Moja mala varaždinka Bela
Moja priča o ovom porodu, kao i mnoge druge, počinje prije 2.5 godine na mom prvom porodu. To je bio klasičan porod na hrvatski način uz kompletnu opremu – drip, ležanje na jednom boku 10 sati, ooogromna epi, odvajanje od bebe, neuspjeh u dojenju.Dugo me to proganjalo.Mislila sam da sam se pripremila, a tek tada sam shvatila da ta priprema nije bila dovoljna. Osjećala sam da mi je upropašten najvažniji trenutak u životu i da priroda to sigurno nije tako zamislila. Samo sam znala da drugi put neću nikome dati da me dira i da se na bilo koji način upliće u tijek poroda.
Nekako u to vrijeme krenule su na forumu super priče o varaždinskim porodima i ja sam već bila sigurna da idem tamo na stolčić, a još nisam bila ni trudna...
A sad da konačno krenem na priču koju vam želim ispričati.
Utorak, 22.4.2008. Imam još 10-ak dana do poroda, sva sam u završnim pripremama i sebe i kuće, na zadnjem pregledu otvorena 1 prst, ali kako sam prvi put rodila točno na termin potpuno mi je nevjerovatno da ovaj put može biti drugačije. I zato se naručujem pedikeru za srijedu u 11 (sad se vjerojatno pitate zašto to pišem, ali čut ćete poslije. I ne, nisam rodila kod pedikera!).
MM-u su došli neki poslovni partneri, ide s njima na večeru pa smo Lovro i ja sami. Spremam ga spavati, a ja se bacam na peglanje. Peglam Belinu posteljinu i time su službeno završene pripreme za njen dolazak. Čekam MM-a i spavam pred tv-om i onda ipak odlučujem ići u krevet. Ali...čim sam legla nešto me zašarafilo. Gledam na sat – 23:00. Evo ga opet. Razmak 6 minuta. Ma, mislim si, to su neki lažni trudovi, možda BH kontrakcije. Ali bol se ponavlja ponovo za 6 minuta. Totalno sam zbunjena jer imam još 9 dana do termina. I osim toga ne mogu sad ići rodit kad sam se sutra naručila pedikeru!!!
I tako ja gledam na sat, razmaci su pravilni i sve više počinjem shvaćati da je to to i da ću ubrzo upoznati svoju curicu. MM je u međuvremenu došao, ali mu ništa ne govorim, pravim se da spavam jer mi paše biti sama s trudovima. Kako mi je prvi porod jako dugo trajao (17 sati u boxu) ne želim prerano stići u bolnicu pa nekako u glavi računam kada da krenemo, hoćemo li mi voziti Lovru u vrtić ili da zovemo dedu i tako u tom mozganju i planiranju shvaćam da su trudovi na 4 minute, da me već prilično bole i da je možda pametnije da krenemo jer nam do VŽ ipak treba sat vremena.
Srijeda, 23.4. 2008. 4:00 budim MM-a. Kažem mu: „Ljubek, daj se probudi. Mene boli.“ On me gleda zbunjenim pogledom i pita legendarno pitanje:“ A kaj te boli?“ Odgovaram uz značajan pogled: „Pa boli me. Kaj misliš kaj bi me moglo boliti?“ U tom trenutku on konačno shvaća i skače s kreveta sav u panici. Odmah ide zvati baku i dedu (koji žive ispod nas) da dođu čuvati Lovru. Čujem ga kako govori da dođu gore za 10 minuta. Dolazim mu reći da ne stvara paniku, da ne moraju starci odmah doći jer se ja idem tuširati i prati kosu i da ga molim da mi skuha kavu dok ja obavim završne pripreme i stavim još posljednje sitnice u torbu. On misli da sam luda, ali ipak surađuje. Iako mi nije skuhao kavu. Dolaze svekiji i dajem im zadnje upute vezano uz Lovru, a mi oko 5 krećemo za Varaždin. Kad smo sjeli u auto, ja još uvijek u nevjerici kažem:“ A kaj ako nas vrate iz bolnice? Ja mislim da su to neki lažni jer me ne bole tako jako!“
Putem do Varaždina kupili smo sendviče jer sam prvi put bila jako gladna, žedna i nisam željela ponoviti tu grešku. Super mi je bilo što u autu nisam imala sat na kojem bi mjerila razmak između trudova, a i nisam željela MM-u pokazivati da li me boli da ga ne dekoncentriram dok vozi. Tako sam se samo u tišini prepuštala trudu. Nekako čudno, ali osjećala sam da je to nešto moje i nisam imala potrebu dijeliti to s njim. (On kaže da je točno kužio kad imam trud jer bi se samo umirila i zašutila.)
