Mene je ovaj tekst s Patrikom spasio.
On se tek s 9 i pol mjeseci sam posjeo, pa je propuzao i polako se vježbao ustajanje uz namještaj. Prohodao je bočno (dakle uz namještaj) s oko 10 i pol a samostalno - pustio se od namještaja s godinu i tjedan dana.
Slučajno sam skužila da može sjediti
s nekih 8 mjeseci (jer se nije sam posjedao) pa kad sam ga stavila u sjedeći a on je ostao sjediti uspravnih leđa i s ozarenim osmjehom - kao da oduvijek može. Mjesec dana prije sam probala, stavila ga u sjedeći, on se nasmijao, izgubio ravnotežu, nije imao bočne obrane pa se samo srušio u stranu. Više nisam isprobavala.
No i punih mjeseci pol nakon što sam vidjela da sam odlično sjedi, nije se sam posjeo, pa sam ga najviše puštala na puzzle na pod da "vojnički puže" okreće se i radi što mu paše, pa se tako (srećom preda mnom) i prvi put posjeo, ustao i sve ostalo.
Znam da postoje napredna djeca, ali to nam ne treba biti cilj.
Zar nije čudesno da od potpuno bespomoćne male mekane i mirišljave grudice, za par mjeseci postaje tako pokretno čeljade a s kojih godinu dana se samo otisne u svijet. Treba samo uživati promatrajući.