moram samo pozdraviti MC avatar
 |
|||
|
|
|||
moram samo pozdraviti MC avatar
Skužila sam ga jutrosmoram samo pozdraviti MC avatar
Aj nemojte sad svi o avataru. Zeljno iscekujemo komentare na knjigu(e)
Storma, mi smo se negdje krivo skužile.
A što nije ni čudo. Nekad je teško iz "slova" razaznati što je netko htio reći.
U biti... ti i ja očito mislimo isto- samo što tebi uspijeva da te posluša.
Nijedna očito nije ni za vojnički ni za permisivni odgoj...
Znači, kad sam rekla "ne mogu narediti" - mislila sam - ne da ne želim narediti nego da me ona ne posluša.
Al sam mater
eh sad je i ja moran do kraja procitat da mogu kompetento sudjelovatanchie76 prvotno napisa
Aj nemojte sad svi o avataru. Zeljno iscekujemo komentare na knjigu(e)
Ne samo do kraja, nego i vise puta
oooo da!Ne samo do kraja, nego i vise puta
3. puta. u pripremi je 4. LOL
i svaki put mi se upali nova lampica.
svaki put obratim vise paznje na nesto "novo", drugo.
sto je i razumljivo, zar ne?
ato san vec apsolvirala na ovom sto sam do sad procitala - procitam pa zaboravim sta je pisaloNe samo do kraja, nego i vise puta
mamnezija
Prvi put kad sam je citala, citam i kontam "aha", "da, da" "pa ovo ima vrlo smisla".... I kad sam je procitala cijelu, u glavi mi je bio vihor i misli "ajme, ovo je mission impossible koliko toga ima". Nisam je otvorila narednih godinu dana, od straha valjda
To je definitivno stivo koje zahtjeva ponavljajuce citanje - SVAKI put otkrijes nesto novo. Totalno je slojevito.
I sad kad citam i gledam sto sam podvlacila prvi put, kontam "ajme, sta mi bi pa sam ovo podvukla
ovo je apsolutno tocno, nekoliko puta san se navracala na iste djelove, ne zbog mamnezije
sad kad emsa to sve odradi ekpresno i donese kriticki osvrt
jednu stvar sam skužila na prvih 20-ak str. u VKD
a to je da piše kao da hoda po jajima, ima dosta ograđivanja, dosta je oprezan u izrazima .. to me zaintrigiralo
dok sam čekala da mi se jutros servisira auto pročitala sam pola knjige. u biti već sinoć mi je dijete zaključilo da ova knjiga s curicom i sladoledom je najdeblja, pa onda one druge dvije da su tanje. to bi bila kao prva recenzija. elem, ovako na prvu mogu reći da je dosta lako čitljivo štivo, što meni kao pravnici dosta odgovara, jer nisam od one filozofske fele (na zalost). knjiga je zanimljiva, bez daljnjeg, al nisam imala onaj vau-efekt, pretpostavljam jednostavno jer sam odgajana već u može se reći, kao što on veli "demokratskoj obitelji" (uglavnom ženskoj) tako da nekih velikih represalija tipa: ne smiješ ustati dok ovo ne pojedeš nisam dozivjela, pa mi nije ni toliko jasno o čemu on to govori.
sto pretpostavljam je da svatko od nas drugacije cita tu knjigu, bas u pogledu i na osnovu drugih nasih saznanja i dosadasnjih iskustava, a prije svega vlastitog odgoja kao dijete... i da je svatko na svoj vlastiti način interpretira... što je mene uvijek bunilo kad bih čitala vaše viđenje knjige. može lako biti da ova prva recenzija u biti je samo površna i da treba fakat knjigu dva-tri puta pročitati....
dalje, svidjelo mi se ovo o samopouzdanju i samosvijesti. mada sam ja već od prije uvijek govorila "vidim te" kad bi mi dijete bilo na ljuljašci i sl. bez nekih dodatnih riječi.... u biti dosta toga već radim onako kako on misli...