Oko 6 stižemo u bolnicu, u prijemnu ambulantu. Odgovaram na tisuću (bespotrebnih) pitanja, sestra me mjeri i važe, čak me špotala jer sam joj rekla da sam 1 cm viša nego što ustvari jesam!Idem se presvući u spavaćicu, a doktor me dolazi pregledati. Tek tada vidim krv i shvaćam da je to zaista to, sigurno me neće vratiti kući! Napokon pregled – čekam trenutak istine. 8 cm sam već otvorena! 8 cm!!! Osjećam se kao da sam dobila na lotu! :D
Doktoru dajem plan poroda i dopisujem na suglasnost da ne želim nikakve intervencije bez mojeg ili MM-ovog dopuštenja.
Po mene dolazi moja primalja Viktorija i vodi me na klistir i brijanje (koje sam mogla odbiti). Poslije sam se dugo tuširala i razgovarala s mamom. Baš mi je bio poseban taj razgovor jer mi je rekla da čuje da sam psihički odlično bez obzira na bolove.
Oko 7:30 konačno smo u rađaoni, stiže i MM u zelenom odijelu. Primalja Viktorija prikopčala me na ctg, no nakon 15 minuta ležanja kažem MM-u da ide po nju jer ne mogu više ležati. Odmah me skinula, nudi mi loptu i neke male drvene masažere da me MM masira po leđima. Ljuljanje na lopti mi je bilo jako ugodno. Između trudova smo pričali, ali kako su trudovi postajali jači pasala mi je tišina. Nakon 2 sata dolazi sestra da me pogleda i kaže da bi bilo dobro da pukne vodenjak da se beba brže spusti, ali ja odbijam bušenje. Na to mi je ona predložila da probam par trudova odraditi na stolčiću i zaista – nakon 2 truda odlazi vodenjak. Iznenađena sam količinom i osjećajem jer su mi prvi put probušili vodenjek dok sam ležala pa nisam znala kako to izgleda!
Nakon toga trudovi počinju jedan za drugim, ali su mi totalno drugačiji!!! Imam snažnu potrebu za tiskanjem, a toga se uopće ne sjećam s prvog poroda! Sestra kaže da tiskam koliko moram da izdržim trud. U toj fazi najbolje mi je odgovaralo klečati i zagrliti MM-a koji je sjedio na stolici. Ipak vrijeme prolazi, a bebe još nema! Sestra me gleda i kaže da je još dosta visoko i da joj moramo pomoći da se zarotira kroz porođajni kanal. Predlaže mi da legnem. Ta ideja mi se baš ne sviđa jer mi je 10 sati ležanja na istom boku ostala kao trauma od prvog puta. Međutim, vjerujem joj i odlučim probati. Ako mi se ne svidi, ustat ću. Čudno, ali baš mi paše ležati. Zagrlila sam nogama jastuk za dojenje, MM mi masira leđa, sestra Viktorija mi stavlja vruće obloge na međicu i svaka 2-3 truda premještam se s jednog boka na drugi, kako mi sugerira sestra Viktorija. Trudovi su me sad već luđački boljeli i znam da sam rekla da hoću i carski i epiduralnu samo da sve bude gotovo! Ali tada su uskočili MM i primalja i rekli mi da radim najbolje za svoju bebu i da izdržim još malo. Čim sam to izgovorila, pomislila sam „Aha, tranzicija! Valjda je onda brzo gotovo!“ To mi je dalo novu snagu.
