 |
|||
uf! 9 g. braka. 5 icsi-ja, bete 0. tuga, tuga...
i onda kad cujem, htjeli smo, evo, trudni smo iz prve! :D zbog njih, a ja
i :/ ali i
zasto ja ne mogu tako??
ali isplacem se i 8)
iako ne znam kako ce mi biti jer cu vidjati kako trbuh raste...
nodolazi!
Jer kako kaze moj potpis...
Prvo mi dođe da ih zadavim, onda se malo sažaljevam i onda se skuliram i veselim skup s njima!!!!!!
Znam da nije fer ni lijepo od mene, al bez ovog početnog nagona za davljenjem nejde, pa nejde....
nekako mi se čini da ovaj Murphyev zakon stvarno djeluje - uvijek saznam vijest o nečijoj trudnoći baš na dan kada dobijem m i kada moje nade potonu.. tada boli najviše..
grozno se osjećam kada mi netko kaže vijest, tim više što se iskreno i radujem (pogotovo ako su to neke meni bliske osobe), ali s druge strane znam da u mom smješku postoji neki grč i bojim se da se to ne primjeti.. zasada još nije bila vijest o tuđoj trudnoći da ju ja nisam isplakala, uvijek i od sreće i od tuge.
Inspirirana tikicinim riječima, ja sam još malo proširila ovu doktrinu, i sad kad vidim ili čujem za nečiju trudnoću, samo si ponavljam: "To nije moja kategorija!" I to me smiri i budem 8)tiki_a prvotno napisa
Olakšavajuća okolnost su mi moje 39+ godine jer kad vidim mlade trudnice njih odmah eliminiram jer nisu moja kategorija(svako zlo za neko dobro)
Moja kategorija su IVF trudnoće, moja kategorija su trudnoće do kojih se dolazi teško, moja kategorija su čudesne bebe. I zato sam posebna
tiki_a, hvala ti!
Evo zadnjih godinu dana ja sam samo okružena trudnicama(prijateljice)tako da mi je užasno bilo sve to podnit.Pogotovo jer one ne shvačaju u kakvom se ja košmaru u glavi nalazim kad ideno sa postupkom jer oče li biti spermija oče li se oplodit,oče li se razvijati i oče li se primit itd......a one samo jedan sex i hop uhvati se!Tako da smo sad na maloj distanci jer ne shvačaju one mene ni ja njih.I najčešče niti ne kažem da smo u postupku jer mi je tako lakše,ne volim biti etiketirana!!!!
ici, zato imaš nas, mi te shvaćamo
ici
Ja izbjegavam trudnice, a novorođenčadi se klonim, uopće ih nemam želje pogledati jer nisu moji, znam da je ružno od mene, ali ne mogu si pomoći. Prije su mi bile suzne oči kad bih vidjela trudnicu ili mamu kako vozi u kolicima svoje čedo, sad okrenem glavu i ne okrećem se. U sebi plačem al me tješi jedna rečenica koju mi je rekla cura s faksa s kojom si čak i nisam bila nešto pretjerano dobra: Ako ti u srcu osjećaš da ćeš jednog dana biti mama, onda ćeš i biti...
Ovo gore sam ja napisala al nisam skužila da nisam logirana.
9 god. braka, 1 ivf _ nakon mjesec dana spontani.
Čitam ove postove i vrlo sam tužna, nedavno sam bila na babinama kod rodice i još sam pod tim dojmom, vrlo sam tužna i o djetetu razmišljam svaku večer, ali izgleda da je takav život,,,,,,,,,,
cure... htjela sam nešto napisati, ali kad sam počela pisati, sve mi se činilo besmisleno... ni meni nije lako kad čujem za tuđe trudnoće.. naprotiv, u mom najgorem periodu zatrudnila mi šogorica, dvije sestrične i frendica.... šta reći.... osječala sam se kao da trudnoća samo mene non stop zaobilazi... i sada otvorim ovu temu i čitam... i mislim da bi bilo bezobrazno od mene da se požalim,jer imam jednu princezu od 3 godine, i znam da mi je teško, ali isto tako znam da je vama puno teže, jer toliko željno iščekujete svoju prvu točkicu....
samo vam mogu reć... drage moje, želim vam da što prije ostanete trbušaste i da dobijete svoje anđele... svaki trud jednom mora urodit plodom, a vi to stvarno i zaslužujete....
ljubim vas puno sve skupa...
