Citiraj ivana zg prvotno napisa
sjedalica uvijek i bez iznimke, ali zašto ne otvoriti problematiku pitanja kako djete, tj. na koje načine "prisiliti" zadržati u toj sjedalici kada ono to žestoko odbija, a to se događa svakodnevno, zašto žmiriti na to, zašto ne pomoći ljudima svojim osobnim iskustvima i savjetima.najlakše je kupiti sjedalicu i hvaliti se kako si odgovoran roditelj, a što ako djete neće u nju, gdje je onda pamet i odgovornost, imamo i hiperaktivnu, autističnu itd. djecu....?????
Moja su djeca uvijek u AS. Tako smo prošle godine putovali na more i evo ti iskustva. Krenuli u noći jer djeca će kao spavati. Nula bodova, bili su budni i super uzbuđeni (iz Osijeka smo krenuli) i nakon nekih sat vremena su ipak zaspali. Probudili se za sat i pol. Jeli (u autu). Probali smo većinu cd-a i pjesmica koje smo znali. Počeli šiziti pred Zagrebom i tu smo prvi put stali na nekih pola sata. Krenuli, bio je mir 15-ak minuta, opet red pjesme, red igara, počela je mala plakati, vadim čokoladno mlijeko (koje do tada nikada nije pila, imala je godinu i 5 mjeseci) pobožno srče pola sata .
Opet pjevamo, čitamo, igramo se pogađanja boja auta koji prolaze, divimo se drveću, magli i svemu i svačemu (imam spremljenu vrećicu omiljenih igračaka i dvije nove za svako djete). U Gorskom kotaru je maloj dosta, nakon petominutnog plakanja stajemo na divno odmorište sa super igralištem i pošteno se odmaramo i naigramo, istrčimo i opet u autu sve gore navedeno. Do Omiša smo stali još valjda 10 puta, Nera je jako plakala, nije nikako mogla zaspati, auto je bez klime, sve u svemu putovali smo i putovali... Kod mene nema mrdanja iz AS tako da na dugim relacijama ima svega, na kratkim se na plakanje gotovo ne obazirem. Nekada stanem, ali ako ocijenim da je djetetu zaista potrebno, moram priznati da se to nije dogodilo sigurno godinu dana. Kada je dijete manje mislim da treba više reagirati na plač, prihvatiti unaprijed činjenicu da će putovanje trajati duplo duže i veseliti se sa suzama u očima kad vidite odredište .