negdje na početku knjige on i veli da je u biti najbitnije kao roditelj prepoznati dječje potrebe i zelje i tu ga potpuno potpisujem (naravno, anchie ovo NIJE podvukla
kad nisam imala djecu i ja sam filozofirala da su djeca mali ljudi i da imaju svoja prava i blablabla.. kad sam dobila svoje dijete, shvatila sam da je to previše velika obaveza tj. odgovornost za djecu. djeca nisu mali ljudi. djeca su djeca i nek bude tako, to nema ničeg obezvrijeđujućeg u sebi, dapače, to je ona sloboda da ne razmisljas o ničemu, da nisi opterećen odgovornošću. ima vremena, cijeli život za to. a mi opet kao savršen i dobar roditelj imamo obavezu skuziti njihove potrebe i zelje, tj. dozvoliti im da ih izraze...a to je cesto kao hodanje po zici.... tj. litici.... dozvoliti im da izrastu u samosvijesne ljude, pune samopouzdanja, društveno, a prije svega i sebi osobno odgovorne (ajme, što sam ovo lijepo sročila
knjiga me malo i zbedirala, kako bi vi rekli, jer uzasno se puno paznje posvecuje jeziku. mislim, ispade da je dovoljna jedna nesmotrena rečenica i da sve ode u helać! u biti je to jako veliki teret koji se stavlja na roditelje. te nije smjela to ovako reći nego onako i sl. u biti ovakve knjige mogu imati i kontraefekat jer obeshrabre roditelje.
nije mi ni do sada jasno sljedeće (mozda mi bude s drugim knjigama): ok, kuzim. kod famoznog spavanja ne treba reći: ti si umoran. to stvarno nije fer, nabijati djetetu osjecaj kako bi se dijete trebalo osjecati. i kuzim da ne bi trebalo govoriti tipa:"ti si sigurno umoran,idi spavati." al ujedno mi je potpuno nejasno zasto bi se govorilo i recenice tipa: "ja zelim da ti spavas". so what?! ako dijete nije umorno, zasto bi se htjelo da ono spava ?! jer je i sam roditelj umoran. ja da sam dijete rekla bih:"ali ja to ne zelim!" i što onda?! pat pozicija.
u biti često pojednostavljuje situacije, zaboravljajući da ima i tvrdoglavije djece kod kojih ni najbolje objasnjenje ne pali. kad takvo dijete odluci biti tvrdoglavo, možeš se posaditi na glavu. kod njega je dovoljna jedna rečenica i sve je opet u redu.
ovo je ovako sve malo zbrda zdola, više iz razloga da ne zaboravim što sam vam htjela reći... al eto, nek ostane zapisano.
Mene je od svega upravo boldano smetalo u knjizi. Ostavlja mi dojam nepotrebne (i beskorisne) filozofije.
I meni se jako sviđa dio u kojem govori o samopouzdanju i samosvjesti.
U biti, nešto mi je iz knjige tako poznato i prisno, nešto je toliko pitko da se podrazumijeva, a nešto čak lagano bedasto.
Knjiga daje misliti i zaista se da interpretirati na više načina.
nije bitna samo rečenica nego i ton, način na koji kažeš
npr. Dobar dan, može značiti lijep ugoadan pozdrav, a možeš i poslati nekoga u rodno mjesto
samo sa tonom
Ja želim -- je iskrenije nego rečenice tipa: mala djeca moraju iči spavati u 8
ako je tvoja želja takva, ti je imaš pravo izraziti, no to što je izraziš ne znači da je to zapovijed, kad to kažeš druga strana može donijeti i kontra odluku
meni se sviđa knjiga jerbo , pošto sam odrasla u okružju bez-osobnog-prostora, sam počela uviđati tuđe granice
jako teško je odrediti kad je dijete spremno preuzeti odgovornost za nešto, neki rad i sl.
sviđa mi se dio koji govori o donošenju odluka i suočavanju sa lošim posljedicama
djetetu se treba ostaviti prostor za grešku
moja mala je tvrdoglava na me, a možda i gore, kod nje ne pali direktan sukob, to ti je uzalud, ali pali manipulacija (suptilno nagovaranje)
na taj način je učim manipulaciji ... ko zna , možda bude jednog dana i premijerka
ajmo polako, dio prvi
vidis, bas mi je drago sto si ovo napisala...naime, prvi put kad sam ju citala, citala sam ju bas tako- moje djetinjstvo, ja kao dijete i moji starci u ulozi roditelja.
tu sam naisla na neke odgovore i objasnjenja, meni su se poslozile neke kockice u glavi...recimo da sam shvatila zasto su radili nesto meni neshvatljivo i zasto sam ja radila nesto njima neshvatljivo. takodjer sam im "oprostila" neke stvari. kod mene je, npr. sjedenje za tanjurom kuhanog karfiola za rucak do iza dnevnika i odlazak u krevet u tolko i nula nula bila svakodnevnica tako da mi je knjha u tom pogledu "vau"....nedostatak razgovora (sa kompetentnim djetetom- i dan danas se borim za svoju kompetenciju jer sam cesto u njhovim ocima (samo) njihovo dijete)....transformacija iz dorbrog i poslusnog malog djeteta u jako tvrdoglavu, inatljivu pubertetliju (i mladu osobu
drugi put sam ju citala i usporedjivala moje starce i sebe, onakvu kakvu kao roditelj zelim biti.
treci put smo u kontekstu bili samo mi (MM i ja) kao roditelji i L. kao dijete.
npr. tek sam treci put skuzila dio o autonomnom djetetu jer sam tek tada mogla L. prepoznat u njemu.
i ne sumnjam da cu je drukcije procitati za godinu, pet, sedam...
ja sam od juula naucila da je odgoj djeteta konstantni rad na sebi!
i od tad mi je puno lakse, ne samo s djetetom, nego i sa samom sobom.
