 |
|||
ja vjerujem da si ti trebala pomoc i da si je u tom trenutku dobila. ti si zeljela biti "osvijestena" a to nije ono kako sam ja shvatila tvoj prethodni post.da sam prije poroda naišla na žene koje su mi osvijestile da porod u bolnici ne mora biti onakav kakav se često spominje u pričama s poroda
mislim da govorimo o istoj stvari samo drugim rijecima.
jedno je pomoć, drugo osvještavanje.
mene su osvijestili rodini letci naprimjer, a pomogla mi je volonterka sos telefona.
ali ne može se ništa silom,
oni koji traže, budu osviješteni, oni koji to ne žele, ne žele, vjerovatno im ne treba.
isto s pomoći, neki je jasno traže, neki se ustručavaju, neki misle da ne treba, a treba, ali ako je njihov stav jasan, treba ga uvažiti.
erik prvotno napisa
X
E.
Da se razumijemo.
kako smo pametne, nema nam ravnih
npr. ja posebno!
cijelo sam jutro na forumu a na kuhinji će mi se stvoriti jedna nova vrsta živih stvorenja...
dnevni u totalnom kaosu, ali važno da ja tipkam
a vi ostale nemojte samo reći da tipkate s posla!
sram vas bilo, propade firma!
a kod mene: mm doma
A ako se stav zasniva na bapskim pričama da je porod-porod, da je sve u rukama doktora i da ne može biti drukčije a roditi ide neka tebi bliska osoba? Pustila bi je da ide u neznanju i možda doživi traumu ili bi joj pokušala pomoći ili bi je pokušala osvijestiti? Ili bi čekala da rodi pa bi je poslije eventualno tješila?
Pitam jer imam jednu takvu blisku osobu i ne znam trebam li joj "soliti pamet" ili čekati da vidim ishod?
a neke su žene jednostavno presretne kad se sve ubrza, kad nema rooming-ina, kad dobiju drip i epiduralnu, kad im dohrane bebu... i šta sad?Nametati?
ovaj smile je zakon!
mm kad dođe doma i vidi me za kompom dobije popizditis opaki,
ali ja mu objasnila nekako zašto ja tipkam pa ajde, tolerira nekako
kad malo mozgam čudesno je kako se ljudi mogu osjetiti preko neta,
koliko možeš dobiti utjehe, podrške, smijeha, koliko srca mogu narasti i povezati se, a uživo je teško to pronaći, pogotovo ne toliko osoba!
tipkam s posla, nek propadne.
amaranth, ovisi, ja bih sigurno iskreno rekla što mislim, nježno i nenametljivo, ali pokušala bih sigurno.
a ove mame , krupirić, treba ih pustiti, imaju pravo na svoj izbor...
A zašto ne nametati? Pa zar im nisu nametnuti i drip i epiduralna i dohrana? Stvar je u tome da to nije dobro za DIJETE kojeg se u tom trenutku ništa ne pita. A pitanje je koliko je majka informirana o tome kako drip i epiduralna i dohrana djeluju na njezino dijete. I koliko bi žena na to pristalo kad bi znale za moguće posljedice.
Sorry na OT. Na spomen nadohrane u bolnici i meni se javljaju traume....
opet smo na osvještavanju
znam!
ovako, sve je onako kako treba biti....
nekima treba nametanje, nekima teško iskustvo, nekima lijepo, nekima samo ovaj forum....
zato nema pravila -nemoj nametati ili budi nametljiva,
napravimo onako kako nam srce kaže, jer možda baš tako treba, za tu osobu, za to iskustvo!
slušajmo svoj glas, jer je svaki primjer drugačiji, ali kad ulazimo u tuđi svijet, činimo to s poštovanjem, čak i ako namečemo nešto, treba znati granicu.
zato kaj buš ispala dežurna vještica i sektašica i sl. Ali ako ti to ne smeta -nameći, ali očekuj da te možda neće poslušati i još gore da će ti nadjenuti prethodno navedene nadimke i prezirno te gledati. Dakle, moje mišljenje ti je ne, ali budi uz nju u slučaju traume nakon.
kad malo mozgam čudesno je kako se ljudi mogu osjetiti preko neta,
koliko možeš dobiti utjehe, podrške, smijeha, koliko srca mogu narasti i povezati se, a uživo je teško to pronaći, pogotovo ne toliko osoba!
