Htjeli mi ili ne, kasnije ljubavi nekako gledamo prvo kroz to dali ce prihvatiti moje dijete ili nece.
jednom prilikom sam ustvrdio kako se kriteriji izbora partnera s vremenom života, proticanja godina i životnog iskustva smanjuju, pa me netko nije razumio baš tvrdeći suprotno da se upravo izoštruju, ali sam upravo pri tom na evo ovakvu situaciju mislio... pa neka mi onda netko kaže da se prave ljubavi ne kale u mladosti i jedino tada istinski srastaju... kasnije su to samo neka polurješenja, baš kao što nam i samamama ne može zaključit jel to ljubav ili poluljubav i potpuno je razumijem kada to kaže...

i ne gleda se više da li ima škrbavi osmjeh, ćelavu glavu, pivski trbuh, osnovnu školu - već je jedan veliki, gotovo najbitniji kriterij - da prihvati dijete... iako nisam sretan što nam se društvena scena toliko promjenila da je brak postao toliko marginalan i površan, s jedinim veseljem tek na "tulumu" vjenčanja, davno zaboravljenim, ipak se nadam da će se i sveopća kulturološka klima oko tog "fenomena" promjeniti u društvu i da majka s djetetom, kao ni otac s djetetom, neće biti više nikakav bauk, niti, kao partner u ljubavi, neprihvatljiv element!

lijepo je da vas je opet troje i nadam se da će sada biti puno više sreće, razumijevanja i međusobne tolerancije! Tim više što je odgovornost novog čovjeka već u startu dokazana prihvaćanjem odgovornosti prema tvom djetetu, što je velik korak i izraz plemenitosti nečijeg karaktera...

sretno!