MC, čini mi se da imamo jako slične impresije o knjizi
Ni meni ne leži inzistiranje na pravilnom slaganju rečenica, mislim da je energija između roditelja i djeteta najbitnija i da toj energiji (ozračju) može samo škoditi roditeljevo usmjeravanje na koncept rečenice.
Isto tako, ni meni nije jasno što je toliko čarobno u slaganju rečenica sa "ja želim...". Kužim odgovornost, osobni jezik,..., ali se i meni čini da to baš i nije najsretnije rješenje. Sjećam se da Juul priča i o ravnopravnom odnosu u obitelji (s naglaskom na odgovornost roditelja) pa mi se ne čini baš ostvariv takav odnos ako je bitno da JA želim, a nije bitno što dijete želi. Nekako mi se premalo spominje kompromis, koji je po meni jako važan. I još mi uz to nikako ne sjeda izražavanje što ja želim, a bez objašnjenja. Kad se stavim u ulogu djeteta kojem roditelj stalno govori što on želi, a ne i zašto je to važno, i zašto je to važnije od onoga što ja želim, ne mogu reći da se osjećam dobro.
I da, definitvno je zaboravio na "tvrde orahe djecu". Da mi ga je vidjeti kako mom Viti objašnjava da treba iz parkića ići doma jer on tako želi, bez vike, prijetnji, fizičkom uklanjanja iz parkića i sl.
Juul smatra da je sukob normalan, obitelj bez ikakvog sukoba je obitelj sa skrivenim debelim problemima u komunikacijiDa mi ga je vidjeti kako mom Viti objašnjava da treba iz parkića ići doma jer on tako želi, bez vike, prijetnji, fizičkom uklanjanja iz parkića i sl.
ako dijete neće da ide, a treba jer ti ako želiš, dakako da ulaziš u sukob
i to je škola za dijete .. i tebe
Slažem se, ali koju bi mi metodu Juul preporučio u toj situaciji?
Milom ili silom.
pitaj njega
nemaš baš izbora ići ili ne
no možeš iči na račun dogovora, tj. da kažeš još 5 minuta, pa bi ti išla kući, a želiš da on ide sa tobom jer ga nema tko kasnije dovesti kući kad padne mrak .. smisli nešto, pametnija si od djeteta
naći način koji odgovara tvom i njegovom karakteru, nagovoriš
ili uđeš u sukob, naljutiš se ...
samo bez kazni
kazna odvlači fokus sa lekcije , sa posljedice
moja ima 2.5 god i pali šema: "još 2x na klizu, 2x na njihalicu i idemo doma" 2x jer do toliko zna brojati
dok mi to funkcionira ne tražim dalje, kad ne bude .. onda ću smisliti nešto drugo
pitaje šta ćemo joj kupiti u dućanu smo rješili sa jednostavnim "neću to kupiti"
dakako da je bilo protesta, njeno pravo, moje pravo je odbiti kupiti bilošta, bez objašnjenja (još ne kuži pojam koliko novaca)
kadkad treba imati snage u potpunosti zanemariti moguću reakciju okoline i fokusirati se samo na situaciju između sebe i djeteta
meni je njegov dio sa "ja želim.." bio osvježavajuć
jer sam ja odrasla pod komadnom, pa u želji da izbjegnem nelogično komadovanje zanemarila sam svoju granicu, pravo na svoje vrijeme itd... strogo odgajana strremila sam anarhiji
da, i meni jezicne konfiguracije nsu bliske....no mslm da je to do mene jer ih ja nsam naucila, kao sto nisam naucila postavljati sebi grance, mijenjati sebe, a ne druge, imat svoj osobni jezik.....
konfiguracija kao konfiguracija mislim da nije bitna, da je bitna poruka. no ipak sa konfiguracijom odasiljem poruku.
