dal im popuštate??

[frka20]

hmmm...nisam možda dobro postavila naslov teme pa nek moderator
prilagodi naslov ukoliko smatra da je potrebno 8)

evo situacije od danas:

Ella,moja grofica,uskoro pa dvogodišnjakinja,velika pričalica,sve razumije...
Bili smodanas popodne kod bake i za tamo si je ponijela dvije bebe,Emu i Megan (tako ih ona zove).Kod bake je našla druge dvije (zasad su bezimene) i naravno,bebe Ema i Megan su pale u drugi plan.Nakon kratkog igranja (valjda svojstveno dvogodišnjacima) i igranja sa drugim igračkama (sve pomalo) ...došlo je vrijeme odlaska doma.Pitala sam ju koje će bebe uzeti sa sobom...i ona rekla samo dvije bebe(one sa početka priče),ali ne i bebe Emu i Megan.I tako mi došli doma sa one dvije bezimene.
I nakon 5 min kako smo stigli kreću pitanja "Di je moja beba Ema? Di je moja beba Megan?..." i tako tisuću puta...i ja sve objasnila kako su kod bake i ona u napad histerije i vrištanja...

U jednom sam momentu htjela poslat MM po bebe (baka je na drugom kraju grada)...al ipak nisam popustila - već sam svojoj Elli objasnila da će ih baka čuvati i da one sad spavaju.
Moje pitanje: dal sam dobro napravila,što biste vi u mom slučaju i uopće kako se nosite sa dvogodišnjacima ?
Koliko im i dal im uopće popuštate? I u kojim prilikama im popuštate?

[MGrubi]

ja bih napravila isto, i napomenula da ih je ona ostavila kod bake
a drugi put bih sve igračke vračala doma preventivno

[frka20]

ja bih napravila isto, i napomenula da ih je ona ostavila kod bake
a drugi put bih sve igračke vračala doma preventivno

tak sam i rekla da ih je sama ostavila i da je tako sama odlučila...iako ona,kažem,dosta razumije..pitam se koliko zaista kuže dvogodišnjaci?
Bit će da u našem slučaju ipak dosta...jer evo,MM je došao s posla i prvo kaj ga je pitala je "jesi donio moju bebu Emu? jesi donio moju bebu Megan?" (u međuvremenu sam ja prepričala MM na mob. o čemu se radi i unaprijed dogovorila da i on kaže isto kaj i ja)
Sad se igra i nevjerojatno,al ne pita više za bebe Megan i Emu.

[Mima]

Ovisi od prilike do prilike, tj. o tome koliko mi je zgodno ili nezgodno popustiti. Sigurno ne bih išla na drugi kraj grada po bebe, ali da ih ostavi u susjedstvu ne bih radi odgojnih principa ostavila bebe tamo.
Tj., ponašam se onako kako osjećam. Mi smo Leu nebrojeno puta upozorili da se ako nosi drage igračke okolo može dogoditi da ih zaboravi ili izgubi. Nedavno je ostavila medu za spavanje kod prijatelja i nismo išli po njega dok slijedeći puta nismo išli k njima, jer nam to nije bilo zgodno.

[maria71]

po hebenog zeca ( kad je imao 2 god ) smo bili spremni ići i na barikade, onda sam kupila zamjensku živinu-Peru ( živjele rodine rasprodaje )

Sada naizmjenično navlači i Nadu i Peru ( to su ti plavi zečevi )

I sad kad je veći i ostanu zarobljeni u vrtiću , ne tuli, ali s 2 godine mu je to bila drama koju smo riješavali brzinom munje

on je tulio ko da ga netko kolje, a ja ipak želim spavati

[domy]

Mi smo imali slične situacije na moru. U Zagrebu sam mu kupila pušku koju je nosio na more i konstantno je bila sa njim. Bilo je slučajeva kad ju nije uzeo sa sobom i onda se sjetio već kad smo bili u gradu, daleko od stana(15 minuta pjehe) i tulio je i nije mi padalo na pamet da se vračam po pušku.
Ali sam mu zato rekla da sljedeći put razmišlja prije nego ide u gradi kaj mu treba da si ponesei t tak je uglavnom bilo.
Jednom smo krenuli odmaknuli smo iza ugla zgrade i traži pušku. Ja mu rekla da je nije poneso da je ostala doma, veli on idemo se vratiti. A meni se nije dalo pa sam mu fino rekla ak hoće nek si ode sam po nju, a on ni pet ni šet se vrati i uzme ju.
A da ne pričam o njegovom pikoli kojih imamo 3 ista i nedo bog da ga nema za spavanje, ne znam kaj bi to bilo propast svjeta.