Imam kojekakvih mana, ali nisam ljubomorna, stvarno nisam. Ma koliko mi teško padalo čekanje, ma koliko mi se ponekad moja situacija činila obeshrabrujućom, tuđa sreća nije nešto zbog čega bih imala negativne emocije prema toj osobi, posebno ako je to netko tko mi je drag. Znam da ljudi ne ostaju trudni zato da bi mene učinili nesretnom pa im valjda zato i ne zamjeram.
U mojoj okolini baš i nema previše beba, a one koje su tu ne čine me tužnijom no što bih inače bila i ne produbljuju mi osjećaj praznine, naprotiv. Kad uzmem u naručje malu nećakinju, a ona počne okretati glavicu tražeći cicu, ja se rastopim.
Ipak, ima dana kad me obuzme tuga. Ne zato što drugi uspijevaju od prve, nego zato što nama ne ide. Ako mi se plače, isplačem se, ne gutam emocije, ne pravim se da ne postoje, ali i ne dopuštam da me negativni osjećaji zaslijepe i upravljaju mojim životom jer to ničemu ne pomaže, a itekako može narušiti zdravlje, počevši od hormonske ravnoteže pa nadalje. Ako želim biti zdrava i sretna mama (a želim), dat ću sve od sebe da ostanem pozitivna i zadržim ravnotežu - kako fizičku tako i mentalnu.
Debeli X!
Ja sam jučer išla doktoru po uputnicu i sretnem tamo sestričninu šogoricu,drugi vikend se udaje i naravno trudna je dva mjeseca.Što je najgore,već je godinama na dijeti,a uopće nije debela,poremetila si je sav ciklus,menstruaciju nije imala,pa malo jei naravno zatrudnila bez problema.Žao mi je kad netko ima takvih zdravstvenih problema(stvorenih nepotrebno),i zatrudni neplanirano,a mi se toliko trudimo,šopamo vitaminima,folnom kiselinom,ciklom...pikamo injekcijama,izbjegavamo stres,veliki napor..i čekati tako dugo na naše
uglavnom se veselim kad se radi o mojim najbližima(brat,sestra,prijatelji),veseli me činjenica da moja sestra,koja je upravo trudna, neće sjediti na zidu Petrove bolnice s koferom prepunim gluposti i pitat se zašto joj je doc otišao na seminar a da je prethodno nije obavijestio da histeroskopije neće biti,veselim se što moja sestra neće plakati zbog podivljalih hormona koji uglavnom rezultiraju negativnom betom,već će njeni hormoni divljati zbog nestašluka tih malih stvorenje,stvarno mogu reći da me beta i trudnoće mojih najbližih čine sretnom i presretnom....
