Da odgovorim zibbi.

1. Dijete koje je bilo samo u sobi do one u kojoj je trebalo biti moje nije imalo nikakvu zaraznu bolest koja bi onemogućila boravak mog djeteta( to znam jer je jedna druga doktorica pokušala srediti boravak u njoj,ali joj nije uspjelo)

2. Znala sam da nije vitalno ugroženo kad sam dijete odvela doma. Da je bilo i da je tamo moralo ostati napravila bih skandal, na licu mjesta zvala novine, televiziju, ministarstvo i i koga sve ne i svejedno ne bih pristala na boravak u toj sobi.

3. roditelje koji mogu ostaviti bebu od ni mjesec dana u sobi sa pokretnom djecom predškolske i školske dobi ne smatram ludima, nego hrabrima i jednostavno drukčijim od mene. Oni vjerojatno niti ne pomišljaju na to da bi kad moje dijete plače od grčeva cijelu noć mogao do nje doći neki osmogodišnjak i dići je iz kreveta, ne dao Bog i udariti. Ja na takve situacije pomišljam i bojim ih se. Svaka čast na tome ako oni ne ili čak pristaju na njih.

4. protiv doktora nemam ništa, niti ga ne poznam, jer se sve telefonski odvijalo.
Ogorčena sam na takve uvjete smještaja, organizaciju ali i na to da osoblje na to pristaje i to smatra normalnim.
Pitam se da li bi taj doktor tamo ostavio svoje dijete?
Zar je previše očekivati npr. jednu sobu na svakom odjelu namjenjenu djeci do godine dana?

5. majka koja je toliko bolesna i sama vitalno ugrožena ne može pružiti djetetu adekvatnu njegu, pažnju i sve što dijete treba tako da ti usporedba i nije na mjestu.