Kako vi nakon godina borbe?

[magda_]

Drage cure,
da li se jos neko osjeca kao ja?

Skoro 7 godina vodimo borbu s neplodnosti i u posljednje vrijeme, nekih godinu dana, osjecam lagani umor od svega, osjecam nedostatak onoga zara s kojim sam nekada pristupala svemu sto se tice BEBE. Sto je najgore, osjecam i ravnodusnost na stvari koje su me nekada dirale do drzi: trudnice, male bebe, parovi s djecom, Kao da sam s vremenom sagorila/pregorila, pa nemam vise onu snagu, iako i dalje svim svojim bicem zelim postati majka (31 mi je)
:?
Nekako sada ne dozivljavam svoj neuspijeh i tu prazninu (dijete) previse emotivno i bolno kao nekad i kao da su mi i nade sve manje i manje. Sve manje vjerujem u ostvarenje toga sna. Sve mi je vise nedostizan taj cilj.

Silno zelim dijete, ali skupljam posljednju snagu za gurati dalje na planu MPO. Ukoliko ne bude sudeno da u skorije vrijeme dobijemo bebu, odlucni smo da cemo usvojiti, ako Bog da, ALI kada pomislim na svu proceduru oko toga, zapitam se kako da to sve izguram.

Da li je sve ovo posljedica umora ili nauceni nesvjesni odbrambeni stav ili navika na zivot bez djece, ne znam....

Misli su mi malo zbrckane, jer sam svako par minuta prekidana od strane kolega, pa molim da ne donosite zakljucke kako sam prolupala, ili mozda i jesam...ne bi bilo cudno.

Ne bih voljela cuti komentar kako ja dovoljno ne zelim dijete kada se nemam volje boriti za njega.

Jeste logicno da za ono sto silno zelis imas i silnu motivaciju i snagu da to postignes, ali ..............cini mi se da je i ona potrosna, il' su ljudi potrosni....

Ne znam sta je samnom.


Ilustracija za ovo gore je npr. moja sestra i njena trudnoca. Kada je prije 4 godine bila trudna malim misom, ja sam prozivljavala svaki tren njene trudnoce, kao da je moja. Stalno bih pipala joj stomak, gledala koliko je narastao, pitala vrti li se beba, brinula sta jede, citala o trudnoci i bebama i td i td.
Sada je moja seka opet trudna, ali ja ne nalazim snagu za isto to, ne mogu se niti natjerati da brinem o svemu navedenom, pa se pitam sta je samnom. Radujem se drugom misu sto dolazi, znam da cemo se zaljubiti jedno u drugo, kao i sa prvim, ali drugacija sam.... ne prema seki, nego prema samoj sebi.

Interesantno je da me ne doticu slucajevi i price o bebama iz okruzenja (babine, rodendani isl. kod prijatelja), ali me vase price dotaknu itekako, i na MPO i na usvajanju. Hm...ziva sam.

Koja mi je dijagnoza - ne znam!?

Puse svima

[jadro]

dijagnoza? ziva si i osjecas, a to je najbitnije koliko god se sad cinilo teskim (mislim na bol).

Magda, nema sanse da ne bude gol, cesto se dogodi u produzecima, a sad ce vas produzetak

[vesnare]

Draga Magda kad dotakneš samo dno i misliš da ti je dosta svega da je želja splasla onda se baš to i dogodi, hoću reći to je trenutak kada je na tebe došao red da postaneš mama
Kažu da ti bog da onoliki križ koliki možeš podnijeti...
I ja sam se osjećala slično iako nisam išla toliko puno puta u postupke (3 stimulacije i sveukupno 5 transfera), ali su mi stimulacije bile grozne, na zadnjoj imala HS i završila u bolnici, skoro umrla, jer sam kasno došla, 9i pol godina u braku bez djece. Jednostavno sve postane monotono, pogotovo kad godinama ne uživate jedno u drugom, već ste predani samo jednom cilju BEBI.
Kada mi je već bilo zlo od penjanja na onaj stol za punkciju i kad sam mislila da ne mogu više, ali mi ni na kraj pameti nije bilo odustati, samo je to postala jedna rutina, bez previše nade i očekivanja. Više me radovalo iščekivanje drugih cura kako na forumu, kako onih sa kojima sam u kontaktu, nego vlastito. I sada je tako...
Ja sam sigurna da ćeš ti postati majka, možda čak prije nego što misliš i prije nego tvoja seka rodi.
Šaljem ti jedan veliki virtualni zagrljaj i ne misli da s tobom nešto nije u redu. Čim ostaneš trudna ponovo će ti se vrratiti stari osjećaji, primjećivat ćeš svaku trudnicu i svaku bebu na ulici

[ina33]

Potpisujem rečeno i od magde_ i od vesnare. Draga magda_, ja mislim da je to najnormalnije i da si ti najnormalnija ženska . Jer se i ja identično osjećam . Nakon niza godina (ja intenzivno od 2002.) nekako se prirodno smanje doživljaji vezano za dobivanje bebe, valjda je to nekakva psiho-samoobrana da nemaš nekakve kontinuirane ups-downs u raspoloženju, plus čovjek je na putu prihvaćanja svega toga, kao i drugih alternativa. Mislim, to (dobivanje bebe) stvarno nije u našim rukama, ali naravno da se svatko potrudi koliko maksimalno može. Treba biti u miru sama sa sobom. Ja mislim da je to zdravo i da štedi živce. I ja isto tako više osjećam za druge curke, za nećakinje , puno to jače osjećam. I pritom još uvijek trčim ovaj maraton, a vjerojatno ću i trkati na podforumu niže, a za taj drugi će još trebati itekako živaca i sreće. Ja sam se i pomirila da ako ništa ne bude od tih maratona, a hvala Bogu. Također, ne lišavam se ni drugih životnih "izazova" tj. planova koje paralelno furam. Good luck to us all!