što se tiče trudnoće ljudi koji mi nisu bliski srcu ili ponekih zlobnih kokoši i njihovih uspješnih trudnoća,uglavnom ih ne doživljavam nikako....ponekad žalim dijete koje će odgajati takvi ljudi....ali uglavnom sam "smrznutih emocija"
Potvrđujem. Samo ja ne mogu/ne želim držati tuđu djecu, osim svoje nečakinje od mog brata, u rukama, ne mogu iako sam imala dosta prilika od kada sam saznala da mi je T neizvjesna i upitna. Pogledam ih, nasmješim im se, kažem im nešto lijepo, nabacim osmjeh i dobro je. Kad sam bila kod rodbine i njih bebe u posjeti, roditelji MM su me tak "zločesto" gledali i pratili kako ću se ponašati i sl, da mi je prisjelo, a ja sam bila tako ponosna na sebe i MM. Ni on ni ja nismo bebu držali u rukama, a nitko nam je nije ni nudio, kao da su se bojali da će nam pasti ili šta već, kao da nismo sposobni. A još kad mi netko kaže, " možda Bog zna kome treba dati dijecu, kome ne, možda vi i niste za njih ... i sl. " e to boli. I još kad kaže to bliska osoba, poput mame ili prijateljice. Ak ništ, drugo oni bar kažu, još su gori oni kaj to misle, a ništ ne govore. Ja se i dalje nadam, mislim da najviše. MM budućnost bez djece je prihvatljiva, meni nije dok imam još bar nekakve šanse. 38 g je tu
drage moje baš ste me dirnule svojim pričama, sve bi vas zagrlila sestrinski jer prolazim kroz skoro sve slične situacije...pa da dodam i ja jedan svoj događaj...naša bivša susjeda upravo na Badnjak došla iz Petrove s bebom, bili smo dovoljno odbri da nas pozovu da vidimo bebu odmah, naravno da smo pošli ali bio je dovoljan jedan trenutak nepažnje pa da jedan dio mene odsklizne u suznu dolinu, nikako prestati plakati, skoro ko nervni slom, osjećala sam se ko luđakinja, što li je susjeda mislila kad nismo došli, upropastila sam si praznike...taj dan sam i mengu dobila kao što je dobivam svakog Badnjaka ili Božića (ako ne katol., onda pravosl.), na vel Gospu i sl., uglavnom kao da mi na taj dan Bog šalje neku poruku (naravno ljubavnu), čak sam pomislila da me štiti od nekog velikog problema ili nesreće (kakvih sam isto susrela u vezi trudnoća)...tješim se zapravo..
cure moje drage, naučile smo biti pozitivne i neka tako i ostane, trebale bi se zapravo više družiti s trudnicama 100% sigurne da sudjelujemo u nečemu što nas već sutra čeka....nešto poput vizualizacije naših budućih stanja i priča...
puno vas volim
ana39
osluškujem se.... svaki put
kad saznam da je neka žena/susjeda/sestrična ostala trudna. Baš sam neki dan to pričala mužu i kažem mu da nema zavisti, ljubomore, negativnih osjećaja. Jednostavno se radujem i to mi je ok. MOžda zato što jako malo ljudi zna za naš problem. Nismo se otvarali na moje inzistiranje. Ne volim kad me netko sažaljeva i dobro je tako
Čak sam ovaj vikend bila u društvu 3 bračna para, sve tri žene su bile trudne i super mi je bilo. Nimalo se nisam osjećala drukčijom, isklučenom, tužnom ili ......
Trenutno i nismo u IVF-priči, moramo pričekati zbog nekih mojih zdravstvenih razloga, možda i zato moja velikodušna radost na tuđe trudnoće.
Ali mislim da se slažem s gore spomenutom tvrdnjom, da se ne bi trebale predati negativnim mislima i osjećajima kao što su zavist i ljubomora. S jedne nas strane to troši, s druge strane nije pošteno prema ljudima koji bez problema dođu do svojih bebica.
Jedino što me zna činiti tužnom je vijest o ostavljenoj bebici......... To je nešto što NIKADA, ni prije saznanja da ne možemo prirodnim putem doći do bebice, nisam shvaćala......
Uglavnom, želim Vam svima da što prije dođete do svog toliko željenog cilja
K.
Re: osluškujem se.... svaki put
Osobno smatram da je ipak potrebno držati se neke zlatne sredine. Protiv svojih osjećaja, kakvi god oni bili, mi jednostavno ne možemo. Ponekad ćemo na vijest o tuđoj trudnoći odreagirati vrlo burno, a ponekad nećemo niti trepnuti. Izgleda da sve ovisi o trenutnoj psihičkoj situaciji u kojoj se nalazimo.
