ja ne mislim da se i na ovom topicu, a niti od strucnjaka dize panika.
mozda je glas "povisen" al to je bas zbog tih dubokousadjenih spranci ponasanja koje je tesko promijeniti. u svijesti.
jer jos uvijek masa govori: a sta meni fali. e pa fali ti

sjecam se kolike sam razgovore vodila s mojim starcima, jer mene se ucilo hodati, onak da visim na rukama dok hodam, sestra je imala hodalicu. sestra je bila aktivni sportas pa je dobar dio motorike ispravila. ja nisam bila sportas. dan danas sjedim u W (cim su me na vjezbma vidjeli odmah su me upozorili i od tada korigoram svoj sjed), koljena mi idu u h i hodam unutarnjim rubom stopala. lagana disleksija i disgrafija uocljiva je i dok pisem postove
ko maloj su mi govorili da ne znam citati na glas, citala sam u sebi i prepoznavala rijeci. nepoznate rijeci moram citati slovo po slovo da bi procitala ispravno. (cijelu maturalnu radnju napisala sam s rijeci šitnoizam umjesto šintoizam tako da me ucitelj pitao jesam li uopce procitala sve te knjige. kad mi je podvukao tu rijec, otvorila sam knjigu i slovkala rijec i uocila da nije tno vec nto).
nisam jedina. posto znam kako izgledaju posljedice sve vise ih prepoznajem kod odraslih osoba.
al mogu i ja reci pa sta mi fali. al mogu i nabrojati, ako cu biti objektivna, sta mi sve fali.