[asja]

Razumijem te magda i mislim da su nase reakcije normalne.
Kako ono kazu, najmracniji su trenuci prije svitanja, zato ti ja zelim sto prije malo sunce . Dopusti sebi i takvo raspolozenje.
Govorim tebi, a zapravo i sebi, ni ja ne znam kako da se iskobeljam iz tih trenutaka kada me preplavi neobjasnjiva muka

[ive25]

Mozda nisam najbolja, zapravo najprikladnija, osoba da bih ti davala savjete ili "dijagnoze".
Nasa borba traje tek nesto vise od godinu dana, do sada su me dirale sve ove stvari sto spominjete, i trudnice i bebe i slatka mala odjeca i igracke. Tek sam pred koji dan saznala da nasa borba krece novim tjekom, kako sada stvari stoje, bez MPO-a jednostavno nece ici...od tog trenutka ja kao da sam otupila na sve ovo gore navedeno...nije mi vazno jer znam da ja u tome necu uzivati jos neko vrijeme...vjerojatno je sve psiha, sto li nam sve moze da uradi...
Da ne duzim vise, saljem svima puno zagrljaja da nastavite s borbom, ne treba lako odustajati....a ja sam tek na pocetku i sve ove vase price daju mi neiscrpnu energiju i vjeru

[MIJA 32]

Draga Magda,draga moja suborko
borim se isto dugo,predugo i prošla sam različite faze;od šoka i nevjerice,borbe do zadnjeg atoma snage,jedne prirodne trudnoće koja je završila kiretažom i tada mi se svijet srušio...mislila sam da to neću preživjeti
Preživjela sam;živim,radim,družim se...i stalno negdje u podsvijesti nosim svoju bol,traje to već duži period,i uopće nisam pomišljala krenuti dalje...no sad razmišljam o novom IVF-u i bojim se,užasno se bojim.
Mislim da su sve to normalni osjećaji i mislim da imamo pravo biti tužne,ljute,nezainteresirane,umorne od svega...isto kao hrabre,vesele,borbene...
Draga imaš samo 31,a ja sam u 35 i mislim si pa šta onda ...a još me više hrabri priča naše Lidali koja je bila uporna i sad ima bušicu i čeka svoju čudesnu bebicu
Stoga se prestani pitati što ti je,zašto se osjećaš ovako ili onako...nego si naprosto reci da se imaš pravo osjećati kako god se osjećala.
Znam da ćemo jednog dana pričati o trudnoći,dojenju,dohrani...i slati si sličice naših malih čudesnih beba.
Šaljem ti virtualni zagrljaj i

[rvukovi2]

Draga magda vršnjakinjo i suborko, ne znam osjećam li se baš kao ti, ali blizu sam onog što si navela kao pregorijevanje.
Mi smo u postupcima samo 3 godine, ali sam svoje situacije svjesna još od studentskih dana nakon jedne vanmaterične i operacije poslije koje su mi rekli da će mi za trudnoću trebati IVF. S tom činjenicom u glavi sam završavala faks, udavala se, dočekala stalni posao i onda konačno krenula pokušavati. Nama se posrećilo nakon godine i pol i onda u pola trudnoće ostala sam bez blizanaca-tada sam stvarno mislila da ću puknuti da ne mogu više dalje sve odpočetka-bilo mi je grozno. Onda kad sam mislila da je sve prošlo, kad sam skupila novu snagu -puf pronašli mi tumor-i onda sam mislila da nema šanse da više krenem dalje, mislila sam sve poslati u rodni kraj, pustiti nek me voda nosi jer mi se ogadilo sve što ima veze s medicinom i potomstvom. I to sam preživjela i krenula opet, ovaj sam mjesec bila u prirodnjaku koji nije uspio i znaš što-kad sam skužila da nije uspjelo postala sam užasno živčana, nisam se rasplakala zbog toga, nego sam pukla zbog neke sasvim treće gluposti koja mi se dogodila, nakon toga prokrvarila i opet mi je mozak počeo planirati dalje.
Ali sve ove godine kako nam nikako ne uspijeva da postanemo roditelji počela sam si tovariti sve više obaveza koje me guše, ali koje mi ne daju da previše mislim o tome kako nam ne uspijeva. Vrijeme mi toliko brzo juri da mi je i IVF postala još jedna od obaveza na popisu i nema više onog veselog iščekivanja. Često si pomislim kako bih najozbiljnije odahnula samo da odustanem, a ne znam kako da odustanem.
A primjećivanje trudnica :/ upravo sam danas bila kod jedne svoje kolegice koja je prekrasna trudnica, bila je tamo i njena mala preslatka kćer u najzanimljivijoj dobi od 4 godine kad "valja" mudro smiješne dječje izjave i malo sam joj zavidila, ali tek na kratko jer sam jurila na neki sastanak nakon regularnog radnog vremena, obično sam ljuta što moram nasjedavati na takvim dosadama, ali ovaj sam putai pomislila da je baš dobro da sam skoro mrtva umorna i da ću amo sjediti i nervirati se oko gluposti pa ću lakše zaboraviti da sam joj bila malo zavidna. I tako je i bilo dok nisam vidjela tvoje pitanje.

Drži se ima nas još sa kojekakvim konfuzijama u glavi i sasvim je normalno tako se osjećati u ovoj situaciji, nisi sama
Dobro je to ovako malo osvijestiti i presložiti misli da možeš/mo krenuti dalje

[mirakul]

[wonderwoman]

Magda ja danima mastam o tome kako se nas cetvero vracamo iz Zg, sa dvije male mrvice u stomacima i kako tersamo nasim muzicima sa zadnjeg sjedista da ne voze brzo jer nam je vec muka ...... i na to mislim kad odem jednoj prijateljici na babine.... i kad mi se druga zali da tesko podnosi trudnocu jer je beba nemirna pa je udara..... i kad je treca na rubu zivaca i kaze da nije spavala dvije noci jer mali stalno place..... i onda nabacim kez i super sam.
I nemoj zato sad izraditi .

