Das große Muttern - Veliko majčinstvo
Znanost se već odavno oprostila od mita majke. Ali u njemačkom društvu taj mit i dalje djeluje – i u svojoj negaciji kroz feminizam. Vrijeme je, odvojiti se od podjele između glave i tijela.
VON HEIDE OESTREICH
Rez, i giljotina pada. A glava gospođe Roland se odvaja od tijela. Jeanne-Marie Roland se za vrijeme francuske revolucije usudila osim majke biti i političarka. Razlog za pogubljenje: „Bila je majka, ali je zapostavila prirodu, izdižući se iznad nje.“
Nasljednici Rousseauvog prosvjetiteljstva su ovdje egzekutirali majku, koja je djelovala protiv „prirode“. Rousseau je želio osloboditi čovjeka religioznih i feudalnih okova. Ali ženu je ujedno ponovo vezao: uz njenu tobožnju majčinsku prirodu. Ona nema slobodne volje, tvrdio je. Žena je tijelo, ne duša, tako glasi presuda.
Sve odavno prošlost? Nikako. Prosvjetiteljstvo je za nas još uvijek razdoblje svijetla nakon duge tame. Njenu matricu razmišljanja – muškarca definirati kao razumno biće, ženu uvrstiti u prirodu i strast – i danas vučemo sa sobom. A pogubljenje gospođe Roland je simbol tog obrasca. Tvoju vlastitu glavu trebaš podrediti prirodi, tvom tijelu, u protivnom će ubrzo biti odvojena od tijela. Čak i feminizam, koji je takve obrasce uvijek dobro raspoznavao, je ostao u tom kalupu. Na jezoviti, na duge staze nesvjestan, način taj obrazac majke, kao prirodnog određenja za žene, važi i do dan danas.
Društvene nauke su upravo to nasljedstvo prosvjetiteljstva dugo nosili sa sobom. S jedne strane objašnjavali su sociobiolozi, spominjujući majke-majmune pune ljubavi, da nam je veliko majčinstvo zapisano u genima. Ali i psiholozi, koji nastoje posebice u socialnom okruženju naći uzroke ponašanja ljudi, došli su do mita majke. Istraživanja psihologa Johna Bowlby iz šezdesetih godina su bila pionirska na tom polju. Tvrdio je da djeca trebaju stabilne veze, da ne bi budu zanemarena. I dugo nitko nije sumnjao da bi to trebale biti majke, koje bi garantirale tu vezu. Zaključak: Tko voli svoje dijete, odgaja ga sam i stavlja svoje interese u drugi plan. To je pogubljenje na kojem se slikovito ženama odvaja glava od tijela.
S tim tvrdnjama je novi ženski pokret htio temeljito raskrstiti. Pobuna žena početkom sedamdesetih je upravo imala taj cilj. Žene su htjele svoje glave sačuvati. Ne samo biti reducirane na svoje tijelo. Biti cijela. Ali ovdje je počelo strašno djelovanje mita majke: on je postojao i u svojoj negaciji dalje.
Jer feministička pobuna je u mnogim pogledima bila uspješna, ali majke nije oslobodila. A to je itekako zanimljivo. Žene su se izborile za ista prava. Patrijarhat je analiziran, a sa mita majke je skinut veo magičnost. Stotine žena je opisalo klopku u koju upadaju majke nakon rođenja djeteta. Ali nisu uspjele uspostaviti novi model majčinstva. Zašto ne ?
Politički dominirana feministička struja je u svom velikom oduševljenju spašavajući glavu tijelo jednostavno ponijela sa sobom. Moglo bi se reći da ga je nesvjesno zanijekala. Podsjećanje na njeno tijelo koje ima mogućnost rađanja je za ove žene bio ideološki instrument patrijarhata. Iz ove razlike između žene i muškarca je izvedena ženina potčinjenost. Simone de Beauvoir je pričala o majčinstvu kao o „ropstvu žene zahvaljujući vrsti“. Tko je majka, ne može biti slobodan. Klasičarke feminističkog pokreta, Betty Friedan, Kate Millet, Germaine Greer, sve one su odbijajući patrijarhalnu obitelj odbijale uobičajenu sliku majčinstva. Alice Schwarzer piše u 2000. godini: "Uistinu je majčinstvo i kult djeteta danas najbolje oružje protiv emancipacije.“ Ali, sve one ne pružaju alternativnu sliku o tijelu, ne postoji alternativa majčinstvu. Njihov odgovor na pitanje majčinstva ostaje na teoriji: više (institucionalizirane) skrbi o djeci. Očevi se moraju involvirati. Ali nije postojala strategija kako to omogućiti. Paragraf 218 (članak o abortusu, op. prevoditeljice) muško nasilje, borba za kvote i plaće. Izborili su pravo na abortus – ali ne i pravo na djecu. Radilo se o nesvjesnom negiranju majčinstva. Jer indirektno pitanje o vlastitom životu je značilo: samo djecu ne rađati. Tako su to pokazale Beauvoir i Schwarzer i puno zaposlenih žena današnjice ih prate. Tko dobrovoljno padne u klopku majčinstva, sam je kriv. Ili još gore, radi se izdaji feminizma, jer svaka majka jedne malograđanske obitelji je kolaboraterka patrijarhata. Moglo bi se reći da su giljotinu okrenule naopačke: sad su odvajale tijelo od glave.
Protupokret se ubrzo pojavio. Također u sedamdesetima su počele “feministkinje razlike (Differenz-Feministinnen)” govoreći o razlikama između muškarca i žene slaviti majčinstvo. Mada su mnoge od njih načelno zahtijevale politiku okrenutu prema ženi i majci, u praksi je i taj vid feminizma propao – ovaj put u drugom smjeru: ovdje su se studirali menstrualni ciklusi, uspoređivale mjesečeve mjene. Porod i dugogodišnje dojenje se propagiralo kao pražensko iskustvo. Politički zahtjevi u 1987 zapisani su u majčinskom manifestu jedne majčinske frakcije stranke Zelenih: novac za kućanice i za majčinske centre. Ni država ni očevi ne bi trebali biti zaduženi za djecu – to će sve zelene majke same obavljati.
Stvorile su se fronte i neprijatelji. “vi ignorirate naše majčinsko tijelo” tražili su jedni. “vi nas reducirate samo na naše majčinsko tijelo” tražili su druge. Iako su vremenom svi tražili cijelu ženu, na kraju je ostala samo oštra oštrica koja je razdvajala tijelo od glave.