Uglavnom nešto i popustimo nešto ne zavisi od situacije raspoloženja i naravno stvari kojoj se treba popustit.

[Irchi]

Nedavno smo imali sličnu situaciju.
T. je počeo u jutro kad ide u vrtić nositi 1, 2, 3 omiljene životinjice (nežive). I kad bi ga zamolili da ih ostavi doma, spremi u ormarić u vrtiću ili u ruksak, bilo bi plača i naricanja. Pa kad je baš jako inzistirao (čitaj: urlao), tata bi popustio (i ja bih najvjerojatnije da ga vodim) i nosao bi te životinje po sobi, a tete su brinule gdje su i da se ne izgube. Međutim, nekako se iskristaliziralo da je ipak bolje inzistirati da ih sam spremi. Naime par puta se dogodilo da ih zagubi i onda vapaji i zahtjevanje da mu ih tete nađu ( a baš imaju vremena na pretek time se baviti).
I počeo ih je nevoljko spremati u ormar kad stigne u vrtić.
No došla su dežurstva, drugi objekt, druge tete i djetetu je opet zatrebalo nešto njegovo i poznato. I opet smo se vratili na početak. Bezbroj smo mu puta ponavljali, pazi, bolje spremi, izgubit ćeš morskog psa (ta mu je omiljena 8) ). Kad ono jedan dan, nema psa. Izgubio. Nosio ga je van na dvorište i teta ga nije poslije mogla naći. Tražio je par dana i nas i tete da ga nađemo, a mi smo kao papige ponavljali, znaš da smo pričali, spremi ih, moraš paziti, mogao bi ih izgubiti i eto izgubio si morskog psa. I dijete prihvatilo da je tako, počelo spremati druge životinje kad stigne u vrtić, čak je neke ostavljao i doma ili u autu. I sam je sebi ponavljao da je izgubio, ostavio na dvorištu.
A za happy end je teta nakon par dana našla psa.
U zadnje vrijeme urla non-stop za nešto. Ponekad za sitnice popustim jer ne vidim smisla u tome da bude po mom. Ali kad su u pitanju, odlazak na spavanje, umivanje, pranje ruku ili zubi. Tu pilim i objašnjavam, udruženim snagam s MM-om i po milijun puta. Najbolje pali odvlačenje pažnje, ali to onda mora biti stvarno na ono što obožava inače nastane još veća dreka. Ovakve i slične razgovore vodimo deseakt puta dnevno:
-Ideš prati rukice i zub, pusti igračke u sobi
-Ja bi Jelju (Relju-morskog psa)
-Uzet ćeš ga kad opereš zube i ruke
-Necu juke, necu zube
-Ajde bit ćemo brzo gotovi
-Necu bzo
-Ajde moraju se zubići prati
-Necu pjati
-Operi zube pa ideš spavati
-Necu spavati
-Pjevat ćemo
-Necu pjevati... itd.
A za to vrijeme ga natežemo do kupaone, pa u krevet... Ujutro je priča ista.

[summer]

Dobro razmislim prije nego sto za nesto kazem ne (bar pokusam ), pa nakon toga vecinom nema popustanja. Za neke stvari se zna da se moraju i moraju se i gotovo. Tu nema odmicanja nikad i to je i prihvatio. Za neke se dogovorimo - vrlo dobro vec shvaca npr. mozes se igrati toga ako prvo pokupimo puzzle i slicno. Ali oduvijek je bio 'razuman'.

Za opisani slucaj bih postupila isto (s tim da mozda E&M ne bih ni ostavljala, vec bi ih kuci ponijela ja sama).

[Anci]

Ovisi od prilike do prilike, tj. o tome koliko mi je zgodno ili nezgodno popustiti. Sigurno ne bih išla na drugi kraj grada po bebe, ali da ih ostavi u susjedstvu ne bih radi odgojnih principa ostavila bebe tamo.
Tj., ponašam se onako kako osjećam. Mi smo Leu nebrojeno puta upozorili da se ako nosi drage igračke okolo može dogoditi da ih zaboravi ili izgubi. Nedavno je ostavila medu za spavanje kod prijatelja i nismo išli po njega dok slijedeći puta nismo išli k njima, jer nam to nije bilo zgodno.

Evo ovako i ja.
Ne mogu očekivati od dvogodišnjaka da misli na sve pa mu onda radi odgojnih principa "ne pomoći".
Preksinoć je MM po mračnom igralištu tražio jednog plišanca.
4-ogodišnjem djetetu

Ali, da je ostao negdje dalje, gdje nam nije samo tako otići, spavala bi bez njega. Ne bi joj bilo prvi put.