A biti "osjećajno pošten" prema drugima, pogotovo ako su ti drugi u hipu došli do svog bebolina, i prebacivati si na "pogrešnom osjećaju" ne znači li to biti u prvom redu nepošten prema sebi?!
Svakodnevno smo svjedoci činjenice da okolina i dalje zlurado gleda na naš problem i nastojanja za ostvarivanjem roditeljstva i nitko od njih, tko nije prošao isto što i mi, jednostavno ne razumije kroz što sve mi moramo proći kako bi ostvarili jedan tako prirodan proces - trudnoću.
Zato, drage moje, bez prebacivanja i grižnje savjesti ako ste tuđu vijest o trudnoći loše primile. To je jednostavno tako, prirodno i nekažnjivo!
Cure,ne mogu vjerovati ali u svakoj vašoj priči ja sebe pronalazim. Već 3 g. ne možemo imati bebu, ja PCOS a MM astheno. Mislila sam da se jedino ja tako osjećam, da sam zloćesta ali kad mi neka prijateljica kaže da je trudna ja sam bjesna. Ne mogu se radovati kad mi srce puca od tuge, evo i sada plačem dok vam ovo pišem. Muka mi je više od silnih pokušaja i razočarenja, ponekad se pitam pa zašto se trudim kad neće upaliti. Dosta mi je pretraga, hodanja po bolnicama, dosta mi je mučenja. Najgore od svega je to što nitko od naših ne zna za naš problem i svi se stalno čude zašto nemamo djecu, osuđuju nas a nemaju pojma koliko mi patimo. Ne želim ni zamisliti svoju starost u samoći.
Vjerujte mi da sve ove godine kada vladaju trenuci u kojima potisnem svoje muke, ja živim, radim, radujem se, smijem ...ali bol ne prestaje, ona je uvijek prisutna i boli beskrajno. Pogotovo su užasne situacije kada kolegice na poslu počnu napadati me da napokon imam djete, da mi otkucava biološki sat, a ne znaju da se raspadam od tuge i boli koju poput najtežeg tereta nosim na srcu.
Vijest o tuđoj trudnoći
Draga moja Jim
I ja sam se bezbroj puta našla u takvoj situaciji, kada te ovi dosadni ljudi počnu ispitivati šta je s tobom, zašto ne ideš na djete, pa zar ti posao bitniji, biološki sat ti otkucava, pa onda šuškanja iza leđa, vidi je... i ostalo. A niko se ne pita šta je u mom srcu a tamo jedna neopsiva bol, koja razdvaja moje srce na dva djela. Ujutro prvo kada se probudim prva misao u glavi mi je bože zašto? tolikim ženama daješ djecu koje ih kasnije ubijaju, napuštaju a nama meni i MM koji bi život dali malom djetetu toliko nas mučiš.
A onda još pored svega kada se nađeš u društvu nekih ljudi za koje si mislio da su ti prijatelji a onda i oni počnu da ti drže predvanja o svemu, čak osjetim da neki i uživaju u mojoj boli, pa onda još jače i jače.
Ali nas dvoje ne odustajemo, borićemo se do zadnjeg atoma snage jer znam da ćemo i mi jednog dana držati našu bebicu u naručju. Srce mi moje to govori, bez obzira koliko sada pati, osjećam da ću jednog dana i ja biti MAMA.
Od sveg
ah,ovo mene licno boli najvise!
Bol,bol i samo bol... U grlu mi knedla,u srcu me stegne,a razum mi tjera osmijeh na lice.
Da,razum,jer se više nemam snage smijat iz srca kad me ono boli sve više i više,kao da će se rasut u tisuće komadića od tuge.
Srvarno nekad ne prepoznajem samu sebe. Ja sam veseljak koji se uvijek veseli tuđoj sreći,uvijek jedva čekam da podijelim svoju i tuđu sreću,ali sve više i više me rođenja i krštenja bacaju u tugu.
Više nisam ni ljubomorna ili zavidna,jednostavno sam u isto vrijeme sretna zbog njih i tužna zbog nas,a to mi je dosad najčudniji osjećaj.