recimo, zelim ju nauciti osobnim porukama. zelim ju naucit da jednom zna reci nesto iz "ja kuta", kako bi ga nazvala....npr. ako s necim nije zadovoljna da ne govori "nemoj to ovako, nemoj to onako, trebas to i to" vec da moze reci "men se to ne svidja. ne zelim to. nisam sretna." i tme daje stu poruku, no onako daje naredbu- mijenjaj, a ovako daje do znanja kako se osjeca i ostavlja drugoj osobi oce li to prihvatiti i samovoljno promjeniti.
ne znam da li sam se dobro izrazila.
zelim da se zna zauzeti za sebe radi sebe kroz sebe tako da bude ona.
zakokmplicirah, jedla.
nemoj mijenjat druge i trositi energiju na nesto na sto nemas pravo niti mozes uspjeti vec daj drugima do znanje sta zelis i dopusti njemu da ako zel napravi promjenu.
npr.
nije mi isto da jednog dana veli "nemoj" i "ne zelim!"
ovo drugo je puno jace, zar ne, bas kao i "daj" i "zelim!" jedno govor (o) teb, a drugi sebi.
da se razumijemo, u praksi mi je jako tesko primjenti njegovu teoriju (koju smatram ispravnom) samo zato jer se kroz sve ovo JA moram mijenjati.
i jos nesto, knjga mi je dala potvrdu u nekim mojim razmisljanjima i stavovima.
ovo je sustina JA poruka. prosla ih na radionici o komunikacijskim vjestinama i super mi sjelo, njima postavljas svoju granicu, a ne rusis tudju. tocno ovako kako si napisala.
A kakvu promjenu da napravi dijete koje nesto MORA?
McGrubi, ne granici li ovo sto si ti napisala s ucjenama i manipulacijama?
da preuzme odgovornost, ako sam dobro shvatila smisao tvog pitanjaA kakvu promjenu da napravi dijete koje nesto MORA?
ja mislim da ima jako malo stvari koje se moraju. osim sto se mora umrijeti. sve ostalo je vise.-manje nas izbor. samo sto djeca nemaju dovoljno iskustva i znanja da bi mogla napraviti svjesno izbor koji je u njihovu korist, nego im mi moramo na to ukazivati
mislim da kad se ide prvenstveno iz toga da se nesto mora onda dijete slijedi naredbu.i onda je problem kad jednog dana naredba prestane
meni ne idu dvije stvari - "ja zelim" u kombinaciji s osnovnim djetetovim potrebama (pogotovo onom za snom i odmorom, hranu cak i ne smatram toliko krucijalnom, bar ne u nasoj obitelji) i to djetetovo preuzimanje odgovornosti :/
ok, moze preuzet odgovornost kad pocne kuzit neke stvari, a hoce li to biti s 3, 4, 5 ili 9 godina - stvar je svakog djeteta zasebno i kako odraditi umjesto njega to preuzimanje odgovornosti do tog vremena kad ono bude samo u stanju to napraviti a da ga u medjuvremenu ne slomis, ne ubijes u pojam, ne nastetis mu visekratno i nenadoknadivo svojim neprimjerenim pristupom i nadasve rjecnikom'
da dodam, meni to fali kod njegovog kompetentnog djeteta. ja se ne slazem s njim da je ono kompetentno za sve od dana rodjenja. ja prihvacam odgovornost za njegovu dobrobit i imam je na sebi dok ono ne postane dovoljno zrelo da je preuzme na sebe. kako djelovati u medjuvremenu?
potpisujem litalu.
moja mater bi rekla da ja ni sad ne znam za sebe preuzet odgovornost što se tiče spavanja
ma sve to divno zvuči u teorijizelim da se zna zauzeti za sebe radi sebe kroz sebe tako da bude ona
i šta onda ?! odeš bez njega ?ili uđeš u sukob, naljutiš se ...
pa mgrubi, mi koje zagovaramo (drakonskesamo bez kazni
kazna odvlači fokus sa lekcije , sa posljedice
a ja sad potpisujem mc
i jos nesto dodajem - da mi se cini (dakle, osobno zapazanje!) da se lako poseze za sintagmama tipa: ah, tvrdoglavo, kompetentno (sic!), tesko odgojivo (?) i statigajaznam u situacijama kad roditelj ne moze ishendlati situaciju i isto tako za onima tipa: lakoodgojivo, kooperativno, nezahtjevno - onda kad "ispada" da se s djetetom moze nesto postici bez padanja u bed i cupanja kose s glave
tu se po meni, odgovornost i za sam odgoj - prebacuje na dijete. umjesto da se zadrzi na roditelju. jer, na stranu sva filozofija i ino - mi djecu odgajamo i obzirom na razvojni nivo koji kao species imamo - mi djecu moramo odgajati da bi mogla funkcionirati i prema sebi i prema drustvu. (ne ogranicavam pri tome odgoj samo na to da zna s koje strane zlica s koje vilica ni da nakon podrigivanja kaze pardon
juul govori o autonomnom djetetu - to su tzv. tesko odgojiva djeca (ne znam u kojoj knjizi, ljeto je...steka mi memorijska jedinica 8) ) iako cesto to koristimo kao opravdanje za rod. propuste, jasno se moze vidjeti da su djeca razlictia i razliciti su rod. po karakterima, stupnju suradnje, osobnosti i sl. ja duboko vjerujem da su neka djeca teza za odgojiti kao sto je nekim rod. teze odgojiti bilo koga.