[Bruna]

Moja draga Magda.

Za dvije godine i meni će biti 31 godina i za dvije godine ce (mozda) biti i 7 godina borbe sa neplodnoscu. Sad ih je 5.

Nemoj odustajati. Samo se sjeti da se nitko nije rodio prije svog vremena. Dragi Bog ima plan za nas i našeg mališana.

[magda_]

Drage moje jadro, vesnare, ina33, asja, ive25, mija32, rvukovi2, mirakul, wonderwoman, bruna
Hvala vam, divne ste, ne mogu ni zamisliti kako bi bilo bez vas sve ove godine. Vase iskustvo, znanje, podrska, suosjecanje, sama prisutnost - me je uvijek "vadilo" iz kojekakvih stanja u koje bih zapadala i davalo vjetar u jedra za dalje.
Hvala Bogu kad smo se nasle!

Ja ne razmisljam o odustajanju, nego nekako, kako rece vesnare, sve mi je postalo rutina, samo da odradim sto je do mene, pa se pitah jel to normalno, al eto vidim da vas ima jos takvih pa mi je lakse. Valjda to sa godinama staza tako dolazi. Hm... naumpade mi kad sam nakon godinu dana bezuspjesnih pokusaja rekla MM-u da ako u narednoj godini ne zatrudnim da cu umrijeti, necu moci podnijeti, a vidi me sad.



Wonderko moja, moj plan za Zg stoji, samo da se podudari s Bozjim planom, da mi cista ode i eto nas za Zg. Lijekovi cekaju u frizideru.

Dao Bog nama svima da se uskoro selimo na nize podforume.

Ljubim vas sve, rodice moje

[perkica]

Sedam godina borbe umori.... i to nije ništa čudno. Neki se umore i prije, upadaju u depresije, spremni su odustat i prepustit se. Ali....
Bez obzira na sve razlike među npr. nama, sve mi pristupamo svakom postupku uvjerene da će ovaj put sve biti u redu, da ćemo dobiti kvalitetnu stanicu koju će dok uhvatit, da će naše bolje/ lošije polovice "dat" kvalitetno , da nas neće ovaj put tako jako bolit punkcija, da će se dijelit stanica, da ćemo uspjeti na kraju, da će se rodit zdravo malo biće.....pomladak.... i da ćemo pri tome ostat zdrave i neoštećene. U samoj jednom postupku toliko koraka koje treba proći, a za svaki se nadamo da će biti u redu. A ulog je ogroman. Bilo šta da krene krivo... loše će završiti cijela priča.... a neznam koja je kombinacija, koje pucanje, gore. I sve pod hormonima.....
Imam 37 godina... u ovoj sam priči aktivna 2-3 godine, prije toga pokušaji ovakvi i onakvi. Ne ljute me postupci, ni hormoni, ni punkcija. Ljuta sam zbog nekih drugih stvari vezanih uz naš problem.
Ovo sve je moj izbor ..... za suprugov problem znam prije braka..... ali vrijedi zbog čoke koji spava kraj mene i bebe koju ćemo stvoriti..... Ako ovo ne uspije, možda ćemo se morati posvetit jedan drugom... neznam.... ali još se ne dam ugnjavit. Nemoj se ni ti pustit. Imaš još dosta godina pred sobom, mlada si. Zagrli svog muškarca, poljubi seku, nasmij se, prošetaj, napravi par sklekova i pazi na sebe. Sve će dobro završit.... samo ne odustaj

[magda_]

Zagrli svog muškarca, poljubi seku, nasmij se, prošetaj, napravi par sklekova i pazi na sebe. Sve će dobro završit.... samo ne odustaj

Perkice, zlatne su ti rijeci

[wewa]

Mi tek punimo 3 godine borbe, kad citam vasa iskustva vidim da smo na pocetku. Ali ipak ovo traje dugo.
Ja opet nikad nisam mogla reci da sam sigurna da cemo uspjeti. Nekako mi je osnovni motiv da se mogu jednog dana okrenuti i reci: pokusala sam sve. Ako beba dodje, super, tim bolje. Ako ne - paaaa, recimo da me strah da mi u medjuvremenu ne prodje zivot i ne strada brak. Zapravo kako vrijeme odmice, sve se manje posvecujem bebi, a sve vise nama dvoma.

Mene najvise umara upravo to balansiranje. I ne diraju me vise toliko ni bebe ni trudnice. Mene dira nepravda - kad vidim da neko ima ono sto ja najvise zelim, a nije mu stalo do toga. Kad vidim trudnice koje puse, majke koje djecu ne vode na kontrole, ne rade s njima, majke koje dijete nasopaju adaptiranim ne zato jer nemaju mlijeka, vec zato da bi se naspavale...

Koliko god zeljela imati dijete, toliko bih voljela da sto prije zavrsimo s ovim poglavljem. Da se jednog dana ne okrenem i shvatim da mi je xy godina i da nisam postigla nista, da nemam ni djeteta niti sam sretna. Jezim se i na samu pomisao.

[Arkana10]

ja sam tek u drugu godinu...iza mene spontani, nevjerica, sok, ludilo, agonija..i jedan dan doznam da je jedna moja voljena prijateljica trudna i kao sto pricas i ti magda, nisam se rascimoljila kao i obicno, samo sam od srca cestitala i toliko. Pre neko vreme smo kupili stan, 2 spavace i dnevna i kazem ja mm-u da ne dam decju sobu da je napravi radnu kao sto je zelio. i ostala je soba prazna. Pre neki dan sam mu rekla da prebaci svoje stvari one koje mu trebaju za rad tamo, nekako mislim da sam se povukla, ...
ostajem u borbi naravno, ali...

[ina33]

Da se nadovežem na perkicu, evo ja jutro počela nekim svojim prilagođenim trbušnjacima i sklekovima ! A bolje izgledam sad u svojoj skoro 37-moj, nego u 25-toj.. Definitivno!