i MM je tako u početku, sad se samo smije i veli mi da li se opet rodiram.mm kad dođe doma i vidi me za kompom dobije popizditis opaki,
ali ja mu objasnila nekako zašto ja tipkam pa ajde, tolerira nekako
Ne, cure, bez zazancije sad: meni je forum roda puno pomogao i MM to vidi, pa je sad sve o.k.
zlatno je pravilo da savjet treba dati samo onome tko ga trazi (direktno ili indirektno). nitko ne voli soljenje pameti, a oni kojima se soli pamet cesto reagiraju ofenzivno i tvrdo brane 'svoje pozicije'. tako da je to dvosjekli mac.
ono sto mozes je upitati treba li ju pomoc, zeli li razgovarati o tome, ima li kakvih nedoumica, strahova, zeli li da joj das koji savjet iz svog iskustva i onog sto si naucila, da ju uputis na izvore informacija... ako odbije, promijenis temu i nadas se da ce imati srece u rodilistu.
i to sve ako ti je osoba bas bliska.
dosta mojih kolega na poslu je dobilo djecu u zadnje vrijeme i cesto se prica o svim aspektima roditeljstva, od trudnoce do odgoja. ne mijesam se u te rasprave, vidim da imaju zacrtane stilove roditeljstva, eventualno blago uletim ako se istakne bas totalna glupost (a i to vise zbog toga jer ne mogu istrpiti neistine nego jer mislim da je pametno reagirati i da cu postici nesto).
moja poanta je ovo što govori flower. Ništa nema od nametanja. Nekom je jednostavno DRAŽE dobit epiduralnu i drip u kombinaciji, pa "pregorit" to bezbolno. Nekom je DRAŽE da je "siguran" da je dijete sito, makar dojenje bilo uništeno.Nekom je DRAŽE (i radi se o nemalom broju ljudi) kad se bebicu odvoji, kad nema rooming-ina.
Toliko jako načitanih, educiranih žena nije uspjelo s dojenjem baš iz ovog gore straha. Dijete je prva odgovornost u životu koju uzimaš skroz i apsolutno na sebe (i tm-a), prebacit dio odgovornosti na lječnika, baku, svekrvu....ne preuzeti teret crvića koji govori "možda se nešto dogodi ako rodim, a nisam priključena na CTG, možda mi je dijete zaista gladno...možda..." lakše je i smanjuje tu predivnu i pretešku odgovornost za nečiji život.
Uzet stvar u svoje ruke, apsolutno, dojiti bez obzira na te riječi, roditi prirodno bez obzira na strah....to je hrabro...iziskuje osobnost i snagu...
već sam to negdje napisala ovo isto, meni je bilo nevjerojatno bitno popravit ne- preuzimanje odgovornosti na porodu preuzimanjem svih ostalih...
nisam dozvolila da na mene utječu riječi tipa "gladan TI je, ne valjda ti mlijeko, hladno mu je, nisi ga dobro obukla...."...takva odgovornost koja je samo na meni pomogla mi je da si pronadjem mjesto pod suncem-ja KAO MAJKA.
Hvala Felix
Elin, razumijem zašto je tvoje mišljenje da je bolje ne petljati se ali ja sam jedna od onih koja bi i na lakat progovorila tako da ću ipak prihvatiti savjet od Felix. Blago i nježno ću pitati prijateljicu treba li joj pomoć a ako mi se zahvali i odbije a na porodu se ipak razočara, vjerojatno ću se gristi što nisam bila malo više vještica i rekla sve što mislimzato kaj buš ispala dežurna vještica i sektašica i sl. Ali ako ti to ne smeta -nameći, ali očekuj da te možda neće poslušati i još gore da će ti nadjenuti prethodno navedene nadimke i prezirno te gledati. Dakle, moje mišljenje ti je ne, ali budi uz nju u slučaju traume nakon.
amaranth, napravi kako najbolje znaš i umiješ, to je i jedno što možeš, a ja sam ti ovo napisala jer imam takva iskustva sa ljudima, uopće ne mora biti da će tvoja frendica tako reagirati, u konačnici, ti je najbolje poznaš. I sretno u nagovaranju/nenagovaranju
svi smo drugačiji, a unaprijed možeš procijeniti možeš li nekom bliskom nešto reć ili ne...
poslušaj svoj glas
erik, idi čisti stan ženo božja, još si na kompu
idem.
obečajem
aj bok navratim večeras uživajte
To sam si pitanje cesto postavljala i nasla odgovor u ovome:
Na kraju krajeva, mislim da u dobrobiti djeteta uopce nije zanemariv i psihicki faktor od strane majke - npr. ako je majka sigurna da ne zeli radati bez epiduralne, a to joj se nametne (na ovaj ili onaj nacin), pitam se je li potencijalna steta za dijete od te epiduralne veca ili manja od stete zbog majcinog nezadovoljstva, straha, i sl. ?