Neću nikad zaboravit jutro kad me nazvao muž od najbolje frendice da mi kaže da je rodila,odma sam pričala i s njom,bila sam toliko sretna,vesela,uzbuđena,htjela sam od radosti iskočit iz kože,suze radosnice su mi naprosto iskakale iz očiju!
I onda, kad sam poklopila slušalicu,samo sam sklizila s kreveta i počeo je histerični plač,suze su samo tekle,nisam se ni snašla a tuga me skljokala...usred najveće sreće.
E tu sam prvi put vidjela da mogu samu sebe iznenadit.
Bol,bol i samo bol... U grlu mi knedla,u srcu me stegne,a razum mi tjera osmijeh na lice.
Da,razum,jer se više nemam snage smijat iz srca kad me ono boli sve više i više,kao da će se rasut u tisuće komadića od tuge.
Srvarno nekad ne prepoznajem samu sebe. Ja sam veseljak koji se uvijek veseli tuđoj sreći,uvijek jedva čekam da podijelim svoju i tuđu sreću,ali sve više i više me rođenja i krštenja bacaju u tugu.
Više nisam ni ljubomorna ili zavidna,jednostavno sam u isto vrijeme sretna zbog njih i tužna zbog nas,a to mi je dosad najčudniji osjećaj.
Neću nikad zaboravit jutro kad me nazvao muž od najbolje frendice da mi kaže da je rodila,odma sam pričala i s njom,bila sam toliko sretna,vesela,uzbuđena,htjela sam od radosti iskočit iz kože,suze radosnice su mi naprosto iskakale iz očiju!
I onda, kad sam poklopila slušalicu,samo sam sklizila s kreveta i počeo je histerični plač,suze su samo tekle,nisam se ni snašla a tuga me skljokala...usred najveće sreće.
E tu sam prvi put vidjela da mogu samu sebe iznenadit.
Sjećam se dočeka ove nove godine.Ja i MM smo odlučili ostati kući(najveće greška)a moja prijateljica ima roditi svaki dan.Nazoe me Nm i kaže rodila je ja naravno SRETNA,međutim nakon toga me uhvatila tuga tako da smo staru godinu proveli u suzama i jadu.MM jadan uvik se osjeć
a krivim za našu "situaciju" ali ja jednostavno nekada ne mogu izdržati pa onda plačem, i plačem ali nikada ne priznam ni sebi ni njemu koji je pravi razlog nego uvik i izmislim nešto drugo mada i ja i MM znamo podlogu svega i što se krije iza paravana.
Evo jedna mi prijateljica treba roditi sd+vaki dan a druga za pola godine.Sada ne osjećam ništa u vezi njih ali uvik me pokosi sam taj čin rađanja.
drage moje sad sam se sjetila jednog svog odlaska na djevojačko, doduše bio je to djevojački roštilj u vikendici s jedno tri trudnice, 5 mama i nas tri stare koke bez djece...uglavnom je tema bio porod uz sve detalje, zbog čega smo nas tri vani ko kakve jadnice po kiši pekle roštilj ...na kraju su jednoj rekle kako joj je kasno u 30ikojoj imati prvo dijete, na što se slavljenica našalila, "pa dobro, onda će tad krenuti od trećeg djeteta, pa na drugo"...muka živa, jednostavno neke žene nemaju pojma kako je to biti u našoj koži, uglavnom su to kraljice majke koje kao da nemaju drugih tema osim trudnoće i poroda,svoje djece, zvuče mi ograničeno i kao da su u životu uspjele ostvariti jedino trudnoću i to još moraju svima stavljati pred nos...znam sad grubo zvučim ali to je odgovor na grubost...
Evo odlučila sam biti jača od svega toga i ne misliti o drugima nego se posvetiti sebi MM!!!!!