Sad nek me popljuju dosljedni roditelji: u tom trenutku mi je važnije pomoći djetetu pa nek se ono dobro osjeća, nek je sretno što ima nekoga da mu pomogne kad mu je teško (zaboravio je, pa što!), nego da se ja sad kruto držim nekih pravila.
No, to je samo moje mišljenje

[cvijeta73]

i moje, naravno.

[Anci]

Ali ti svejedno nisam oprostila što ne skupljaš kino ulaznice

[tajchi73]

frka20-Moje pitanje: dal sam dobro napravila,što biste vi u mom slučaju i uopće kako se nosite sa dvogodišnjacima ?
Koliko im i dal im uopće popuštate? I u kojim prilikama im popuštate?

[/quote]

ne nosim se nikak, ja bi isto napravila ko i ti ak je daleko, inače bi vjerojatno popustila i otišla po to jer kao što je anci napisala:

Ne mogu očekivati od dvogodišnjaka da misli na sve pa mu onda radi odgojnih principa "ne pomoći".

- ja ne mogu ni od trogodišnjaka

Najčešće popustim gdje nisam u mogućnosti izborit se za svoju odluku a smatram da je riječ o gluposti, npr. sin počne vrištat u dućanu da sve što sam ja stavila na traku hoće stavit on ( ak ostavim kak je bilo vrištat će daljnjih pol sata, ak sve vratim u košaru potrošit ću minutu više a on će bit sretan ), i tak ja sve lijepo vratim u košaru, moj mezimac to onda sve izvadi i svi sretni .

[summer]

Navedene stvari (tipa vracanje po zaboravljenu igracku u park ili stavljanje stvari na traku, ugadjanje da pretrci dva puta hodnik zgrade prije ulaska u lift,...) ja u startu ne bih ni odbila, osim ako bas nije zbog neceg tesko izvedivo, tako da se tu slazemo. Oni su djeca, a ne vojnici, to mi se podrazumijeva.

[frka20]

dobro,vidim da ima istomišljenika i lakše mi je sad.Nekako me bila gruzla malo savjest dal smo trebali ipak ići po bebe E. i M.

e sad drugo pitanje vezano više uz klopu.
Koliko tu popuštate?
Primjer: večera.Serviram joj jogurt iz čaše (ponekad uz slamku)..pa malo npr. mrkve i kruh namazan sa maslacem.I ona pogleda i onako malo zagrize ...i onda se ponekad dogodi da odurne malo tanjur na solu od sebe i traži npr. puding.Ponekad popustim,al mi se zna dogoditi da ga nisam kupila i onda nastupa show program.I objašnjavanje da je mrak,da dućani ne rade...i ponekad se završi time da pojede nešto sa serviranog,ponekad upali nešto sasvim treće što joj ponudim...

znam da je mala,ipak su to mali ljudi...al primjerice u vrtiću ne radi takve probleme prilikom doručka npr. Pa sigurno joj tamo nitko ne donosi doručak po trenutnim željama.
I kaj napraviti sad prilikom takvih slučajeva? Kako vi?

[bfamily]

frka20, malo OT.
Rodile smo na isti dan. Još malo pa rođendan. Juuupiii.

[domy]

Što se tiče tog jela uglavno sve pojede kaj mu ponudimo. Ali recimo grah ne voli jesti pa kad imamo grah ja mu skuham tjesto i prelijem juhom od graha i stavim mu par grahića i ak ne pojede nema veze.
Ali par puta je izmišljao da neće kelj on bi čokolino pa smo probalu ustrajati da nema čokolina i par puta je uspjelo pojeo je kelj, a par puta nije.
Takva je sada situacija ali bilo je i perioda recimo kad nisam znala kaj da mu dam za doručak jer je samo jeo jaja, čokolino, paštetu drugo ništa. To je bilo negdje poslije godine dana onda je krenuo u vrtić pa je počeo sve jesti od namaza do salame,griza, mlijeka....

[frka20]

frka20, malo OT.
Rodile smo na isti dan. Još malo pa rođendan. Juuupiii.

OT: jeeeeeeeeee! :D kak to ide,ha?

[Honey]

Ja obično pitam kaj će jesti za doručak i večeru. Ponudim dvije-tri opcije i obično nešto već upali. Tako izbjegnem da mi odbije hranu jer mu se jede nešto drugo.
Za ručak nemam običaj pitati tko što hoće jer radim svima zajedno. Ako mu se baš nikako ne sviđa i ne može pojesti pustim ga na miru da si još razmisli jel dovoljno gladan da to pojede i kasnije ponudim nešto drugo (jednom je sam tražio pahuljice umjesto nečega što mu se nije sviđalo). Što sad, ni meni se sve ne sviđa pa si uzmem kaj mi paše. Glavno da ne zamijeni ručak za napolitanke.