Sinoć je stariji sinak došao iz škole i prepričao što je napisao za zadaću iz hrvatskog. Priča prati dvje obitelji, jedna je naša, kao dobra iako smo malo zajedno (njegove riječi) , a druga je nekakva disfunkcionalna, dijete neposlušno, roditelji se svade, baka sa strane pokušava umirit svađu al ne uspjeva. Na Badnjak smo mi kod bake (moje mame, što nam je običaj) a ovi drugi se nastavljaju svadit, baka jede sama. Za Božić naši klinci nalaze pod borom dva mala paketića i vade iz njih male poklone i vesele im se (ajde da i to vidim ), a ono drugo dijete, koje se dan dva trudilo bit bolje s mišlju na poklone dobiva veliki paket, ali pun stiropora i u dnu samo čestitka uz poruku da treba bit dobar cijele godine. (To oslikava pojam pravde našeg starijeg.)
Uz komentar da bi puno djece plakalo kad bi naš veliki sinak bio Djed Božićnjak, i uz pomisao da dijete iz priče zapravo nije zločesto nego nemirno i pomalo zapušteno, ipak sam se skroz raznježila i baš mi je bilo drago.