[AnjaRijeka]

Pa evo... osjetila sam potrebu javiti se... Magda, ja se osjecam isto, bas potpuno isto onako kao sto si ti opisala... Ovaj mjesec je punih 5 godina od kada smo prvi put "pravili" bebu... MM je tada rekao "ajmo napravit nasu Anju...". Proslo je pet dugih godina, a Anje jos nema... Ali ja sad puno lakse disem nego u prvoj, drugoj ili trecoj godini borbe. U samom pocetku ja sam 24 sata na dan imala uvijek istu misao u pozadini... sad vise nije tako... i ne, nisam odustala... ali punije zivim... uzivam u onome sto imam umjesto da stalno razmisljam o onome sto nemam... I normalno da sam ponekad tuzna, ali nisam stalno tuzna...kao nekad... I ne, nisam sigurna da ce uspjeti. Ali sigurna sam jedno, da cu pokusati sve sto mogu i da cu borbu uskoro prosiriti i na usvajanje.
MOzda ce me neka od vas i osuditi, ali sad mi je 32 i ne mogu zamisliti da pokusavam jos 10 godina... zarekla sam si da cu znati reci dosta na vrijeme... I nekad, kad dodjem na pregled na odjel MPO u Ri, kad vidim tu tugu na licima, kad razmjenim poneko iskustvo sa zenama koje cekaju isto sto i ja... ja imam osjecaj da sam hladnija... da se lakse nosim sa time... ne znam zasto... i kao sto Magda kaze.. nekad se zapitam da li ja zelim to dijete koliko i one... ne znam... ali ja tako osjecam...

[ina33]

Slažem se skroz i s AnomRijeka. Ja sam bila i predobro svjesna "adiktivnih potencijala" MPO-ova kad sam se u to upuštala, da se tako izrazim, jer sam na VV-u upoznala žene i sa 10 godina pokušavanja. Bila sam svjesna činjenice da je teško odabrati exit trenutak jer dokovi ohrabruju dok god žena nije u menopauzi i smatraju da ima šanse, što iz časopisa i vidimo da ima. Plus što onda s godinama postaje ulog veći (tipa utrošili smo na to xy godina i novaca, šteta bi bilo sad odustati, možda baš idući put uspije itd., možda baš iza iduće okuke grane sunce itd.). To je malo kao npr. da netko doktorira na nečemu i na to utroši xy truda na to i onda zaključi, ma neću ja radit u znanosti, idem u nešto lukrativnije... Teško je odbaciti uloženi trud i vrijeme, to te nekako definira... Ne znam jesam li se baš najjasnije izrazila... Nemam ni za sebe ni za druge nekih pametnih savjeta ni gotovih rješenja, osim ponovit da treba svatko napravit onako kako mu paše, a da dalje živi u miru sam sa sobom. I ja sam s godinama postala hladnija, vjerojatno je to taj obrambeni mehanizam, mislim, ne može se čovjek toliko patit i baš biti svaki put tijekom postupka emotivna "živa rana". A s druge strane, beskrajno se veselim ostvarenim trudnoćama kod drugih ljudi i bebama...

Sigurno znam da je neplodnost, kao i svaka božja stvar, kao i moja druga primarna bolest. To je jedna od stvari koje me definiriaju, kao i to da sam žensko, da sam vesele prirode, da sam u životu postigla xy i da imam takvu i takvu obitelj, i da sam iz Dalmacije itd. I mislim da tu u stvari neće doći neki "rez" nego će neplodnost bit tema koja koji put manje, koji put više "boli" i koja se odrađuje kroz cijeli život. Vjerojatno ću se tako osjećati i ako dobijem bebu... Znači, definitivno je s godinama lakše. A s godinama čovjek i sazrije i postaje strpljiviji i ovako i onako. Ma, dobre su te zrele godine, i nije samo fraza .

[TIGY]

U potpunosti vas razumijem ...
No, svaka priča ima svoj početak, rasplet i završetak ... svaka borba za neki viši cilj ima i svoju nagradu ...
Ja sam uvjerena da ćemo mi sve dobiti svoje nagrade, netko prije - a netko kasnije, ali doći će i to ...
Ne budite tužne, nego hrabre - jer ste okusile i drugu stranu života, jer ćete kasnije više cijeniti ono što neki drugi ne cijene ...

Možda su i moje misli zbrkane i nekima nejasne, ali ... i ja sam se milion puta našla u magdinim razmišljanjima,
već šestu godinu proživljavam uspone i padove na temu MPO-a i pitam se koliko još mogu sve to prolaziti ?!
Ali, život piše čudne priče i ja osjećam da bih se za taj cilj mogla boriti do zadnjeg atoma snage u meni, koliko je velika ta želja.
Zato, nema odustajanja, nego velikim koracima - naprijed i samo naprijed !!! Volim vas sve drage moje hrabrice !!!

[perkica]

Pa evo... osjetila sam potrebu javiti se... Magda, ja se osjecam isto, bas potpuno isto onako kao sto si ti opisala... Ovaj mjesec je punih 5 godina od kada smo prvi put "pravili" bebu... MM je tada rekao "ajmo napravit nasu Anju...". Proslo je pet dugih godina, a Anje jos nema... Ali ja sad puno lakse disem nego u prvoj, drugoj ili trecoj godini borbe. U samom pocetku ja sam 24 sata na dan imala uvijek istu misao u pozadini... sad vise nije tako... i ne, nisam odustala... ali punije zivim... uzivam u onome sto imam umjesto da stalno razmisljam o onome sto nemam... I normalno da sam ponekad tuzna, ali nisam stalno tuzna...kao nekad... I ne, nisam sigurna da ce uspjeti. Ali sigurna sam jedno, da cu pokusati sve sto mogu i da cu borbu uskoro prosiriti i na usvajanje.
MOzda ce me neka od vas i osuditi, ali sad mi je 32 i ne mogu zamisliti da pokusavam jos 10 godina... zarekla sam si da cu znati reci dosta na vrijeme... I nekad, kad dodjem na pregled na odjel MPO u Ri, kad vidim tu tugu na licima, kad razmjenim poneko iskustvo sa zenama koje cekaju isto sto i ja... ja imam osjecaj da sam hladnija... da se lakse nosim sa time... ne znam zasto... i kao sto Magda kaze.. nekad se zapitam da li ja zelim to dijete koliko i one... ne znam... ali ja tako osjecam...

