Poznam žene koje su prekinule dojiti baš zato što su u krivo vrijeme primile krive savjete i upute. I bilo im je kasnije užasno žao zbog toga. Mene (i maloga) je recimo prva dva mjeseca ubijao savjet pedijatrice i patronaže "dojenje svaka 3 sata", jer je mali u početku dojio svako sat i po-dva. Horor je prestao tek kad sam ga, sva iznervana rezultatima i savjetima koje sam dobijala, u panici i želji da održim to dojenje, počela dojiti na zahtjev. A sve tekstove o tome sam našla na Rodinom portalu. Jer za dojenje na zahtjev, kao ni za skokove u razvoju nisam čula ni u rodilištu, ni kod patronaže, ni pedijatrice.

Mi smo recimo bili na lijepom putu da prijeđemo na adaptirano (imali smo jedno vrijeme 100ml AD-a, "da bolje spava, za noć"). I razmišljali smo o uvođenju dodatnih bočica "kad već ovu dobro prihvaća", što bi vremenom prorijedilo podoje i ... bilo bi "piši kući, propalo; pa nisi jedina kojoj nije uspjelo; pa većina djece raste na formuli i nije im ništa, itd itd".

I mogu reći da je kojim slučajem MM, ili bilo tko iz okoline u tim prvim danima upirao po AD-u zbog tih početnih problema, ja bih (a vjerujem i ostale žene), još pod udarom hormona od poroda i PPD-om, glatko prešla na AD, jer šta ću mučit sebe i dijete s nečim šta ne ide.

Tako da mislim da je stav "dojenje je super ako ide, al ako ne ide, imaš rješenje" - a da se prethodno nisu ispucala sva rješenja problema koje sa sobom dojenje nosi - poguban. Nemojte me krivo shvatiti, nisam za dojenje po svaku cijenu. Ali mislim bi trebala efikasnije funkcionirati ta podrška mamama koje žele dojiti, i to ne samo u rodilištu, nego i kasnije.