Mislim da o biološkoj obitelji razmišljaju i ona djeca koja ih nikada nisu vidjela. Ona imaju dva para roditelja i dvije obitelji i neminovno je da čitav svoj život o tome razmišljaju i nastoje ugraditi te činjenice u svoj osobni identitet. Kod M. (isto kao i kod moje B.) ta razmišljanja još uvijek imaju u sebi dozu dječje naivnosti, možda i fantazije, ali sve je to na putu razumijevanja i prihvaćanja vlastitog života i sebe samog. Slažem se s Evom da je dobar znak da M. o tome slobodno govori pred roditeljima i bratom - to je znak otvorenosti u obitelji i prihvaćanja djeteta onakvog kakvo je, s njegovom prošlošću koja uključuje i prvu obitelj. Bilo bi loše da dijete mora ta razmišljanja držati za sebe, kao što se to često događa kod posvojitelja koji se prave da su jedini roditelji.