O datumu odustajanja samo ti imaš pravo odlučit. Ali nisam se zato opet javila....
Kažeš da si hladnija, da neznaš želiš li to dijete kao one. E vidiš, ja se to ne pitam, ne samo za sebe nego za bilo koju curu koja je prošla najmanje jednu punkciju. Ona koja je spremna sve to proći, doživit negativnu betu i onda se naručit za slijedeću turu... ne treba nikome dokazivat veličinu njene želje. Da ne želimo žarko to dijete nikada se ne bi vratile na onu glupu stolicu. Plakanje ne znači da je netko tužniji, možda je samo kenjkaviji (pardon na izrazu ako netko smatra da je prost). To što se ti "lakše" (?) nosiš sa svime možda znači da si borac koji se brine o ranama nakon borbe, da imaš i druge preokupacije pa ne sjediš stalno doma i razmišljaš o svemu ovome..... a možda si samo manje emotivni tip pa se ne prepuštaš tek tako tuzi. To nikako ne znači da te nije briga i da manje želiš dijete. Sad..... ne poznam te pa pričam općenito, ali ne bi ti ovdje bila da ti nije stalo.

[magda_]

I nekad, kad dodjem na pregled na odjel MPO u Ri, kad vidim tu tugu na licima, kad razmjenim poneko iskustvo sa zenama koje cekaju isto sto i ja... ja imam osjecaj da sam hladnija... da se lakse nosim sa time...

upravo tako se i ja osjecam.


Jedna moja prijateljica vec 3. godinu ne moze zatrudniti, ali ne radi nista na tom problemu, osim sto radi godisnje redovne preglede. Primijetim da joj je tesko, ponekad razgovaramo o tome, ali ne znam kako joj pomoci. Ja bih joj jos davno rekla da uradi te i te pretrage, ali znam da dok se sama ne pomiri s cinjenicom da ima problem, mogu je povrijediti. S druge strane, moze pomisliti da mi je drago da i ona ima isti problem pa sam oprezna, a zao mi.
Ona meni stalno govori da mi se divi kako ja to sve stignem i znam o svemu i kako sam uporna na tom planu.
A ja o svemu ovome s njom (i inace) pricam kao o DRVIMA, drugacije vise ne znam, i cini mi se da me ona pomalo cudno gleda. I tu nastaje apsurdna situacija, njoj se cini kako je ja ne razumijem, a s druge strane prosla sam mnooooooogo gore, gledam odande gdje ona tek ide. Ali, jednostavno, ne mogu se unijeti. Ja vise ne tugujem, ne zalim, ne bolujem, JA IMAM PROBLEM i idem ga rjesavati, i to hladne glave.


A moram vam reci da mi odavno suze nisu frktale kao kad sam citala pricu od Emanuel, htjela sam odmah negdje "ukrasti" bebu i dovesti je sebi, koliku sam zelju osjetila

[ina33]

Je, i mene je Emanuel baš jako razveselila. I Lidali i još jedan par kojeg smo upoznali na tečaju za potencijalne posvojitelje. Ono, baš su mi dali takav polet pozitive na svim poljima... Lijepo je svjedočit ostvarenju snova, ma to je najljepše!

[ina33]

Eh, vidim da sam zaboravila, i Maxime , i sve drage trudnice i mame...

[Bruna]

Sve cemo mi za koju godinu, dok budemo trcale kroz stan za nemirnim mališanom ili mališankom, i dok budemo kupile konstantni nered po stanu sjetiti se ovih trenutaka, i promrmljati u šali; " Bemti,....jesam uživala dok vas još nije bilo..." Naravno u šali, ali doći će taj dan. Mora doći.
Gore nam ne može biti po pitanju neplodnosti. Samo bolje.

Vjerujte. Samo to.

[anna]

Drage moje! Moram vas tako nazvati jer ste mi s vašim životnim pričama puno bliže nego moji najbliži.
Kad vas čitam dolazim do zaključka da sam među veteranima. Ovog ljeta navršila sam 38, na bebi radimo skoro 7 godina, iza nas su 3 inseminacije 7 pokušaja MPO-a i godinu dana smo u postupku posvojenja. Bebica još nije stigla.
I ja sam jako umorna! Neću vas ponavljati i pisati o usponima i padovima, nadanjima i razočarenjima, usamljenosti ......... Sve to je iza nas , sve smo to odradili i kao što je Tigy rekla okusile smo i ovu stranu života i znat ćemo jako cijeniti sreću kad nam dođe. I ja joj se nadam, očekujem je, a Bog zna kad će nam je poslati. Nakon toliko godina i ja sam otupila, ne plačem onoliko kao u početku, kad kupujem poklone za bebe prijatelja ili rođaka obavljam to rutinski (a skoro svaki mjesec neko ima rođendan), štrecne me malo nova trudnoća mojih prijateljica, ali je "odradim" u sebi vrlo brzo. I tako život teče dalje.

Ali nada i dalje postoji, ne odustajem, svaki novi dan i ove priče s ovog podforuma i onog niže me vesele i ne daju mi da pokleknem. Sva sreća da postoje jer bi inače mislila da se to događa samo meni.

Puno vas volim i poručujem da nas sve Bog gleda i čeka pravi trenutak kad će nam poslati nase bebace!