Naravno, educiranje (razlicito od osvjestavanja!) je jako bitno - cinjenice uvijek ostaju cinjenice, a kako ce ih netko iskoristiti u svom slucaju, stvar je izbora koji ovisi i o tim objektivnim, ali i subjektivnim faktorima.
Inace, ja sam oduvijek bila nekako "osvjestena" (ah skromnosti moja
U početku nisam namjeravala čitati ovaj topic, jer sam mislila da u mojim porodima nema bogznašto traumatično. Scenariji više ili manje klasični, imam zdravu djecu i bok. To sam govorila i drugima.
Ali onda sam ga, ipak, pročitala, pa potaknuta nekim tekstovima malo prosurfala na istu temu. I uvidjela sam da traume ne moraju biti tako sveobuhvatne da bi postojale, da porod može biti generalno u redu ali u njemu se mogu javiti i pojedini trenuci s kojima se kasnije teško nositi.
Najteže mi je bilo spoznati da je i u mojim, općenito dobrim porodima, zapravo bilo pojedinosti prema kojima se odnosim na način tipičan za silovane žene: krivicu svaljujem na sebe, o tome ne pričam (iako sam druge pojedinosti poroda ponovila sto puta), nadam se da će "nestati" samo od sebe, umanjujem vrijednost bolnog iskustva pokušavajući ga izbrisati pozitivnim. A cijelo vrijeme mi podsvijest govori da nije sve baš tako.
Meni je drugi porod jako puno pomogao da dobrim dijelom vratim vjeru u sebe i prestanem se optuživati. Znam da to ne funkcionira za svakoga, osobito kad su traume stvarno duboke a posljedice još dugo vidljive, što kod mene nije bio slučaj. Hvala svima koji su imali strpljenja ovo pročitati
Za one koje i dalje žele još djece: nadam se da ćete pronaći vlastiti način da smognete snage suočititi sa svojom tugom i krenete dalje
argenta dobrodošla na ovu temu
zanimljivo je kakve nas sve stvari potaknu da razmislimo o svojoj nutrini..
mene je potaknuo porod od prijateljice,
a do onda sam bila zadovoljna svojim porodom,
sad kad gledam, za takav porod nisam trebala putovati u rijeku,
imala bih ga 100% i u puli
ali svako iskustvo vrijedi!
vjerujem da ćeš i ti posložiti svoj mozaik
evo malo ljubavi za sve naše traume
sad sam tek pročitala topic otpočetka.....
meni je stravično iskustvo prvog poroda (da, dobro ste pročitale) završeno carskim počelo blijediti kad sam vrlo brzo ostala ponovo trudna
da nije došlo do takvog obrata moguće da se dan danas ne bih ohrabrila za drugo dijete...
druga trudnoća je ipak došla prebrzo, nisam imala vremena da prodrem u samu sebe i raščistim neke stvari, tako da za drugi carski 18 mjeseci nakon prvog ipak pomalo samu sebe okrivljujem (i čini mi se da nikad neću prestati)
nije da se žalim i znam da ima gorih priča, uvijek ih ima...u savjete vezane za porod se ne upuštam i mudro šutim dok se o tome priča
poantu sam zaboravila napisati: kod mene je bilo "klin se klinom izbija"
nemam odgovor kako izlječiti traumu jer sama sa sobom nisam načistu...
Znam da hoćuali svako iskustvo vrijedi!
vjerujem da ćeš i ti posložiti svoj mozaikMislim da je važan korak u tome shvatiti kako ipak postoje neke stvari s kojima se moram suočiti, ma koliko mi to teško bilo.
