Imali smo i mi teških trenutaka, uglavnom ja, uglavnom u svojoj glavi. Iz starih nalaza pokazalo se da je malecki imao probleme i zaostajanja za vršnjacima od ranih dana, a nerazrješeno je ostalo je li uzrok nepoticajna sredina ili drugo. Nakon toga sam njegovu bebastost i teškoće gledala četverim očima, u strahu da se radi o pokazateljima tko zna čega.
Dodatno me pogodilo što od centra nismo dobili baš sve informacije i što nam je jedna strana obiteljske povijesti bolesti gotovo prešućena. Ali nagovarali su nas da razgovaramo s doktoricom, i nisu krivi što je nismo uspjeli ulovit.
Uglavnom, ja se ukomirala, ali srećom mm ostao hladan ko špricer. Trebalo mi je neko vrijeme da prestanem paničarit, da shvatim da strahovi za budućnost uvijek postoje, da na problemima radimo i da nam je zapravo sasvim dobro. Naprosto se osjećam zadovoljno tu gdje jesam okružena obitelji kakvu imam.
S malcem se puno bavimo i napredak je vidljiv. Prije gotovo nije znao ispričati svoje doživljaje, a slikovnice je doslovno reproducirao. Od nedavno je počeo uz našu pomoć, poslije samoinicijativno i samostalno razumljivo pričati i prepričavati.

Inače, upravo sam pročitala (ko da su za mene napisali ) da posvojitelji kao skupina pripisuju veću važnost nego drugi utjecaju okoline na razvoj djeteta. Zato znaju biti zatečeni kad se pokaže da svojim trudom, ljubavi i općenitim utjecajem sređene obitelji ne mogu riješiti sve poteškoće koje se pojave u razvoju njihovog posvojenog djeteta.