[Sonja29]

Potpuno te razumijem kako se osječaš i kroz što prolaziš. Od mog zadnjeg pokušaja je prošlo više od dvije godine.U tom periodu čak ni sa čajevima nisam pokušavala ali prije par dana desilo se mnogo toga što me nagnalo da razmislim o svemu i da krenem ponovno sa postupcima. Krenulo je sa rodom (pticom). U našim krajevima roda nije viđana godinama i prije par noći pojavila se preko puta moje kuće. Tu je bila par dana i otišla je Drugi razlog i važniji je naša Em i njen Emanuel.Sljedeći mjesec nastavljam svoju borbu sa neplodnošću a već ovih dana pišem molbe za usvajanje pa što bude bude. Valjda će se i nama nekada sreća osmjehnuti i da ćemo i mi imati našeg malog anđela. Nije važno to dali ćemo mu biti biološki roditelji ili ne.

[martamaric]

evo pune su mi oči suza dok ovo čitam.Znam kako se osjećaš.Mi smo se borili preko 3 godine, pili čudesa; čajeve, homeopatiju, nekakve biljne pripravke, ma sve na što smo naišli.U nekim trenucima, pomislila bih da nisam normalna šta sve radim, a šta je moj dragi mislio, bolje da se ni ne sjetim.Prolazili smo očajne trenutke, svađe, okrivljavanja i svaki trenutak neke druge boli, bio je i trenutak u kojem sam oplakivala vlastitu bol, bol koja je bila jača od svih boli koje sam dosad upoznala.Ni sada je ne mogu zaboraviti iako u svom trbuhu nosim jednog malog anđela.Da, dogodilo se kada su već svi nagovijestili da je nemoguće da se dogodi, kada sam i sama bila na rubu provalije koja je izgledala sve dublja.Dogodilo se kada sam prestala moliti za bebu nego sam molila za druge ljude, oproste i već se pomalo mirila sa činjenicom da možda bebe neće biti.Moja je vjera bila slaba i sada mi je jako žao zbog toga.Najmanje sam vjerovala od svih.I u tim trenucima dogodilo se..I sada se uhvatim kako teško vjerujem da je to istina.
Želim ti samo reći da ne posustaješ, da su tvoji osjećaji plod iscrpljenosti u toj teškoj borbi i da je sve moguće, pa tako i da uskoro ugledaš svoj plusić na testu.Sada ti to sve zvuči kao SF, ali ovo ti pišem iz vlastitog iskustva jer znam da se čuda mogu dogoditi svima.Svjedok sam toga i od srca ti želim jedno da što prije da pomete ovu tvoju ravnodušnost, bol i u tvoje oči unese najljepši sjaj koji žena može imati.

[meli]

Napokon sam se opustila, okrenula život u novom smjeru, ali nisam potpuno zatvorila vrata za sobom. Molim se za vlastito zdravlje, prazni kutak u stanu smo pretvorili u radni, nastojim izgubiti kile koje sam natukla lijekovima i Dexom....Ne znam kada ću se odlučiti ići dalje, pokušavati prirodno ili IVF....Ne štitimo se, ali ni ne računamo plodne dane (ja s PCOS i ne znam imam li ih uopće). 34 su mi godine, ali ne osjećam paniku za biološkim satom.... 8)

[adriana]

Kad mi se otac razbolio, ni u jednom trenutku mi nije palo napamet da neće ozdravit. Pa to je bolest, liječit će se, izliječit i bit će sve u redu! Tako je i bilo!
Kad mi se prijateljica razbolila ni u jednom trenutku mi nije palo napamet da neće ozdravit. To je bolest, a ona mlada, izliječit će se! Jednostavno virujen da će tako bit!
Kad smo počeli borbu s neplodnošću ni u jednom trenutku mi nije palo napamet da neću uspit. Jednostavno virujem da ću bit mama! Ili ću ga rodit ili usvojit, nije mi bitno, samo znam da ću bit mama.

Neke stvari jednostavno znaš i u njih viruješ!

[kikic]

Točno je, samo vi cure koje ste prošle i prolazite ovo znate što može osjećati žena koja godinama pokušava dobiti dijete proživljavajući postupke. 34 su mi godine i iako sam više puta čula da mi otkucava biološki sat ne želim misliti o tome jer znam da je samo pitanje dana kad ću postati mama, godine mi tad neće biti važne. Kao što je rekla jedna od cura, možda baš sljedeći put, možda baš iza ove okuke dolazi ono čemu se godinama nadam. Skoro sve moje prijateljice imaju po dvoje djece, volim njihovu djecu i veselila sam se njihovim objavama trudnoće, samo ponekad mislim kako je to drugačije kod mene i njih, one kažu hm, test mi je pozitivan a ja sam skakala do neba i nazad kad je moj 1. IVF uspio i pala u ponor na dno kad sam bebu izgubila...
Tko može shvatiti i preživjeti sve te osjećaje, samo onaj tko ih je proživio.
Sve suze i brige, nespavanja i nerviranja, svi loši nalazi, sumnje i nervoze, sve će jednom biti iza nas, svojom upornošću dobit ćemo ovu bitku, samo hrabro.
Normalna si draga Magda i normalno osjećaš to kroz koje prolaziš. Naravno da ćeš zavoljeti djetešce svoje sestre, doći će ti snaga za sva pitanja koja je trebaš pitati, sve će se to pojaviti polako, baš kao što će se jednom na našem testu pojaviti dvije crtice za kojima tako žudimo...

[ina33]

Potpisujem perkicu u smislu da je punkcija dovoljan test za želju i da se nitko ne treba poslije pitati nakon što je to prošao, ma ne samo punkciju nego taj cijeli postupak, kojemu se onda opet vratio . Samo je vjerojatno ta želja gurnuta u file "čuda", dok su se neke druge (možda brže i lakše ostvarive želje) progurale više u operativu. Tako je bar kod mene. Mislim, penjem se ja još uvijek, ali nekako emotivno isključena iz priče, dok se paralelno jako veselim drugim svojim ostvarenim željama.