Kad vidim da nisam sama, sad mi je ipak malo lakše, jer sam se sramila svojih "niskih pobuda", koje su se manifestirale kao zavist i ljubomora i jedna velika "knedla" u grlu svaki put kad bi se netko pohvalio da je u drugom stanju, a toga je vjerujte bilo i previše u posljednje vrijeme. Već druga prijateljica je ostala trudna kao naručena, još se živcirala kada mi je prepričavala kako je tek od drugi puta uspjela ostati trudna, a ja se tada ugrizla za jezik, pa prešutila o svom sad već dvogodišnjem neuspješnom "trudu". Nevjerojatno je to kako netko ostane trudan skoro od samog dodira muškarca, a netko, poput mene i svih nas se toliko trudi i onda tek nešto bude. Pijem multivitamine, čajeve, vježbam, radim sve živo samo da budem plodno zdrava, a moja kolegica (doduše jeste malo mlađa od mene, ali samo malo), ne gasi cigaretu, a kavu pije umjesto vode, jednom spavala s mužem i bingo... Kad nekom ide, ide, nema univerzalne formule. Drago mi je zbog svih budućih majki, ali me je malo sram jer sam im svima zavidna na njihovom plusiću kojeg ja nisam i ne znam da li ću ga ikada vidjeti.
Ali, ja i dalje vjerujem i ne gubim nadu, ovo sam se tek malo ispuhala pred vama jer su me u proteklom tjednu dva puta pogodile sretne vijesti mojih prijateljica.
Sretno nam svima bilo, držite se.
alida
Mislim da se ne bi trebale sramiti takvih osjećaja jer mi se čini da se tu ne radi o pravoj ljubomori, zavisti, već o tome da nas najbliži koji uspijevaju samo podsjete na naš veliki problem.
tiki_a,
hvala ti na podršci i razumjevanju
To i ja mislim. Inace nisam nimalo ljubomorna osoba, ne sjećam se da sam na ikoga ikad iz bilo kojeg razloga bila ljubomorna. Ovo je za mene nešto potpuno novo.alida
Mislim da se ne bi trebale sramiti takvih osjećaja jer mi se čini da se tu ne radi o pravoj ljubomori, zavisti, već o tome da nas najbliži koji uspijevaju samo podsjete na naš veliki problem.
Iako sjetno gledam sve te mamice kao guraju kolica i ponekad se pitam ZAŠTO, uglavnom sam jako sretna kad vidim male bebice sa roditeljima. Raspekmezim se na klince od moje rodbine i prijatelja
Moj problem je što MM ima dvije sestre koje su dobile klince. E pa sad, sveki i one u kombinaciji :shock: :shock: :shock:
Iako je problem (za sad) u MM i njegovim spermićima, ponekad se osjećam kao da one optužuju mene za našu situaciju
Ja se jako teško nosim sa tim osjećajima. Ponekad mi se čini da mi njihovi klinci nisu toliko bliski kao klinci od ostale rodbine i prijatelja pa sama sebe korim zbog toga.
Inače kad sam kod prijatelja onda sam uglavnom, glavni animator za klince. Mrvice moje slatke
Malo me sve to guši, ali kako je tako je.
Pratim ovu temu od početka i sve se mislim oću se javiti ili neću.Pa evo da se javim.Ne želim biti neugodna i gruba ali cure,pa i drugi ljudi imaju osjećaje,i druge mame su željele svoju djecu i vole ih.Nisu se borile možda kao što se vi borite za svoju ali njihova djeca njima su najveće blago u životu.Pišem ovo jer sam se prekonekoliko puta našla u situaciji di su ženske koje se bore sa neplodnošću (baš ih u zadnje vrijeme nažalost ima dosta) nabacivali svakakve komentare,slagale svakakve face i gledale me na način da se sigurno nisam osjećala ugodno,samo zato što imam ispod 30 i troje djece.Ono,zamislim,ona u tako malo godina ima troje a ja ne mogu nijedno.