Već je skoro podne i sestra Viktorija počinje pripremati stolčić i odlazi po pomoć. Taman kad je izašla iz rađaone, uhvatio me jaki trud i osjetila sam da glavica izlazi! Rekla sam Marku „Brzo, idu po sestru, osjećam da je vani!“ . Požurio je po sestru i rekao mi uzbuđeno „Ljubek, vidim ju, ima crnu kosicu!“ . Došle su dvije primalje i pomogle mi da se smjestim na stolčić. Bilo je zaista teško ustati u trenutku izgona da se premjestim, ali jednostavno sam morala roditi na stolčiću. Nisam sad mogla odustati! Znam samo da sam kao u bunilu ponavljala sestri „Molim vas, nemojte me rezati! Nemojte me rezati!“ Ona je bila divna i rekla je da samo radim sve kao i do sada i da će biti sve u redu. I zaista, došla su još 2-3 jaka truda, ja sam tiskala kako mi je došlo i u jednom trenu osjetila sam peckanje (nije bilo strašno) i glavica je bila vani, a u sljedećem trudu ostatak tijela je samo skliznuo van. Odmah sam ju dobila na trbuh. Bila je prekrasna, a MM se samo nagnuo preko mog ramena da ju vidi i dodirne. Kada je prestala pulsirati pupčana vrpca, prerezao ju je ponosni tata (mislila sam da će se prepasti, ali je bio jako raznježen i nije to htio propustiti). Naša djevojčica imala je 3600g i 50cm.
Nakon izlaska posteljice primalja me pregledala i rekla da nisam ništa popucala što me dodatno oduševilo. Smjestili smo se na krevet, dobila sam svoju štrucu umotanu u najocufaniji ručnik na svijetu i tako smo se nas troje upoznavali sljedeća 2 sata. Ponudila sam joj da doji, ali nije baš bila zainteresirana, samo me gledala širom otvorenih očiju. Bila je prekrasna, ružičasta, mirišljava, s najslađim bucmastim obrazima koje sam ikad vidjela...
Nakon divnog poroda, odveli su nas u sobu gdje smo MM i ja poklopali sendviče koje smo si donijeli, popili kavicu (to mi je bilo prvo pitanje kad sam došla u sobu!) i gledali naše čudo. Nakon toga je novopečeni tatica otišao doma Lovri, a nas dvije smo učile dojiti, spavale, gledale se. Bila sam totalno euforična i puna energije. Vani je bio krasan sunčani dan i ja bih je najradije uzela i otišla s njom šetati po Varaždinu! U rodilištu smo bile samo 48 sati je smo obje bile izvrsno, ona je super papala i malo izgubila na težini, a ja sam bila oduševljena što ću tako brzo imati svoja dva piceka na okupu!
Svi skeptici koji su se čudili odlasku u Varaždin ostali su bez teksta kada su vidjeli kako se osjećam nakon poroda, a mama mi je rekla da, ako ću imati još djece ona inzistira da ponovo idem tamo.
Prirodni porod je nevjerojatno iscjeljujuće i ispunjavajuće iskustvo... Ma, divno je biti žena!
Iznenadila sam samu sebe jer sam očekivala da ću plakati kad ju prvi put primim kao što sam plakala kad sam prvi put primila Lovru. Ali nisam. I tek poslije sam shvatila da sam tada plakala jer je agonija napokon gotova. Sada sam osjećala samo potpunu, istinsku sreću i mir. Jednostavno je sve bilo na svom mjestu.
I sada, 3 mjeseca poslije, kad gledam te, još bucmastije obraze, pomislim: „Mama bi te opet rodila...“
 |
|||
Odgovori s citatom
ivana7997 prvotno napisa
a kad tamo, nigdje pedikera do kraja price