A, paradoksalno koliko god zvuči, da se nadovežem na Tigy koja je rekla u smislu da svaka priča ima svoj reward, ja mislim da sam samu sebe u ovoj priči toliko zavolila, više se cijenim i nastojim si ugodit koliko mogu i ne živčanit itd., tako da mislim da sam zasad u tome dobila - sebe .

[lola24]

Ja svima šaljem jedan ogroman i milijun
vibrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr

[mzape10]

Pozdrav svim curama! Nisam se duuugo javljala jer nema ništa ništa novo, nemam ništa pametno ni za reći, ali virkam uporno... Na ovu temu se ne mogu oglušiti jer kao da sam sama pisala sve vaše komentare. Za one koje su novije samo ukratko - 33. gazim, 9 godina u braku, stimulacija 6, transfera 23. Trudnoća (iz 13. pokušaja) završena kiretažom. Trenutno su mi u glavi misli slične magdinim. Što, kako, zašto dalje? Gdje? Imam li snage, želim li zaista...
Da ne želim - bila bih luda što sam i ovo navedeno prošla! Ali motaju mi se misli po glavi: nije dijete samo buci-buci, gili-gili... Ono raste, mogući su raznorazni problemi, zašto ne uživaš u miru koji ti je Bog odredio.
I onda se uplašim sebe i shvatim da ne znam gdje sam i kamo ću jer sam navikla ići (zadnjih 6.g) liječniku koji je sad bolestan i po svemu sudeći neće više raditi taj posao. Izgubljena sam, ali nisam nesretna.
Skupljam hrabrost da opet odem na drugo mjesto, vučem svoju papirologiju za koju mi već treba registrator, vadim nove nalaze jer su postojeći stari, čekam na red, penjem se na stol i iščekujem betu...
Kad ću biti spremna - ne znam. Znam samo da sam "odlučila" da su četrdesete daleko, da ću biti jedna zrela, tolerantna i nadasve "dobrodržeća" mamica! Baš kao i vi!!!
Tjerat ću one loše misli što dalje od sebe jer nakon što sam ovo sve napisala - dobila sam želju da krenem već sad! Ipak želim...

[martamaric]

bravo mzape..na puno mjesta sam pročitala da je 34-ta godina najbolja za majčinstvo jer tada naprosto sve emocije sjedaju na svoje mjesto.Nema odustajanja.Najuporniji pobjeđuju !!!

[Maxime]

Draga Magda, ove divne zene forumasice su ti sve rekle. Ja bi samo htjela nadodati da smo mi puno jace nego sto mislimo ... Borba za bebicu, silni pregledi, bol, zadiranje u nasu najvecu intimu, neposteni porazi, ojacaju nas i svakim danom nas sve vise priblizavaju nasim cudesnim bebama. Mi smo lani mislili da smo na dnu i svijet nam se urusio nakon gubitka nase bebe a sada blistam, s ponosom gladim svoju busicu i blazeni osmjeh mi se stvori na licu kad se nasa mala curica svojoj mami u busi javlja ...

Vjerujem u snagu i optimizam, vjeruj i ti da se vasa cudensa beba negdje blizu skriva i da nestrpljivo ceka da dodjete po nju

[magda_]

Hvala vam, drage cure.
Kao sto rece mzape10, nakon sto se sve ovo kaze, napise, ispusti iz duse, prokomentira, zaista, dobije se nova snaga. Jedva cekam da me glupa cista napusti, pa da se bacim u postupak :D
Boze, kako se mi dobro razumijemo!
Ljubim vas

[fritulica1]

Joj cure divne ste! Ovo ću sejvat pa ću čitat svaki put kad padnem u depru!

[martamaric]

cure

mislim da nema veće radosti nakon svih patnji dočekati svoje drugo srčeko kako kuca u buši..Za tu se nagradu isplatiti grčevito i teško boriti, podnositi sve ove muke i isplakati toolike suze.Zbilja se isplati !!!!

[sarjevo]

Draga moja magda i ja imam slicne prenose pa dobro je da nisam jedina. Poslije treceg neuspjelog ICSI-a sam dobila krila, jako mi se zurilo da sve pripremim za cetvrti ICSI koji planiram raditi u Zagrebu, a onda mi je odjednom postalo svejedno, htjela sam da dam malo sebi i MM oduska, pa tako ne primjecujem trudnice i ne uzdisem kad ih vidim kao prije, nekako sam poravnila i pomisao da cu i ja napokon ostati trudna mi je tako daleka i strana da se prosto pocinjem plasiti takvog osjecaja, ali valjda vise u meni nema mjesta za razocarenje, bas sam nekako cool. To ni u kom slucaju ne znaci da odustajem od svega, naravno da cu uraditi sve sto je u mojoj moci ali nema vise one euforije kao prije, sad sve vise nastojim da je meni i MM dobro, posvecujem se nekako vise nama nego ovom sljedecem ICSI-u koji bi trbala raditi uskoro. Razmisljam cak i o usvojenju jer nekako se plasim ponovo proci kroz sve, a najvise me strah ponovnog neuspjeha i onog iscekivanja menge, doci ce nece doci, evo je samo sto nije, pa onda opet izgleda da nece, i imam osjecaj da mozda i nebi dosla kada bi ja mogla da ne razmisljam o tome, a o cemu da razmisljam u takvoj situaciji. Ma ne znam vise polako me hvata umor i strah od sljedeceg neuspjeha pa onda dodem ovdje na rodu i vidim da se cuda dogadaju pa mi to opet da nadu, i sve tako u krug.
Zato moja magdice sasvim je normalno da prolazimo i ovakve krize, pa kako kaze Edo Majka "no sikiriki", moramo skupiti snagu i krenuti dalje, a ti si jos uvijek mlada i imas jos dosta vremena da ostvaris svoj san. Drzim ti fige da tvoj prvi IVF u Zagrebu uspije i da nam se vratis bar sa dvije mrvice u tibi, a onda ja trcim poslije tebe na IVF po svou/e mrvicu/e.
GLAVU GORE, MOZEMO MI TO.