Iako vas skroz razumijem i ne mogu niti zamisliti koliko vam je teško dok se borite sa svime time,ali ako i osjećate negativne emocije prema osobi koja je trudna ili ima dijete,potrudite se sakriti ih jer zaista nije fer.
trina draga mi se svi radujemo zbog nase bliznje i njihove bebice ali duboko u nas jedamo se ne zbog njih nego zbog nas jer ne znamo dali cemo ikad doci do naseg
Mislim da svaka cura ovdje bi bila najsretnija da ima sto manje cura s ovim problemom i da svako dodje lako do bebicu, povtoravam nas ne muci tudja sreca, nego nas ona potseca na nasu nesrecu.
I znam da ne mislis nista lose i da nam posakujes dobro, ali na zalost ne mozes nas razumjeti jer nikad nisi bila u nasu kozu.
trina, žao mi je što sad ispada da postavljamo dvije fronte nedodirive i neprepoznatljive jedna drugoj....ova tema na forumu nema tu svrhu, ovdje se okupljamo i jadamo jedna drugoj mi koje se razumijemo i koje imamo taj problem i koji je jači od nas...svojim ispovjedima si olakšavamo kad čujemo da i druge osjećaju isto i nikako se nismo grupirale kako bi se izjasnile pritiv mama koje vole svoju djecu ...mi isto prevolimo svoju nerođenu djecu i pokušavamo verbalizirati preveliku bol kako se ona nebi okrenula protiv nas...kaže se "sit gladnom ne vjeruje" i ako netko u svojoj sreći nemože sagledati tugu i bol drugoga to je ionako normalno i mi nikog ne optužujemo (osim ako budemo izravno napadnute)
...a diskrecija onda nedostaje na obje strane i tu Bože, moj talenti variraju i tako je kako je...
Ana,ma nema tu fronti.Kažem,ja sam se osobno više puta našla u situaciji kad sam bila "kriva" što imam troje djece.
Inače,Marti,nisam nikad imala problema sa neplodnošću ali jesam sa jednom drugom anomalijom zbog koje sam imala dva spontana.Pa eto,moja djeca ipak nisu došla tako glatko i bez prethodnih suza.
Nema smisla da ja sad razglabam o tim stvarima jer uvijek ću zazvučat grubo a nemam namjeru,vi ste meni toliko sve drage,pratim vaše priče,veselim se sa svakim uspjehom i plačem svakim neuspjehom.Želim vam puno sreće i puno,pnuo plusića na ovom podforumu
trina, srce si što nas pratiš...ako si primjetila mi se jadamo jer se pak osjećamo "krive" kad teško podnosimo vjest o tuđoj trudnoći i nepravedno prema tuđim uspjesima ali to je kako je netko rekao samo podsjetnika na naš neuspjeh...
Ovo potpisujem 100%.
Nikome ne pomažu negativne emocije, a najmanje nama. Nitko nama nije kriv za naš problem, a najmanje trudna mama ili njena beba. Ponavljam, negativne emocije učinit će da se osjećamo još gore, i trebamo svim silama raditi na tome da ih se riješimo.
Želim svima ostvarenje najveće želje, što prije!
Ana, razumijem taj osjećaj i mislim da bi i mene prao.
Tu se jednostavno dogodi preklapanje emocija, da se tako izrazim... u prvi mah vlastita tuga dođe u prvi plan, ali ne zadugo... to se već sljedećeg trenutka racionalizira i ti znaš da je tuđa sreća jedna u nizu prije tvoje i da, u stvari, nikome nisi zavidna, samo si zbog sebe malo tužna.
Razumljivo. I Bog je sebi prvom stvorio bradu i to su skoz ljudski osjećaji. Naravno, ako se ipak zbog drugoga još uvijek možeš radovati.
Ovaj vikend sam išla vidjeti jednu malu mrvicu....
Oduševila me je. Ma nema ljubomore niti 0,5% samo uživancija.
Da, malo sam poslije bila tužna ali i puna neke pozitivne energije koja me je torpedirala naprijed.