S druge strane, meni je bilo super što je Kanga pisala o svojim porodima, kako joj je, bez obzira na nesavršenosti, svaki njezin porod bio važan. To i ja osjećam, a mislim da je to slično kad otkrijemo da nam djeca nisu savršena (i naše odgajanje njih), ali su nam svejedno neprocjenjiva iskustva. Makar bili drugi ti koji su nas povrijedili, porodi zapravo puno otkrivaju o nama samima i, u konačnici, nitko nam ih ne može otuđiti. Ja vjerujem da su moja (loša, ali i dobra) iskustva poroda imala svoju svrhu.
imala sam školski primjer divne trudnoće. do zadnjeg dana sam šetala, penjala se uz brdašce (divno moje Sarajevo) do posla. stepenice kao od šale, spremanje kuće isto tako... ma cijelu sam trudnoću bila na nogama. svi mi govorili da ću roditi kao od šale. kad ono...
primljena u bolnicu zbog "silentnog" CTG-a, u 40+6 sedmici. ni centimetra otvorena. sutradan ujutro, nakon vizite moja doktorica predlaže gel za omekšavanje grlića, nakon ubrizgavanja, počinju lagani trudovi, odlazi čep, a u međuvremenu tri užasno bolna vaginalna pregleda (za koje tek sad kontam da su nasilno "otvaranje"). trudovi se javljaju sporadično i nisu toliko jaki. tako dočekujem noć, CTG bilježi trudove, a ja čekam... sestra mi govori da se idem naspavati, jer "nema od poroda ništa, večeras", i ja odem spavati. bude me trudovi, i ja prodišem svaki i nastavim spavati. budim se ujutro, ponovo vizita, spuštaju me u rodilište. ja kontam, šta sad... nakon pola sata, moja doktorica (koja me je vodila) me pregleda i nakon toga dolazi u sobu i kaže mi da je došla da mi kaže da se ona ipak opredjelila za sekciju, ali da ipak želi i moju saglasnost. objasnila mi koje su indikacije. i već dvadeset minuta kasnije, ja sam bila u operacionoj sali. otvorila sam se za 24 sata svega jedan centimetar, CTG nije bio dobar, i beba je bila pred prijetećom asfiksijom.
ono što ne znam, a pretpostavljam da je bilo, i da me nisu htjeli paničiti je da je E. vjerovatno već bila ispustila mekonij i da se tu noć popriječila u mom stomaku. naravno, to su moja nagađanja. osim toga, kad mi pričaju kako su žene dobro podnijele carski, sa mnom to baš i nije bio slučaj. u postoperativnom periodu nisam smjela jesti ni piti cijela tri dana. bila sam užasno slaba i nije boljela rana, koliko sam bila iscrpljena, i nisam mogla uskladiti disanje dok bih hodala, jer je bilo previše naporno. rez mi je od kuka do kuka. i nisu me šivali onim koncima što sami otpadnu, već onim pravim. i dan danas mi to nije baš jasno, ali najvažnije je da je moja bebana dobro, da je divna i da je gledam kako raste iz dana u dan.
Slabo stignem do neta ovih dana, uglavnom hvala curama na podršci
bjuma kako si to skužila?
Zanimljiva mi je ova usporedba s nesavrsenoscu nas kao roditelja, ali jos mi vise u ovom kontekstu lezi usporedba s nesavrsenoscu odgoja koji smo mi primili od svojih roditelja. Da sam birala svoj odgoj, neke bih stvari sigurno drugacije postavila, na nacin kako danas pokusavam u odgoju svoje djece - nisu to neke drasticne razlike, ali meni su bitne. Ipak, taj je i takav odgoj, pored ostalih faktora, napravio od mene ono sto ja danas jesam i zato mi je sve od neprocijenjive vrijednosti - cak i ono sto bih radije da je bilo drugacije. Malo apsurda ne skodi, dapace
Kanga, evo ti jedan
Nije neka mudrost ali je istina - svaki porod je priča za sebe kao što je i svaka trudnoća. Meni je sam porod bio više manje ok ali mi je ostala trauma kad su me odvojili od mojeg malog sunca na nekoliko dana. Sada znam da nije postojao niti jedan medicinski razlog za to nego je sve bila samo rutina. O tome što me čeka idući put ne razmišljam jer to ne mogu predvidjeti ( kao što nisam mogla ni za ovaj ) pa se niti ne živciram ili strahujem jer nema smisla.
Upravo ovo bio je glavni razlog zašto sam tako žarko željela vaginalni porod nakon prvog carskog! Na svu sreću to mi je i pošlo za rukom. Evo sad svaki dan iščekujem treći porod, naravno opet vaginalni, ali sad me već pomalo strah samog poroda iako je moje iskustvo više nego pozitivno...Nadam se ipak "ekspresnom" porodu jer sam već na prošlom pregledu (38+3) bila otvorena 3cm, svaki dan me lagano peru trudovi i sluzni čep se topi...Ipak mi je lakše kad vidim da se tijelo priprema za taj božanstveni događaj!ali mi je ostala trauma kad su me odvojili od mojeg malog sunca na nekoliko dana
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom