ivarica prvotno napisa
ovo pisem nasim forumasicama, ne indeksasicama i mooveru:
rodina kampanja koja promice dojenje mozda jest agresivna, ali je to ujedno i dio rodina rada koji je donio ogromne rezultate u svega nekoliko godina. vremena traze takve mjere, mi danas u hrvatskoj nemamo situaciju gdje neke bebe nisu dojene, mi imamo situaciju gdje vecina djece nije dojena.
iz vase pozicije forumasica koje dojite, ili koje ste zeljele dojiti pa niste uspjele ili koje ste odlucile da necete dojiti, vi ne mozete (a ni ne trebate) vidjeti cijelu sliku katastrofe dojenja u hrvatskoj.
iako je unicef devedesetih godina skuzio problem, okupio motivirane ljude, nacin na koji je sve to vodjeno ili situacija u kojoj smo bili tada kao drustvo, nije projekt odrzao.
godinama, od negdje 1998 pa nadalje, nijedna organizacija nije radila nista
ili skoro nista
ne znamo kako i zbog cega, osim beznadja i umora pojedinaca koji su se prije bavili dojenjem (a zbog nedostatka ikakve podrske od strane institucija) je doslo do tog da npr prije 6-7 godina zene nisu imale gdje potraziti pomoc za i one najmanje i banalne probleme. nisu imale tekstove o dojenju na hrvatskom jeziku, postojala je jedna jedina tiskana knjiga o dojenju. o dojenju se nije pricalo u tiskovinama, prijateljice vam nisu dojile u kaficu. ili rijetke jesu.
do godine dana sisala je jedna i po beba od stotinu njih.
u rodi je skupina angaziranih majki prepoznala prvo to da zenama treba podrska, nudile smo je onoliko koliko smo mogle, a sve nase ostale aktivnosti oko dojenja rasle su ne samo zato jer je rasla roda nego i zato jer je jacala podrska institucija i drugih organizacija i ljudi.
zato nitko, pa ni roda roda nema pravo reci da smo mi ukinule sretnu bebu.
ne, nismo je ukinule, i ne, nismo je ukinule da bi je nas prirucnik zamijenio.
roda je samo jedna u nizu organizacija koje su se borile sa sretnom bebom. pocelo je jos te 1998. kad se uopce pocela dijeliti, pisao je david clark o sretnoj bebi nasoj vladi iz unicefova ureda iz new yorka. dolazile su u ministarstvo strane organizacije koje promicu dojenje sredjivati problem sretne bebe.
mi smo pocele tek prije 5 godina.
osim rode, o sretnoj bebi su pisali i pravobraniteljica za djecu, pisali su i drustvo nasa djeca, najvise je o sretnoj bebi pisao profesor grguric, predsjednik hrvatskog pedijatrijskog drustva, pisali su clanovi nacionalnog povjerenstva za dojenje koje je osnovalo ministarstvo zdravstva 2006. godine. Uskladjivanje sadrzaja sretne bebe sa pravilnikom je i jedna mjera nacionalnog plana aktivnosti za djecu, dokumenta u kojem roda NIJE sudjelovala a koji je vlada izglasala.
Ono u cem je roda sudjelovala bilo je slanje alternativnog izvjestaja o pravima djece u genevu 2004. godine gdje smo opisali neke prakse, uz sretnu bebu i o odvajanju majki i djece u rodilistima a i kasnije, za bolnickog lijecenja. nasa vlada je tada od un-a dobila vrlo jasne zahtjeve da se sretnu bebu treba uskladiti s pravilnikom.
nije to rodina odluka, to je odluka vijeca un-a.
kao sto nije nrodina odluka da se sretna beba makne, to je odluka ministarstva zdravstva, ali iako je roda medju ostalima zasluzna za to, krivac je iskljucivo tvrtka koja je paket dijelila i njena bahatost i nevoljkost da ista u punih 10 godina promijene. ignorirali su sve dopise, mjere, odluke, ma s koje adrese dolazili. njima se bunite sto paketa nema.
inace, to da roda moze pucnut prstom i ukidati pakete i mijenjat zakone mi je smijesno, poput price koju sam cula neki dan da je jedna roda saborska zastupnica pa da nam zato "dobro ide".
znaci da smo fakat velike/i kad su se i takvi mitovi poceli o nama raspredati
ali imajte na umu da se puno krvi pisa i puno godina nezadovoljstva i naizgled uzaludnog rada potrosi da se nesto promijeni.
gotovo nikad nista nismo uspjele napraviti preko noci, a sigurno, nista nismo promijenile a da smo u tom bile usamljene ili da su drugi drztali da je nepotrebno.
sto se tice kampanje o dojenju, mi u rodi smo svjesne da ce poruka o tome da je majcino mlijeko najzdraviji izbor i da vecina majki moze dojiti donijeti osjecaj griznje savjesti nekim majkama koje nisu uspjele dojiti. to je nesto s cim smo mi izabrale zivjeti, ne treba nam pr da taj osjecaj smanji. vec sad vise nismo jedine koje pricaju o dojenju, unicef se zadnje dvije godine kroz svoj bfhi program ponovo posvetio dojenju, okupio kvalitetan tim i krenuli su tamo gdje mi nismo mogle, nismo znale ili nismo smjele. i druge udruge su se organizirale oko dojenja. ali, ok, ako ce i dalje samo roda biti kriva, opet, i sa tim cemo moci zivjeti.
jer prema zadnjim podacima o broju dojene djece koji su mi bili dostupni, ne samo da radimo dobar posao, nego se to dobro i vidi 8)
sto se tice rooming ina, ista stvar, iste "krive" majke.
ja sam bila u posjeti npr sibenskom rodilistu, sto mislite da to rodiliste ima ista bolje uvjete od ijednog zagrebackog. pa stalno su u novinama, pao ovaj strop, profundao se ovaj zahod. kakvi uopce uvjeti trebaju za rooming in? a zamislite, u sibeniku majke ne kukaju i ne placu kao ove u zagrebu. ili u dubrovniku, rooming in prakticiraju valjda 20 godina. a ja sam dubrovkinja i znam kako ove znaju kukat, pa nam ipak ne pisu iz dubrovnika da su "morale" biti s djecom cijeli dan nego nam pisu iz zagreba. naravno da im je tesko. nisu nista losije mame nego one iz dubrovnika. ali dolaze iz sredine u kojoj je do prije 6 mjeseci bilo normalno da vas odvoje. i ocito ce trebat odredjeni broj mjeseci, godina i majki kojima je tesko da bi dosli do tog da im je to normalno
Odgovori s citatom
)
