Božić je došao i prošao u atmosferi željnog iščekivanja, bor okićen uz trčanje i vikanje do iznemoglosti, pokloni se otvarali ovdje i ondje, uz oduševljenje dobivenim bilo je mjesta i za malo žaljenja zbog nedobivenog. Kod koga bi još mogli biti pokloni pod borom? Veliki upozorava malog da ne smije biti neskroman. Uz nesputanu radost malog, i uz trud da se pokaže kao odgovorna starija osoba, velikog je ove godine jedva dotakla uobičajena postblagdanska depresija. Mm i ja smo na godišnjem i uživamo. Dugo mi nije bilo ovako lijepo.
S velikim veseljem primijetili smo da su naši sinovi postali "njih dvojica". I dalje su jasno vidljive razlike u dobi, znanju i interesima, ali oni su međusobno povezani na način na koji do sad nisu bili. Malom su puna usta velikog brata, o čemu god se govori pita i za njega. Veliki je konačno u potpunosti prigrlio ulogu starijeg brata, čak nas kao zagovornik malog upozorava na neke propuste. Obljeva me radost kad ih vidim zajedno.

Neke rupe još uvijek popunjavamo. Pitam se koliko će malom prefrigancu trebati da nauči koji dan dolazi poslije petka ili kako se čita datum ako je broj na kalendaru dvadesetidva. Drugi? Dvadeestitri? Ne znam. Ne mogu sad o tome misliti.
Mali je vedar, nasmijan i iskreno zadovoljan sobom i svijetom i kao takav protuteža svom starijem bratu. Ujedno je prava škola roditeljske strpljivosti. Za jedno tako drago i umiljato dijete pravo je čudo kako uspije postići da bude po njegovom, ili nam dignuti tlak, ili oboje. Kako je iskustvo pokazalo da što se mi više uzujavamo, to se on bolje zabavlja, a drugog učinka nema, sada aktivno radimo na smirenom i primjerenom reagiranju. Škola, kažem vam.