kad sam pricala s JJ o zajednickom spavanju on je rekao neka joj samo kazemo da je to nas krevet, da je ono njen krevet (to je bilo u nekoj fazi kad je mm htio da ona izadje iz kreveta) i da mi zelimo da ona tamo spava...moja autonomna je mrtva hladna zakljucila da je njoj ovaj nas krevet bolji i ako zelimo mi mozemo spavati u onom drugom...na to se JJ jako dobro zabavljao i bilo mu je super kako je elokventna (a jos nije imala 3 god.) i rekao da ili cemo lomiti ili prihvatiti njen stav i jako dobro birati bitne bitke.
kod odgovornosti stvar je ovakva- ako djetetu oduzimamo odgovornost (znaci mi odredjujemo kad ce ici leci i sl.) onda to trebamo priznati a ne reci - kakva je ona grozna nikad se ne bi sama probudila i sl. vec reci - eto me, to sam ja, volim imati kontrolu ...
i iako oduzimamo odgovornost ne cinimo neku preveliku stetu jer priznamo da je to do nas a ne do njega/nje. njena osobnost je sacuvana, ami smo dobili ono sto smo htjeli.
i dodatak za spavanje - rekao je da joj kazemo da je to nas krevet i super je da je njoj u njemu bolje,ali eto mi smo ti koji odlucujemo hocemo li je pustiti u njega ili ne...to je bitno postviti dijete na njegovo mjesto 8)
slazem se s prvim dijelom. sve stima. nisam generalizirala, samo sam rekla da se cesto olako barata pojmovima koje sam gore spomenula.
sto se tice ovog srednjeg dijela - u tvom konkretnom primjeru zajednickog spavanja - meni nije jasno da se na kraju stvar svodi na - lomi ili popustaj
i ovo zadnje mi isto nije jasno? o kojoj dobi govorimo? imam osjecaj da jedni lupamo u spade drugi u bastone
dozvoljavam da moje iskustvo nije najmjerodavnije i zato i raspravljam u zelji da saznam koju novu
Ono što mene muči već duže vrijeme, a zanima me što vi mislite o tome jest kako iskombinirati povezujuće roditeljstvo i Juula 8) ?
Povezujuće roditeljstvo mi je nekako prirodno i podrazumjevajuće za bebe i manju djecu, odgovaranje na njihove potrebe bez procjenjivanja je li nešto potreba ili želja. Onda u nekom periodu dijete malo poraste i ukaže se potreba za uključivanjem nekih stvari koje Juul smatra važnima. Mislim da osobne granice roditelja, na roditeljevo razlikovanje potrebe od želje, sve želje se ne ispunjavaju,...
Zanima me gdje je ta magična dobna granica kada osim djetetovih potreba postoje i želje, kada je osobna granica roditelja "važnija" od djetetove potrebe (ili želje),...?
I još nešto...
Je li bolje za dijete i "više fer" držati dijete u njegovom krevetiću i dizati se sto puta noću pa će djetetu od 3 ili više godina spavanje u vlastitom krevetiću biti normala ili s djetetom spavati u istom krevetu, a s 3 godine odjednom odlučiti da dijete treba prijeći u vlastiti krevet i pri tom ga lomiti jer će rijetko koje dijete pristati na to samo zato jer roditelj sada želi spavati bez njega :?
Ovim ne impliciram da je prva opcija bolja, samo izražavam na glas svoju dvojbu jer imam dva sina koja sa mnom spavaju u krevetu i ne mogu zamisliti kada će izaći niti metodu koja bi bila uspješna po tom pitanju, a da ih ujedno ne lomim
Ova dvojba se ne odnosi samo na spavanje...
vitekova - za samostalno spavanje imas jos fore
E da, zaboravila sam spomenuti da i Juul u jednom dijelu svoje knjige "Kako reći NE mirne savjesti" kaže da roditelji imaju problema s dvogodišnjacima jer su djeca navikla da im se kao bebama ispunjavaju sve potrebe :?
Ne kužim kako ispunjavati bebine potrebe i svoje osobne granice i potrebe staviti u drugi plan dok je dijete malo, a kasnije doći pred ono što i litala kaže: lomljenje ili popuštanje. Ima li kakav bolji način :/ ?
eto, ja nisam procitala tu knjigu o mirnoj savjesti i NE-u
sta stvarno kaze da s dvogodisnjacima imas problema? pa meni je to van razuma. pa ne mozes s dvogodisnjakom raspravljat?
negdje se debelo razilazimo :/
Ma ja u uopće ne doživljavam zajedničko spavanje kao problem, nego kao uživanje
I dojenje se može uzeti kao primjer... dijete siše na zahtjev do druge godine i onda mama skuži da ne može više i poruči mu da više ne želi dati cicu. Kako se to dijete osjeća?
Samo mislim da taj prijelaz mora biti dugotrajan i blag. Ono, pripremiš se da će seljenje u drugu sobu trajati godinu dana od dana kada ti skužiš da je došlo vrijeme za to...onda tih godinu dana pričaš o sobi, čitamo slikovnice o tome, uzimamo primjer druge djece, uređujemo sobu, iz fore idemo spavati nekoliko puta zajedno u tu sobu, blablabla, i onda djetetu sine kako je totalno kul spavati u svom krevetu i ode
Je li to moguće?Ja bih tako, meni ne pašu ove "ja želim odmah i sada" metode
zar ne kaze da roditelji moraju ispunjavati sve zelje/potrebe do negdje godine i pol- dvije? sto je razumljvo, zar ne? da se do tada nema reci "ne".
no kasnije, kako dijete raste imamo pravo reci ne.
sto se tice kompetencije...ja sam to shvatila ovako- dijete je od rodjenja kompetentno znati i odlucivati o svom snu i hranjenju (zar i ne govorimo o dojenju na zahtjev- kad beba hoce i kolko hoce?) a da ostalo stjece kako raste?
mozda sa godinu i pol ne moze odlucivati zel li ici van ili ne, al sa dvije i pol moze donjeti odluku na pitanje "zelis li na plazu ili docekati tatu (koj stze za koji tren iz zagreba) pa da idemo svi zajedno?" (izabrala je cekat tatu bez obzira sto joj je odlazak na plazu centar svijeta).
moje iskustvo sa spavnjem je drukcije i ona sama veli kad zeli spavati. ja otprilike znam vrijeme znakove, postavim joj pitanje na koje odgovori sa da il ne, a ako slucajno to ne uradim, primi me za ruku i vodi u krevet spavati.
skuzila sam kad joj velim "ne" i osjecam se bed zbog toga, da ona ne ferma moje ne.
no kad velim ne bez griznje savjesti, u 99% slucajeva me poslusa.
ja sam sama promatrjajuci nju gledala i "spipavala" do kud je dosegla njena kompetencija (npr. odvikavanje od pelena- u potpunosti je ona vodila, na moru sam ju pitala zeli li da napravim njen krevet u kojem ce ona sama spavati i odmah je rekla da zeli i od tog trena u njemu spava (ok, kad se probudi u noci, ja ulecem u njega i pred zoru, sisanje....), no npr. znam da jos nije u mogucnosti odluciti kada je vrijeme za izaci van iz kade. tu radim kompromis- pitam ju da li idemo van nakon 20 minuta. obavezno veli ne. pa ju pitam nakon 10 opet, ona veli ne. pa nakon jos 10 ne pitam vec velim- sad idemo van!
banaln primjer, ali eto, mala slikica
i znam da negdje kiksam
i meni je gust, al eto...ima nas dvojeMa ja u uopće ne doživljavam zajedničko spavanje kao problem, nego kao uživanje
I dojenje se može uzeti kao primjer... dijete siše na zahtjev do druge godine i onda mama skuži da ne može više i poruči mu da više ne želi dati cicu. Kako se to dijete osjeća?
Samo mislim da taj prijelaz mora biti dugotrajan i blag. Ono, pripremiš se da će seljenje u drugu sobu trajati godinu dana od dana kada ti skužiš da je došlo vrijeme za to...onda tih godinu dana pričaš o sobi, čitamo slikovnice o tome, uzimamo primjer druge djece, uređujemo sobu, iz fore idemo spavati nekoliko puta zajedno u tu sobu, blablabla, i onda djetetu sine kako je totalno kul spavati u svom krevetu i ode
netko me zel za sebe, a nije L.
uglavnom.
ovo sto pises- prije 2 mj. sam pocela na moru sa prcom o sobi. prije nego smo dosli, u zg-u je spavala do 6h u komadu. ako bi se probudila, probudila bi se jer bi ju mi probudili okrecuci se ili hrkajuci (ne ja, naravno
pricali smo o njenoj sobi, kako je tata osmslio ormare i dao ih raditi i kad dodje da ce bt ormari u njenoj sobi (koja je za sada igraonica golih zidova). kad se vratimo zajedno cemo je farbati, birati krevet...i ako izrazi zelju za spavanjem u njoj- super.
ako ne....probat cemo opet za xy vremena
no mislim da meni teze pada njezin odlazak nego njoj...
Čitam vas i baš mi je zanimljivo...
kod nas, ne mogu reći da imamo nekih općenitih problema (moje dijete je ono "lakoodgojivo, kooperativno i nezahtjevno" iz litalinog posta
Zašto ovo pišem - zato što imam ozbiljan problem s "ja" porukama. Kažem mu recimo: "ne želim da radiš toito".
A Andrej mi odgovara, sav bijesan: "DA!!! Želiš!!!"
Ili druga situacija: "jako me ljuti kad vičeš na mene"
A on će: "Nije! Ne ljuti te! Ne ljuti te!!!"
I tako dalje. Uglavnom, dijete u ključnim situacijama negira moje "ja-poruke", pa mi cijela takva konverzacija izgleda prilično besmislena.
Imate li i vi sličnih iskustava?
nešto zanimljivo:
http://www.skole.hr/roditelji/savjet...=951&mshow=349
Čini mi se bitnim završiti riječima već toliko spominjanog Jespera Juula (2002): „Sve ovo možda daje dojam kako je cilj da se za sve krivnja svali na roditelje. Tomu nije tako, ali iz svega dosad izrečenog proizlazi da smo u stanovitom smislu svi pomalo krivi. Čovjek je kriv naprosto zato što ne može biti savršen, pa stoga nije u stanju ne povrijediti i ne činiti nepravde i onim ljudima koje zapravo voli. Takva je spoznaja nužna da bismo naučili kako se odnositi prema svom osjećaju krivnje.“ Volite, poštujte i prihvatite svoju djecu, ali i same sebe, onakvima kakvi stvarno jesu/jeste!
tanja_bČitam vas i baš mi je zanimljivo...
kod nas, ne mogu reći da imamo nekih općenitih problema (moje dijete je ono "lakoodgojivo, kooperativno i nezahtjevno" iz litalinog posta
Zašto ovo pišem - zato što imam ozbiljan problem s "ja" porukama. Kažem mu recimo: "ne želim da radiš toito".
A Andrej mi odgovara, sav bijesan: "DA!!! Želiš!!!"
Ili druga situacija: "jako me ljuti kad vičeš na mene"
A on će: "Nije! Ne ljuti te! Ne ljuti te!!!"
I tako dalje. Uglavnom, dijete u ključnim situacijama negira moje "ja-poruke", pa mi cijela takva konverzacija izgleda prilično besmislena.
Imate li i vi sličnih iskustava?
Ja bih još jednom ponovila gledajući ga u oči da mi smeta/ljuti/... nešto štp on radi. Više se ne bih objašnjavala.
Mislim, Andrej je dovoljno pametan da zna da tebe to ljuti.
To što on to ne želi, druga je stvar.
A ovo što vitekova piše... moja starija kći je dosta različita po karakteru od svoje mlađe sestre. Dojenje je izbacila sama, iz kreveta se neda još uvijek
A s mlađom, hmmm... noćne podoje sam JA odlučila izbaciti. Svodili su se na 10, 15 noćnih nacicavanja i sve me to iritiralo i frustriralo. Rekla sam joj da ja spavam, da onda cice hoće spavati, da ih pokrijemo i da će sisati kad vani bude dan.
Dvoje noći se ljutila, baš ljutila, lupala nogama po krevetu i sl.
