evo ti mojeg mišljenja o udaranju, napominjem: ja sam užasno neurotična i afektivna osoba Ko me zna, zna koliko.
(evo, kolega pored mene bi ti to sad tako rado potvrdio) .
ALI: Za mene se djecu ne udara, ne udaram nikoga(osim što se pokefam s burazom koda smo djeca ), i jednostavno mi ama baš nikad nije kao rješenje palo na pamet potezanje ruke il nedobog nekog sredstva i udaranje djeteta. Udarana sam kao dijete i nebi rekla da je to neudaranje usađeno u mene. Sebi sam jednostavno tijekom trudnoće i Marinove raaaaane faze (novorođenče koje urla, bebica puzalica...) pokušala vizualizirat situaciju u kojoj ja udaram to dijete koje sam nosila i rodila i sve što u životu radim, radim zbog njega. I to mi je postalo toliko strašno i strano i apsolutno nezamislivo. Što ne znači da sam dobra, kul i smirena mama, naprotiv. Zato mi je jako teško duboko razmislit o programu kojim bi se smanjilo udaranje djece. Jer ne mogu zamislit situaciju koja bi me nagnala da ozlijedim svoje dijete s namjerom da ga boli.
Činjenica je da ova skupina ljudi o kojoj ti pričaš- živčani udarači, oni koji udaraju jer se nalaze u nekontroliranoj situaciji i to im je iz nje izlaz, popiiiii...de i opale....oni uvijek neminovno osjećaju grižnju savijesti i oni-uvijek i bez iznimke, znaju da su napravili nešto naopako. Problem je što s odgojem to nikakve veze nema (iz vl iskustva, dobiješ batine za prosutu sol, ne dobiješ batine za bijeg vani...npr.) i što ima veze samo sa njihovim raspoloženjem. Udaranjem djeteta izliječe dnevne frustracije, u nadi da su njemu usput obavili neku odgojnu mjeru, poslije se osjećaju ko g...o, upadnu u krug mlaćenja i grižnje savjesti.....svi skupa mogu radit samo na preusmjeravanju negativne energije na nekog snažnijeg od djeteta.Ili na meditaciju. Kako nekom utuvit u glavu ČINJENICU da ozlijeđuju dijete za kojeg žive?I da to ZAISTA mora ostavit posljedice?

Druga su skupina ljudi koji smatraju udaranje odgojnom metodom, tu se valjda može više učinit. Educirat ljude u smjeru da se udaranjem ništa odgojno nije i ne može učinit, o tome govori malo brošura ne po guzi, a na tome se zaista mora poradit. Moj je otac dugo živio u uvjerenju da nema šanse da dijete ne dira utičnicu ako ga ne opališ po rukici, nema šanse da ne ide opet tamo di en smije ako ga ne drmneš po guzi..nema šanse....
ja sam ga uvjerila da time moje dijete (koje naravno nikad nije udario, al se čudom čudio zašto to ne radimo ja i mm) omalovažava, jer se ni pse ne dozvoljava dresirati više na taj način. Uvjerila sam ga i realnim primjerom djeteta koje je poslušno, pametno i ne dira što ne treba i ne divlja, makar nikad nije udareno, omalovažavano, makar se na njega ne urla i ne vrijeđa ga se. Činjenica je da-ako nećeš dreserskom metodom-moraš se malo pomučit da ne ispadne totalna permisija. A mislim da se permisije i "današnjeg iskvarenog doba " roditelji najviše boje. Zato udaraju.