uh tema za poludit!

e sad bi trebalo ubacit onu parafrazu "žene su s venere muškarci s marsa", pa još i onaj stereotip "žene su suptilne i žive za osjećaje i pažnju, a muškarci asketi emocija, živući racionalci po diktatu svog nagona" - pa mada ima i u toj izjavi dosta istine ipak je to samo stereotip i jedan grubi kroki... a naravno da nije sve kao u srcedrapaljnim filmovima kako to zamišljaju žene, a niti u onim machoidnim kako to priželjkuju muškarci... ali bi nam svakako moglo biti bitno kvalitetnije u partnerskom životu, kad bi osvještenost i senzibilitet za suprotni spol bila na visokoj razini, globalno bitno višoj nego danas...

naravno to je samo teza potekla iz moje idealizmom natopljene utopističke misli, jer možda je ipak u stvarnosti moguće jedino ovakvo postojeće stanje, da su oženjeni muškarci hedonistički, nezasitni prasci koji će olako iskakat iz gaćica u gaćice, tretirajući doma svoje žene kao dobrodošle domaćice, spremačice i odgajateljice svoje djece i nikako se pritom ne odrićujući tog komfora kod kuće, kako je to vrlo zanimljivo i rekao bih prilično istinito primjetila stray_cat!

e sad, da li je rješenje nakon nekog vremena iliti kad-tad raskrinkati "nitkova" i pokazat mu put iz kuće, pa svoj život hrabro i neovisno nastaviti sami, ili je rješenje osvještavati konstantno partnera o svojim željama i potrebama, ne bi li shvatio da niste tek samozalijevajući fikus u kući, nego vrlo kompleksno biće sa osjećajima, dušom i izrazito senzibilnom naravi?!

Poznata mi je problematika "žena domaćica - suprug razvratnik", pa iako se sve češće javlja i obrnuta situacija uloga, ipak je još uvijek ta druga u manjini. Imam nekolicinu poznanika koji tako funkcioniraju zasićeni osjećajem supruga i jedne žene, ali mi se nekako čini da su oni s tom pretpostavkom i potencijalnom željom razvitka situacije startali od samog početka ulaska u brak. Pa tako brak nisu niti oplemenjivali i izgrađivali u onom emotivnom pogledu, niti zalijevali poklanjanjem pažnje, nego našli utjehu od zasitnosti u bespuću preljubništva. E sad tu počinjemo razlikovat kvalitetu od kvantitete, a i zapitamo se konačno nad onim istinskim potrebama ljudi i pitamo se jesmo li uistinu životno određeni kao monogamni, da li nam je to doista genetikom urođeno ili to moramo kroz život naučiti biti, ili jednostavno odabiremo u jednom trenutku života jednu od dviju opcija - biti vjeran ili ne biti?!?

Teško mi je povjerovati da su danas vjernost i poštovanje uvažene vrijednosti, više su mi vrsta u izumiranju, a upravo od toga počinje sva rasprava ove teme - od raskrinkavanja uzroka, a ne potom iščuđavanjem nad time dobivenim posljedicama u društvu!