[mini]

Mi tek punimo 3 godine borbe, kad citam vasa iskustva vidim da smo na pocetku. Ali ipak ovo traje dugo.
Ja opet nikad nisam mogla reci da sam sigurna da cemo uspjeti. Nekako mi je osnovni motiv da se mogu jednog dana okrenuti i reci: pokusala sam sve. Ako beba dodje, super, tim bolje. Ako ne - paaaa, recimo da me strah da mi u medjuvremenu ne prodje zivot i ne strada brak. Zapravo kako vrijeme odmice, sve se manje posvecujem bebi, a sve vise nama dvoma.

Mene najvise umara upravo to balansiranje. I ne diraju me vise toliko ni bebe ni trudnice. Mene dira nepravda - kad vidim da neko ima ono sto ja najvise zelim, a nije mu stalo do toga. Kad vidim trudnice koje puse, majke koje djecu ne vode na kontrole, ne rade s njima, majke koje dijete nasopaju adaptiranim ne zato jer nemaju mlijeka, vec zato da bi se naspavale...

Koliko god zeljela imati dijete, toliko bih voljela da sto prije zavrsimo s ovim poglavljem. Da se jednog dana ne okrenem i shvatim da mi je xy godina i da nisam postigla nista, da nemam ni djeteta niti sam sretna. Jezim se i na samu pomisao.

Baš ovako se i ja osjećam :/

[Zvrk]

Cure moje... evo me noćas čitam vaše postove... i osjećam se kao da čitam redove u svom dnevniku od prije godinu i pol...

Da, tako je. Sve osjećam što ste napisale jer sam SVE TE MISLI prošla. Bile su to misli čistilice za neke bolje dane. Pronalazak Rodinog foruma promijenio mi je život...
Pitala sam se kao i magda želim li ja doista takav život - pun glupih punkcija, želim li uopće dijete kad mi je teško i bolno pa odustajem od postupaka na i po par godina... pa ima li smisla, pa hoćemo li izgoriti u toj borbi i uništiti sebe.... hoće li mi biti žao kad ostarim ... i hoću li si moći reći da sam pokušala sve... dogovarali smo se o posvanjanju ali bili inertni i uplašeni zbog papirologije... natovarili si more poslova, magisterij, možda ja i nisam stvorena za majku... možda postoji za mene neki drugi put... još sam i pušila... kako neozbiljno... a 37 godina... i mislila sam kako je lako nekome pisati postove podrške kad uspije, kad već ima bebu... kao što sad ja pišem vama...

... I ONDA se sve sumnje rasplinule kad sam vidjela visoku betu i srčeko!

Moj cijeli svijet sad mirno spava u sobi dok pišem. I ponekad joj šapnem kako ću nastojati da je ne opteretim svojom brigom za nju, nek ona živi svoj san slobodna od mojih godina borbe... I samo je zagrlim i kriknem u sebi da je ne probudim!

Želim vam ovaj osjećaj što prije!

p.s.
I, ima nešto u tome da sve ide nekim svojim tijekom. Prije me je bilo strah zbog godina i biološkog tika-taka, a sad mi se čini kao da su ove godine najbolje za majčinstvo i da se Ela rodila baš kad treba... Da sam barem znala!

[MIJA 32]

Zvrk rasplakala si me.
Ljubi svoje zlato

[stelerina]

I mene si u dusu dirnula... Oci su mi pune suza

[Arkana10]

Zvrk

Zvrk

[magda_]

nek ona živi svoj san slobodna od mojih godina borbe... I samo je zagrlim i kriknem u sebi da je ne probudim!

Zvrk, dirnula si u tananu zicu, rasplaka me

[TIGY]

Zvrk ...

[Zvrk]

Evo me opet kasno... Ljubim Vas puno i stalno očekujem sretne vijesti. Ja se još nisam ''skinula'' s ovog pdf-a, ipak tu ima najviše srca...

Mija, stalno gledam tvoj potpis kad će se promjeniti prefiks kao kod Odre u ''dočekali'' smo Katju i jedva čekam da se Tigyin blog zaružičasti i okiti... a stalerina, arkana, sretna su još curice u usporedbi sa mnom... i neće ih boljet križa i koljena kao mene evo već 8 mjeseci...

Samo me Magda ljuti svojim potpisom - kakav je to pesimizam... Daleko si ti od toga! Mijenjaj lozinku!

[odra]

Evo, cure moje, moram se i ja javiti...uvijek se ponovo vratim vama i ovaj Magdin topic me taknuo u žicu.
O, da, dobro se sjećam takvih osjećaja... Najbolja ilustracija za to je i reakcija mojih najbližih na moju trudnoću - ja sam umirala od sreće i mislila da će tako reagirati i moji roditelji, moje sestre...a oni su se veselili,naravno, ali ne kao da se desilo nešto "čudesno". Bila sam razočarana, ali dobila sam odgovor koji me malo bacio u razmišljanja: "pa ti si se ponašala kao da to sve nije ništa strašno, nisi htjela o tome razgovarati kao o problemu,sve ste obavljali bez puno muke" I to je istina! Takva sam bila na van, ali često sam se i osjećala tako. Rutinirano. Kao poglavlje iz medicinske enciklopedije. Iz ove perspektive to mi se čini kao obrana, kao prirodni štit od neuspjeha, od provalije...
A sad, zahvaljujem Bogu svako veče na ovom anđelku koji me, evo, već 5 puta zvao otkad je zaspao. i trenutno mi je vrlo blisko i poznato to što Zvrk piše - o nečujnom vrisku i potrebi da to malo biće ostane zauvijek u mom naručju, da ga ne takne ništa izvana...

Ljubim vas, vi hrabre velike žene!!!