savladavala uz blizance, ne bih želela da ponovim ni u najluđim snovima.
I odustanem. Kažem sebi da mi je dosta rađanja. Prizovem i krštenicu u pomoć, saberem se i izvagam da ostajemo na sadašnjoj brojki. A onda se opet rodi neka beba
Inače, trenutno se raspilavljujem na drugaricinu treću bebu od nekih 10 meseci. Pre nje je bila mala kumica ali je retko viđam pa nisam mnogo u iskušenju. A druga kuma mi se porađa za par meseci i eto meni razonode par sedmica
Da se nadovežem samo vezano za ovaj moj 'teroristički period' od 1-3 godine. Ja mrzim decu tog uzrasta. Slatki su mi samo dok su gegavci a onda me više ne zanimaju čim lepo prohodaju. Ne želim ih ni pomilovati a kamoli zabavljati. Pa ovaj svoj duo sam savladavala 24/7, muka mi je od dvogodišnjaka i trogodišnjaka. Čim napune 3 vraćaju mi se strpljenje i volja za druženjem
Btw, jedna moja rodica ima sina od 2 godine i planira drugu bebu do njegovog trećeg rođendana. Sinak joj je nestašan, zahtevan, nerazuman kao i svako dete njegovog uzrasta a ja si mislim kako joj uopšte može padati na pamet da opet prolazi kroz sve, ovog puta i sa starijim prilepkom na nogavici
Cvijeta71 - ma sigurna je persona
73 -sori
eto, prvo me uplaši, onda mi doda dvije godine...
a sto smo ostvareniji i duhovno zreliji vise slusamo srce, a manje mozak
Potpisujem od riječi do riječiJa se još uvijek s time nisam pomirila (što znači da nisam ništa ni odlučila), ali drugi dio tvoje rečenice nekako mi je blizak :/
Isto ovako se i ja osjećam.... i razgovarala sam na ovu temu s nekim starijim ženama koje su ostale samo na jednom djetetu pa su me uvjerile kako im je sada strašno žao što su u nekim periodima svojega života dopustile da odlučuje njihova sebičnost umjesto njih.... ali ja ne vidim ništa loše u tome...ja nisam tipičan tip majke...
http://www.roda.hr/forum/viewtopic.php?t=64149
tu sam prebacila odgovore na ovu temu koji idu u pravcu odgoja jedinaca...mislim da zasluzuju posebnu temu 8)
Evo mene opet na osnovnu temu ... htjeeti bebu...samo još jednu...
Ooo, da, ja htjeti bebu, BAR još jednu, ali...
Baš jučer dobih "tešku" menstruaciju, samo mi se spava (kao prva tri mjeseca trudnoće), boli me sve živo, nemam snage na nogama da stojim, muka mi je i sva sam slaba i počela su sjećanja da naviru o tih 6 preležanih mjeseci do poroda, o svim aritmijama, variranju pritiska i pulsa, o svim kontrakcijama i krvarenjima, o svim bolovima i beskrajnim čekanjima po ambulantama, o svim neprospavanim noćima zbog nepodnošljivih bolova, a o strahovima za dijete - kako se razvija i kako podnosi sve te silne lijekove koje sam morala piti, da ne govorim.
Pa sam se baš upitala kako bih podnijela ponovo sve to.... :/
A da bih još jednu bebu...bih, BAR još jednu, ali kako?
Ima li mama ovde koje su imale komplikacije sa prvom trudnoćom a sa kasnijim ne?
Na stranu to što moj dr. smatra da ja više ni nemam ovulaciju i da mi je mogućnost zanošenja jako mala...
Da se mene pita - 5 je moj idealan broj!
Ja bih svoju prvu. Jako.
Ali moram cekati, cekati, cekati. Dobro, nije da moram, samo razum kaze da je vise nego pozeljno.
A bioloski sat kuca. =(
meni se oči ispune suzama kad vidim mamu sa malom bebicom i odma poželim da sam na njenom mjestu...
Imam dvoje djece,Tina sam rodila sa 19 godina i mjenjala pelene kad su sve moje frendice tulumarile.Joška sam rodila sa 24,ali indiciranim carskim rezom zbog velke dioptrije, i dok su sve trudnice oko mene bile u strahu od tiskanja i trudova ja sam se bojala anestezije ,operacije i kako će to utjecati na bebu koja se rodila 2,5 tjedna ranije i hipotrofičan,pa smo bili u bolnici 10 dana...
I bez obzira na sve dogodine idemo na curicu...
Jer ja noćima sanjam svoju princezu i jedva čekam da je osjetim ispod srca ,pa da je primim u naručje...
I znam da će me opet biti strah,da ću opet ići na carski, da moj posao ne trpi izostanke , što znači da ću raditi od doma , nema veze...
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom