imam potrebu podijeliti ovo sa nekime tko je u situaciji kao ja... Kao sto sam vec pisala, maleni i ja smo sami, i to moglo bi se reci od pocetka... Ja sam u procesu rastave i bm mi uopce ne fali niti patim za time sto nismo zajedno, stovise, upoznala sam jednog drugog covjeka sa kojim mi druzenje stvarno odgovara i ispunjava moju potrebu za nekime..
Dakle, sto se desilo? Ja i maleni smo isli na more za moj godisnji., mislila sam da ce sve biti super, bas kao sto uvijek i je, medjutim iznenadili su me i sokirali neki moji osjecaji... najednom sam pocela primjecivati da su svi u kombinaciji: mama, tata, djeca i luftmadraci.. a nas dvoje samiBas me uhvatila neka tuga i bijes sto mi uopce to pada na pamet, tako da sam jedva cekala da se godisnji zavrsti da se mozemo vratiti u sigurnosti naseg stana i svakodnevice..
Zakljucila sam da mi je ovo bio najgori godisnji do sada.. kad god bi tako vidjela neku obitelj, doslo mi je da uzmem svoje dijete u krilo i rasplacem se na sred ceste... on je jos jako mali, godinu i pol,. i uopce se ni ne sjeca da je tata zivio sa nama, pa on nije nista od ovoga dozivio na nacin na koji i ja.. ali mi radi toga nije bilo nista lakse..
Dali se ovako nesto desilo i vama? Jeli to normalno i hoce li vec sljedece godine biti lakse i ljepse biti sam? opet moram ponoviti da nama nista ne fali sto smo sami, ne patimo za b.m. kojeg vrlo rijetko i vidimo.. smo mi je nesto falilo na tom godisnjem...