Nedjeljni objed u jednom našem katoličkom domu. Mama je baš odnijela tanjure za juhu i vratila se s telećom pečenkom, a stariji sin ih sve svečano pogleda, roditelje, mlađeg brata u crnoj "Metalica" majici i sestricu umrljanu špinatom u stolici za bebe, baku kako zamišljeno jezikom namješta zubnu protezu, pa reče...
"Tata! Mama! Ja se oženio!"
Tata zastane s viljuškom iznad lijepog komada teletine.
"A je li? Pa za koga, bogati?"
"Za jednog dragog momka iz Knina", kaže sin i na sam spomen voljenog bića licem mu se razvuče osmijeh. Mama zadrhti, prestravljeno pogleda tatu. Ovaj se smračio.
"Iz Knina?" ponovi on gušeći gnjev u sebi.
"A čiji je?"
"Naš, tata. Hrvat."
"Ajde, dobro", reče tata pa zabode viljušku u meso. Vidljivo mu je laknulo.
"Samo mi nemojte Srbe dovodit u kuću... Mladiću, jesi li upamtio", nastavi on pokazujući na klipana u "Metalica" majici, "to se i na tebe odnosi. Da ti ne bi palo na pamet da mi ovdje kakvog Muslimana dovedeš za ženu."
"Muža", ispravi ga mama.
"Svejedno", kaže tata žvačući...
Vjerujete li da bi se u bliskoj budućnosti negdje u nas mogao dogoditi ovakav razgovor? Ja sam tvrdo uvjeren, već za koje desetljeće najkasnije. Nacionalne netrpeljivosti ostat će zacijelo jednako užasne kao i prije dva stoljeća, ali društvo će prozračiti visoka tolerancija prema seksualnim manjinama. Takvo što uostalom već se da vidjeti na trulom Zapadu.
U Nizozemskoj su, na primjer, imali deklariranog homoseksualca za vođu desnice, kojemu baš ništa nije smetalo ako bi koji muškarac popušio drugom muškarcu. Dapače, on je, prije nego su ga ubili, uzgred kazano, samo govorio da ne valja pušiti pakistanskim useljenicima. Čovjek je, što bi se reklo, cijenio jedino etnički čiste, prave holandske tulipane.
Također, u Španjolskoj je prije nekoliko dana donesen zakon o legalizaciji homoseksualnih brakova, no budite oprezni ako ćete po tome procjenjivati civiliziranost, stupanj uvažavanja različitosti u njihovu društvu. Pederi i lezbijke će se ženiti i udavati, ali baskijski teroristi svejedno će i dalje detonirati bombe u madridskim supermarketima.
Ipak, da ne podcjenjujemo to što se dogodilo, jedna mala sloboda je ostvarena, jedan se fašizam slomio ili se barem slama. U samo nekoliko dana u Kanadi i u Španjolskoj legalizirani su istospolni brakovi, pa će valjda i u nas za koju godinu biti normalno vidjeti njih dvojicu, upravo vjenčanih, u tamnim odijelima, kako se skupa s rodbinom i prijateljima drže za ramena u vlakiću, u svadbenoj sali neke periferijske krčme ili u salonu namještaja gdje kupuju neku stravičnu ružičastu spavaću sobu.
Makar su naši homoseksualci, treba primijetiti, u posljednje vrijeme malo šuštali u traženju svojih prava. Sve do prije neki dan tako se, primjerice, nije znalo hoće li se ove godine uopće održati parada homoseksualnog ponosa. Mislim, ja baš dobro ni ne shvaćam smisao toga Gay Pridea, što je tu vrijedno nekakvog osobitog osjećaja samopoštovanja, ali znate kako bi rekli mi u Splitu - ako Niko Kranjčar već nosi majicu "Ponosan kaj sam purger", valjda se ni pederi nemaju čega sramiti.
Kako bilo, uspjeh španjolskih i kanadskih homoseksualnih aktivista bit će zacijelo vrijedan poticaj i njihovim kolegama u Lijepoj našoj. Ta neće valjda ovi naši sada odmahivati rukom na brak, kako već odmahuju nevjenčani parovi govoreći: "Ah, to je samo komad papira". Neće valjda naši pederi i lezbijke, što se kaže, i dalje živjeti u grijehu.
Zanimljivo je kako većina ljudi homoseksualnost smatra prvorazrednim grijehom, nezamislivom tjelesnom opačinom. Homoseksualci su, u očima "normalnih", perverznjaci, dekadenti u svilenim kućnim ogrtačima sa zmajevima na leđima, bolestan svijet. A oni su zapravo vrlo često sasvim obične osobe koje žele nešto tako konvencionalno kao što je brak. Odani su svojem partneru i žele da to društvo prizna. Mnogi od njih su i predani vjernici i voljeli bi da to mogu obaviti u crkvi.
Nema baš nikakve razlike između vas i njih, pederi i lezbijke mogu biti i malograđani i šovinisti, zadrti, budale, u najkraćemu - nisu ni veće ni manje smeće od ostatka čovječanstva.
Što bi sve mogli značiti homoseksualni brakovi, kakve se neslućene mogućnosti otvaraju s njima, meni se tek stidljivo odškrinulo prije neki dan, kada sam razgovarao s jednim zemljakom, kojega je silno zaintrigiralo novo kanadsko obiteljsko zakonodavstvo...
"Čekaj, to znači da bih se ja sad mogao oženit za jednog Kanađanina?" upitao me je on zamišljeno.
"Pa, ne znam, valjda bi mogao", rekao sam zbunjeno.
"Vidiš, to uopće nije loša ideja."
"Ali, samo malo, pa ti nisi... ili mi barem nisi rekao da jesi..."
"Ne razumiješ", prekinuo me je on.
"Ne bih se ja zapravo za njega oženio."
"Nego?"
"Nego zbog papira", rekao je taj praktični Imoćanin jednostavno, čudeći se upravo da ja ne shvaćam tu očiglednost.
"Da dobijem kanadsko državljanstvo."
A meni se otvorilo pred očima. U trenutku sam mogao zamisliti čitavu ljubavnu dramu između plahe neiskvarenosti nekog kanadskog homoseksualca, nekog Pierrea, na primjer, iz Quebeeca, savjetnika u agenciji za odnose s javnošću, i nekog našeg Marinka, recimo, malo sirovog seoskog momka iz Runovića, što na crno montira spuštene stropove od gipsanih ploča.
Mogao sam vidjeti svaki detalj njihove romanse, njezin uspon i pad, zanos i razočaranje, Pierrea što se nevino zaljubio u Marinkovu otresitost i njegove bicepse i ovoga našijenca koji šuti i trpi, pokorno jede sirovu ribu u japanskim restoranima i sluša Pierreove prijatelje kako oduševljeno blebeću o francuskim sirevima i free jazzu.
A onda Marinko dobije svoje papire i, već na izlazu iz montrealske vijećnice napokon reče ono što mu je dvije godine stajalo na duši...
"Va te faire chier, pede!" Ili, u slobodnom prijevodu s francuskog...
"Poserem se na tebe, pederu jedan!"
Pierre plače. Marinko odlazi iz lošeg braka u potrazi za svojom pravom, heteroseksualnom budućnošću. Medu njima je gotovo. Slijedi montažna sekvenca. Pierre leži na kauču dekom pokriven do brade, beživotno buljeći u telefon na stoliću. Na drugoj strani grada Marinko je sa ženom na krevetu. Goli se grle neko vrijeme, a onda se on odvoji od nje, pogleda tužno u svoje prepone i reče...
"Ne znam što mi je, ovo mi se nikad prije nije dogodilo." Pierre još uvijek leži na kauču, bulji u telefon, blijed, uočljivo mršaviji. Marinko šeće pustim perivojem. Ušće pokriva Montreal, čuju se gudači u offu. Marinko, sjetna pogleda, zastaje. Razmišlja neko vrijeme. Zatim potrči prema govornici s druge strane ceste.
Telefon na stoliću zvoni. "Pierre, moja jedina ljubavi!" kaže Marinko glasom koji drhti od suza, a i peder s druge strane, jer što bi drugo od pedera i očekivao, plače.
Ljubav je, dragi čitatelji, neobična pojava.
bajadera prvotno napisa
al bio je prije dvadesetak stranica i onaj gradonačelnik berlina u igri, da mi je vidjet majku koja se njime ne ponosi 
:?