Ovako se ja osjećam kada imam priliku boraviti uz mog malog nećakaOduševila me je. Ma nema ljubomore niti 0,5% samo uživancija.
Da, malo sam poslije bila tužna ali i puna neke pozitivne energije koja me je torpedirala naprijed.
Evo ja teško podnosim to što ne viđam tako često jednu priju, znala sam da će nas moja trudnoća (vjerojatno samo na par godina) razdvojiti, ali svejedno mi nedostaje i svejedno boli, premda razumijem 100%. Noćas sam je čak i sanjala...
Ja bih ovo pokušala pregrmjeti ma čega me stajalo, ali razumijem ju. I nadam se da neće biti par godina već puno, puuuno prije.
drage moje dobro smo se raspisale danas...pa evo i mene još malo da se nadopunim...počevši od toga da smo svi tako slojevita bića, netko više netko manje, imamo svoje blistave trenutke ali i one mračne, kao dane...
a kroz vrijeme, pogotovo kroz teškoće rastemo i sveukupno postajemo bolji, učimo...tako i na ovu temu, radim na sebi da otkrijem, pa i priznam taj zločesti zakutak koji mi ne služi na čast (samo smo ljudi, nismo sveci) i tako ga lakše raskrinkam i odagnam...naime, zadnji slučaj moja nećaka 23 godine, perolako zatrudnila, fax joj ode u drugi pa i u zadnji plan...u početku sam se prisjetila sebe u njenim godinama kako sam se nasmrt bojala ozbiljlne veze a kamoli trudnoće jer mi je bilo najvažnije postati svoj čovjek s diplomom...(zaredale su i druge diplome,ratna zbivanja, ljubavni problemi, razne prepreke) i ja sad sa skoro 40 ne mogu svojoj nećaki davati savjete o porodu što bi bila najprirodnija stvar, osjećam da me doživljava kao vanzemaljca i nekog tko je od majčinstva u svakom pogledu daleko nekoliko svjetlosnih godina, netko tko je cijepljen od takvih pojmova i razgovora o djeci uopće, netko tko je daleko od običnog života i roditeljstva ...e to je dio te priče koja me zatekne i zaprepasti, u kojoj mene nitko iz okoline ne vidi kao potencijalnu mamu jer ja o tome šutim. A šutim jer mi je teško a nitko se nije dublje zapitao. Svoju borbu i osjećaje dijelim sa suborkama i sretna sam i presretna što ih imam...
Čekam je do kraja svijetaJa bih ovo pokušala pregrmjeti ma čega me stajalo, ali razumijem ju. I nadam se da neće biti par godina već puno, puuuno prije.
ana39
Ja mislim da se ne trebaš puno zabrinjavati oko toga kako te doživljava tvoja nećakinja. Pa nije valjda u 21. stoljeću majčinstvo jedina misija koju moramo proći kako bismo bile prihvaćene? To što ona tebe gleda samo kroz prizmu majčinstva - njen je problem. Isto tako bi ti sada mogla biti zlobna pa nju gledati kao nekoga tko se nije ostvario u profesionalnom smislu i tko zna hoće li, kao nekoga tko će puno propustiti zbog majčinstva u tako mladim godinama itd...
Mislim da sve mi moramo težiti osobnom razvoju i ispunjenju i pokušati uzeti ono najbolje što nam život u datim uvjetima pruža, bile majke ili ne. Majčinstvo ne smije biti jedini uvjet za sreću.
Ali to je samo moj stav, svjesna sam da je ovo preosobna tema i da se mnogi neće složiti sa mnom, tj osjećat će se drugačije.
Čekam je do kraja svijeta
fritulica, obično pomislim kako dragi Bog uvijek zna što je za mene u svakom trenutku moga života najbolje
..ma moja nećaka možda mene ne vidi tako ali ja imam osjećaj da vidi jer se ja kraj nje tako osjećam "dijametralno suprotno" a voljela bih da možemo o istoj temi i da joj mogu govoriti o svojim iskustvima koja nažalost nemam...
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom