i ja tek sad vidim da vas je četvoro, još se sjećam kad sam čitala o posvajanju prvoga...
blago vama...
 |
|||
|
|
|||
i ja tek sad vidim da vas je četvoro, još se sjećam kad sam čitala o posvajanju prvoga...
blago vama...
Sinoć je stariji sinak došao iz škole i prepričao što je napisao za zadaću iz hrvatskog. Priča prati dvje obitelji, jedna je naša, kao dobra iako smo malo zajedno (njegove riječi) , a druga je nekakva disfunkcionalna, dijete neposlušno, roditelji se svade, baka sa strane pokušava umirit svađu al ne uspjeva. Na Badnjak smo mi kod bake (moje mame, što nam je običaj) a ovi drugi se nastavljaju svadit, baka jede sama. Za Božić naši klinci nalaze pod borom dva mala paketića i vade iz njih male poklone i vesele im se (ajde da i to vidim), a ono drugo dijete, koje se dan dva trudilo bit bolje s mišlju na poklone dobiva veliki paket, ali pun stiropora i u dnu samo čestitka uz poruku da treba bit dobar cijele godine. (To oslikava pojam pravde našeg starijeg.)
Uz komentar da bi puno djece plakalo kad bi naš veliki sinak bio Djed Božićnjak, i uz pomisao da dijete iz priče zapravo nije zločesto nego nemirno i pomalo zapušteno, ipak sam se skroz raznježila i baš mi je bilo drago.
Vlvl
Božić je došao i prošao u atmosferi željnog iščekivanja, bor okićen uz trčanje i vikanje do iznemoglosti, pokloni se otvarali ovdje i ondje, uz oduševljenje dobivenim bilo je mjesta i za malo žaljenja zbog nedobivenog. Kod koga bi još mogli biti pokloni pod borom? Veliki upozorava malog da ne smije biti neskroman. Uz nesputanu radost malog, i uz trud da se pokaže kao odgovorna starija osoba, velikog je ove godine jedva dotakla uobičajena postblagdanska depresija. Mm i ja smo na godišnjem i uživamo. Dugo mi nije bilo ovako lijepo.
S velikim veseljem primijetili smo da su naši sinovi postali "njih dvojica". I dalje su jasno vidljive razlike u dobi, znanju i interesima, ali oni su međusobno povezani na način na koji do sad nisu bili. Malom su puna usta velikog brata, o čemu god se govori pita i za njega. Veliki je konačno u potpunosti prigrlio ulogu starijeg brata, čak nas kao zagovornik malog upozorava na neke propuste. Obljeva me radost kad ih vidim zajedno.
Neke rupe još uvijek popunjavamo. Pitam se koliko će malom prefrigancu trebati da nauči koji dan dolazi poslije petka ili kako se čita datum ako je broj na kalendaru dvadesetidva. Drugi? Dvadeestitri? Ne znam. Ne mogu sad o tome misliti.
Mali je vedar, nasmijan i iskreno zadovoljan sobom i svijetom i kao takav protuteža svom starijem bratu. Ujedno je prava škola roditeljske strpljivosti. Za jedno tako drago i umiljato dijete pravo je čudo kako uspije postići da bude po njegovom, ili nam dignuti tlak, ili oboje. Kako je iskustvo pokazalo da što se mi više uzujavamo, to se on bolje zabavlja, a drugog učinka nema, sada aktivno radimo na smirenom i primjerenom reagiranju. Škola, kažem vam.
kako volim čitati ovakve priče....
Pusa za malog i velikog.
Velika
baš ste sjajni
velikom i malom
Vlvl jako te lijepo čitati
Đak prvak upisan u školicu. :D
Školska liječnica je proučila lanjske papire, i nahvalila malog da je baš lijepo spreman za školu. Svom srećom je lani dobio odgodu, jer pred godinu dana nikako još nije bio spreman. Nadam se da će u školi zadržati opuštenost i prirodnost s kojom je odgovarao na postavljena pitanja.
Sad smo 10 mjeseci zajedno. Ponekad osjećam kao da je dijete oduvijek tu, ali često se iznenadim nečim novim, pa pomislim: Kako sam mogla pred mjesec dana, pred tjedan dana, misliti da ga dobro poznajem?
Mali je dijete milo i dobro, ali uporno i tvrdoglavo, nasmijani zafrkant, bez imalo smisla za odabir pravog trenutka za šale i zafrkavanja. Pun je blistavih ideja koje ostvaruje bez obzira na žrtve, svoje i tuđe.
Iako dobrodušan, mazan, umiljat i u odnosu na svog brata naizgled nezahtjevno dijete, mlađi sinak pred nas postavlja izazove s kojima se ponekad jedva nosimo. Posebno nam je teško bilo zimus, kad smo se svi skupa stalno iznova razboljevali, osim našeg velikog sportaša, i kad sam ja bila stvarno na rubu snaga od novih obaveza i tempa.
Mali je još u tuzi zbog svojih gubitaka, zbunjen (iako sve manje) promjenom okoline i svijetom koji ga okružuje, nimalo taktičan, ponekad cmizdrav, bebast a istovremeno mudrijaš tipa "pile uči koku" - s njim zaista trebaju tone strpljenja. I da, on zaslužuje sve strpljenje ovog svijeta, i svu ljubav, ali ipak nam bude teško.
Najvažnija osobina tog djeteta, koja me čini mirnom kad razmišljam o njegovoj budućnosti, je vedrina i zadovoljstvo s kojim se smješta u svijetu. Koliko je izazov za naše živce i strpljenje, toliko je divan primjer prirodne sreće koja dolazi od samog postojanja.
Naš stariji sin postojano razvija svoje dobre strane. Mrgodni pubertetlija koji mrmlja i prebrzo govori, kojeg smo uvijek doživljavali kao zahtjevno i vrlo posebno dijete, sad nam dođe čisto kao odmor, on je "naš" na jedan drugi način, bolje ga poznajemo, više smo proveli zajedno, i briga o njemu polako postaje olakšanje (osim kad su ocjene u pitanju).
Toliko da je u trenutku iscrpljenog očaja nakon rješavanja neke epizode s mlađim mm raširio ruke i krenuo prema zblanutom starijem: "Dođi ti meni da te zagrlim. Pogledajte ga kako je velik, kako je pametan!"
Nedavno je mali izjavio da mu je kod udomiteljice bilo ljepše, iako nije znao navesti drugi razlog osim kasnijeg ustajanja. (Stvarno ga žalosno rano budimno.) Tamo je bilo više djece, jedna odrasla osoba uvijek kod kuće, životni ritam uredniji nego kod nas - toga smo svjesni, to nas je uvijek pomalo mučilo i sa starijim sinom. A sad je stariji otpuhnuo prema malom "To ti sad misliš. Vidjet ćeš, za tri-četiri godine ćeš drugačije mislit..."
Dijete naše drago.
Kako si ga ovo lijepo opisalaVlvl prvotno napisa
Lijepo je čitati o tvojoj obitelji, a tek način na koji pišeš, prekrasno!
Čestitke prvašiću! :D
Savršeno!
Vlvl, obožavam tvoje postove.
Divno je citati ovakve postove.
Jesi li Vivl mozda razmisljala o knjizi o posvojenju jednog dana? Lijepo pišeš a o toj tematici na hrvatskom nema ništa.
Samo to je jako osjetljiva tema, i nitko ne voli iznositi svoju intimu, ali mozda pod pseudonimom, i izmjenjenim nekim osobnim detaljima?
Ili mozda jos koja od vas mama na forumu koje tako lijepo pišete i imate već veliko iskustvo, neki i s više posvojene djece?
Vlvl
ivanas ima dobru ideju!knjiga bi bila super uz ovako lijepo pisanje mislim da bi bila jaaako citana!
Vlvl, baš lijepi postovi, iako pomalo umorni, vrlo pozitivni i zrače zadovoljstvom.
ovo o knjizi je super ideja!
Hja, i ta me ideja privlači, kao i pisanje na desetak drugih tema
Meni bi se svidjelo da netko okupi 10-20 posvojitelja, zamoli ih da opišu svoja iskustva podijeljeno po temama, tipa prvi susret, prelazni period, razgovori s djetetom o posvojenju, održavanje veze s prošlosti/biološkom obitelji, čega ste se bojali, a što se zapravo pokazalo kao problem itd... Takav miks iz više obitelji različitih iskustava bio bi vjerojatno korisniji nego jedna priča za sebe. Isto vrijedi i za priče posvojene djece.
Vlvl odlična ideja
Želim vam svaku sreću i uspešano roditeljstvo kao i sa prvim sinom
Da se malo i na ovoj temi javim s novostima. Iako nema pravih novosti, život ide.
Mali je sad prvoškolac, i sasvim se uklopio među godinu dana mlađe suučenike. Škola mu je bolje legla nego vrtić, nema svakodnevnog cendranja, i to nam je pravi preporod.
Još ima vidljivih zaostataka za vršnjacima, ali napredak je velik, u crtanju, izražavanju, općim znanjima. Sad zna jasno ispričati što treba, ako mu fali koja riječ precizno opiše da svima bude jasno ili na licu mjesta skuje novu - mamino dijete.
Nema više onaj pogled djeteta izgubljenog u vremenu i prostoru.
Tvrdoglav je i uporan, samouvjeren i neustrašiv, stalno na rubu opasnosti koju ne priznaje i ne prepoznaje. U jednom tjednu je zaradio čvorugu na čelu, masnicu pod okom, ogrebotinu na ruci, da ne nabrajam, a epizodu sa šibicama u sobi samo spominjem. Tako smo više zabrinuti za njegovu fizičku sigurnost nego školski uspjeh, što možda nije loše.
Tek sam nedavno shvatila da je meni trebalo više od godine dana da mi postane stvarno drago da je baš ovo i baš takvo dijete sada naše. (Što nema veze s time koliko sam ga voljela i bila ponosna na njega od početka.) Očito mi je privikavanje na drugo, naizgled lakše i manje strsno posvojenje, palo teže i trajalo dulje nego sam mislila.
A veliki, što da kažem. Briga o izgledu, svirka, sve više samostalnosti. Računa već kad će moći na vozački.
Ljuti se na malog brata, i na nas da smo popustljivi, a onda spočitava da stalno nešto zabranjujemo malom. Malog smo neki dan zatekli u suzama jer mu je veliki rekao da će nadrapati kad se mi vratimo, zbog laži. Nikakva naša reakcija ne može tako ubedirati dijete kao prijetnja starijeg brata.
Međusobno su jako različiti, gotovo suprotni, ali oba se osobinama jako uklapaju u našu obitelj. Da su tu rođeni znalo bi se koji je na kojeg djeda.
Vlvl
Baš mi je drago čuti novosti od vas
Baš lijepo da si se javila s novostima.
U zadnje vrijeme sam čula za nekoliko posvajanja veće djece, tvoja priča i iskustva će im sigurno zlata vrijediti.
kako krasno!! :D
Ah, to sporo privikavanje, ili bolje prihvaćanje.
Mlađi sin nakon nevinog uvoda (Mama, a vi ste htjeli dijete? A ja sam sad već dosta dugo kod vas?) izjavi da bi htio da je kod članova biološke obitelji. I doda: mogli bismo se preseliti kod njih, pa kad oni umru odseliti.
Neugodno iznenađenje za taj čas, taman sam mislila kako nam lijepo ide. I sjetim se kako je stariji sin ispoljavao svoje osjećaje prema posvojenju, biološkoj obitelji, cijeloj situaciji na jedan skroz drugi način, i nikad takvim riječima - ali ne može se poreći da su i njega te stvari mučile, ne samo dvije godine nakon posvojenja, nego i dulje.
Ne veseli me, ali ne uzrujavam se. Vidim da je to jedna od stvari koja dolazi u paketu s posvojenjem većeg djeteta, djeteta koje je sa članovima svoje prve obitelji provelo godine, i prestalo ih viđati kratko prije posvojenja (ili, kao stariji, uopće nije). Sjećaju se, vole ih, teško im je bez njih. Uspoređuju sadašnju situaciju i obitelj s nekadašnjom, i bilo bi naivno očekivati da su rezultati usporedbe uvijek na našoj strani.
Nama je teško čekati da svojoj djeci postanemo u srcu prava obitelj i da su u našem domu oni doma - ali to ide u rok službe.
(Još dodajem da sva sreća da ga veliki brat nije čuo, jer bi ga tu učvrstilo u uvjerenju da je mali blesav i nezahvalan.)
Prava obitelj je ona u kojoj se svatko osjeca dovoljno sigurno ispoljiti svoje osjecaje i misli. Posvojena djeca imaju potrebu nekako spojiti svoje dvije (ili vise) price i svakom od roditelja naci mjesto. Tvom sinu se mogucnost da svi zajedno zivite cinila kao jedna moguca solucija problema (barem teoretski). Da o tome tako otvoreno govori mislim da je samo izraz povjerenja i osjecaja sigurnosti u vasoj obitelji.
I da, imas pravo da se ne uzrujavas!
Mislim da o biološkoj obitelji razmišljaju i ona djeca koja ih nikada nisu vidjela. Ona imaju dva para roditelja i dvije obitelji i neminovno je da čitav svoj život o tome razmišljaju i nastoje ugraditi te činjenice u svoj osobni identitet. Kod M. (isto kao i kod moje B.) ta razmišljanja još uvijek imaju u sebi dozu dječje naivnosti, možda i fantazije, ali sve je to na putu razumijevanja i prihvaćanja vlastitog života i sebe samog. Slažem se s Evom da je dobar znak da M. o tome slobodno govori pred roditeljima i bratom - to je znak otvorenosti u obitelji i prihvaćanja djeteta onakvog kakvo je, s njegovom prošlošću koja uključuje i prvu obitelj. Bilo bi loše da dijete mora ta razmišljanja držati za sebe, kao što se to često događa kod posvojitelja koji se prave da su jedini roditelji.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