Mala je inače dosta glasna i zna se jako ljutiti. NE znam jel ona takvog karaktera jer se nađemo u puno situacija u kojima se nismo nalazili sa starijom (koja je po karakteru, koliko sam dosad mogla pohvatati- kao Andrej).. ne znam jesam li s njom (starijom) bila više AP nego s malom :/
Nekad u gužvi maloj nemam ni vremena niti mi je situacija za neko objašnjavanje...npr. pri prelasku ceste. Možda bih se sa starijom dok sam imala samo nju više objašnjavala. Mlađoj samo kažem da mira dati ruku ili sjesti u kolica na cesti. Ona neće, a ja je onda zavežem (protiv njenje volje). Iskreno, možda to izgleda ružno nekome sa strane, ali ja ne mislim da griješim jer znam da mi se već istrgnula na cesti i nije kompetentna za takve odluke
moja razmišljanja i promišljanja roditeljstva su na tragu ovoga što pišu MC i litala
apsolutno mi se ne sviđaju neke stvari iz knjige,odgovornost za neke primarne potrebe tipa /hrana/san preuzimamo isključivo MM i ja...i tu nema ni kompromisa ni diskusije ni suza...to je naprosto tako i djeca ni ne traže drugačije...u 21 sat se spava,njihov je bioritam totalno podređen tom satu i poslije više ni ne funkcioniraju...a ja mislim da je kvalitetan san,s obzirom da ih ujutro čeka vrtić,primaran,a da samosvijest i samopouzdanje gradimo na drugim poljima
ima zgodnih stvari u knjizi,neke primjenjujem otprije nego što sam ih u knjizi i pronašla,više su mi došle po instinktu
više od JJ meni odgovara knjiga Vaše dijete Penelope Leach...nekako je više na tragu roditeljstva kakvo prakticiramo
ja sam jucer opet malo prolistala knjigu, i oko nekih stvari imam osjecaj da previse cjepidlaci
ali se nikako ne bih slozila da on zagovara ideju da su mala djeca kompetentna preuzeti odgovornost za svoje potrebe
ustvari, zato sam i pocela jucer cackati, jer mi je nekako isparilo na sto se odnosi ta djecja kompetencija po juulu
Moram staviti u svoje postoe da ne pogubim. Pročitah samo prvih par rečenica, slutim zanimljivost, hvala seni
Nitko se nije osvrnuo na moje pitanje o povezujućem roditeljstvu i Juulu, a mene baš zanima što mislite
ne sve
ponta orastanja je u preuzimanju odgovornosti
kreće sa rođenjem
2% odgovornosti: zna kad je gladno i kad bi spavalo
i povećava se, polako, godinama, sve do (moja granica) kraja puberteta 18-20 god kad bi trebalo biti u 100% sposobnosti brinuti o sebi
na roditelju je da uvidi kad mu je dijete spremno za koju odgovornost
i to je najteži dio, jer kadkad jednostavno trebaš pustiti djetetu da proba, pa tek onda vidiš jel rano ili nije za neku odgovornost
Nera zna kad je gladna, dođe do mene i kaže mi: Nera gladna!
sa 18mj je bila spremna skinuti pelene
ono što je meni ostalo ubetonirano jest: poslušnost smanjuje odgovornost
ne možeš imati i jedno i drugo
dijete koje bez pogovora , bez pobune, sluša bilokad i bilošta i dijete koje preuzima odgovornost
stvar je vrlo logična, jer poslušni slušaju tuđu odluku i za njene posljedice nisu odgovorni
kad sam odlučiš sam i odgovaraš
Nera može birati šta će jesti, šta će obući ...
ja samo pazim da njeno učenje o životu ne ugrozi njeno zdravlje
čak i moja nepopustljivost u vezi AS, ne dovodi u pitanje njen integritet
ako ona odluči ne sjesti i vezati se u AS, ja odlučim ne voziti
par puta je pokušala izbjeći AS, pa sam tako reagirala, uz sva objašnjavanja da se svi vežu u autu itd... nema smisla da govorim o crash testovima
sad nemam nikakvih problema oko AS
ja mogu kontrolirati okolnosti unutar kojih ona donosi odluku
jer znam više, jer imam više iskustva
Meni se kod njega svidio onaj dio o osobnim granicama.
O izražavanju svoga mišljenja, želja, potreba...
Ali, ovaj dio o odgovornosti mi nije sjeo. :/
Ja iskreno ne mislim da moje kćeri (čak i ova starija!) mogu biti odgovorne za svoje odluke.
MGrubi, znam da to navodiš samo kao primjer...ali ovo o AS mi nije sjelo.
Ja npr. ne bih nikad tako- to da se ne želi vezati pa da ne idemo.
Ja ću ili milom ili silom
Ako neće, ja kratko objasnim, ako i dalje neće, vežem silom.
Ali to se dogodilo svega par puta dosada.
Po tom pitanju nema odstupanja pa ni ne zaživaju.
Ja se za njih brinem- i što će jesti i gdje ćemo ići. Mogu birati između 2, 3 stvari i to je to.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom