Priča za poticaj
Drage moje,
Nakon dugog iščekivanja da se vratim u ove prostore postalo je jasno da će brdo ipak morati krenuti put Muhameda. Kad kažem brdo to baš ne mislim u nekom metaforičkom smislu jer ja otprilike i nalikujem brdu ali o tome ću kasnije.
Razlog zbog kojeg sam htjela otvoriti novi topic i opisati detaljno proteklih 10 tjedana nije taj da se bojim kako ću sama zaboraviti, već želja da ukoliko se nekoj od vas (nedajbože) ponovi moja priča može poslužiti kao utjeha i snaga da se bori.
Dakle! Neću početi sa „bilo jednom..“ jer vjerujem da većina vas zna za moje češke putešestvije, pa ću samo napomenuti da smo se iz Praga vratili s dvije najdraže male prtljagice i ne baš dragom hiperstimulacijom koja je divljačila. Terapija je znana a zove se utopi se u galonima vode, zalijepi se za krevet i čekaj, pa smo te mjere redovito i provodili. Izleti su se svodili na kuhanje ručka, šetnju do knjižnice (kojih 10ak minuta....nisu to bili neki marševi u gojzericama) i eventualno odlazak u trgovinu (preko puta kuće!!!!-opet bez gojzerica) po kruh ili sl. Ostalo vrijeme- horizontala.
Nakon prelijepe bete i još lijepše druge i treće, UZ je pokazao naše male mrljice...sreća do nebesa i neostik pod guz da krevet ne pobjegne! HS iskezila zube ali sreća nakon novog UZ-a na kojem su naše mrvice titrale je bila moćnija od svih tegoba jajnika veličine lubenica pa smo gurali i dalje na leđima.
I baš kad je stvar počela ići na bolje i kad smo se počeli veseliti ljetu koje dolazi, kupanju i draganju male izbočine ispod pupka sreća nam se preokrenula. Bio je to jedan neobičan osjećaj, ali što može znati mlada trudnica o osjećajima koji vladaju u njezinoj zdjelici kada je baš uplovila u najčarobnije i namutnije vode na svom putovanju. Ovaj se razlikovao od onog groznog osjećaja da će M krenuti svaki čas iako razum govori da neće jer je beta bila baš lijepa, velika i pravilno se duplala. Ne mogu točno reći kako je izgledalo osim da mi je drobilo srce jer je majčinsko šesto čulo divljalo i palilo sve alarme. Naravno posjet WC-u srušio je sve kule...lijep crven trag na papiru i „Bože ako ćeš uzeti njih nosi i mene..!!“
Panični odlazak u bolnicu, suze nekontrolirano cure iako bi trebalo biti pribran i rasjasniti sestri što je na stvari. Izgledamo im kao luđaci MM i ja jer oni su su nagledali svega i njima je to normalno pa što sad mi imamo dramiti oko malo krvi. Penjem se na stol brže no ikad i čujem kako mi govore da to nije ništa, krv se skoro niti ne vidi u rodnici, a da bi me u to skroz uvjerili dr. poziva i sestre neka pogledaju pa me svi grupno tješe. Život opet dobija boju i selim se na stol za UZ...dr. gleda i gleda, vrti i vrti a crte lica su mu sve oštrije. Konačno kaže da srčeka kucaju ali „evo pokazati ću vam da i vi vidite..“ Na monitoru velika crna fleka veličine 50x17 mm nadvila se zlokobno nad mrvicama od 5 i 7 mm. „Tu se eto odvojilo“ kaže dr. i uzdiše. Ne može mi reći što će se dogoditi jer je sad stvar van ruku medicine. Da me hospitalizira nema smisla jer ležati mogu i kući a oni mi ne mogu pomoći. Idite kući i čekajte (molite se i nadajte). Potpis, pečat i slika za uspomenu.
Kući idemo prazni i ne sluteći što nas tek čeka. Presvlačim se i počinju bolovi. S bolovima došla je i krv. To je bila navala, bujica i dok sam pokušala doći do WC-a našla sam se kako stojim u lokvi krvi. Nije to bilo nikakav smeđi trag na gaćicama niti svježa krv na gaćicama, to nije bila nikakva krv na gaćicama jer je curila u mlazu kao u kakvom lošem horor filmu ravno na pod (ispričavam se na neukusnom opisu ali dramu trenutka ne mogu vam prenijeti drugačije-cilj mi naravno nije da vam preokrenem želuce već da kažem kako nade uvijek ima čak i kad se čini da to nije moguće)...od siline šoka nisam mogla reagrati. Nedovoljno je reći kako se ova epizoda ponovila još nekoliko puta u slijedećih 12 sati s nimalo manjim intenzitetom.(i u još nekoliko navrata slijedećih dana ali ipak manje) Nije bilo šanse da povjerujem kako su moje mrve odolile takvoj bujici. Ipak drama ne završava tu. Kad je krvarenje napokon prestalo bolovi su se nastavili. Najveći strah tih dana bilo je kihnuti ili nakašljati se...činilo mi se kao da mi se utroba raspada. Pokretljivost se svodila na pomicanje glave i ruku toliko da mogu oprati zube (ležeći) i jesti (ležeći). Obavljanje nužde bilo je agonija prvenstveno jer je značilo ustati se što nisam mogla. Da nije bilo mog dragog muža koji je bio moja volja i moja snaga uginula bih od tuge i nemoći tih dana. On me okretao i ustajao, nosio na zahod i bio uz mene da me podigne i vrati u krevet. Izlazio je iz kuće nakon što bi nekoliko puta provjerio jesam li ja sposobna ostati 10 minuta sama dok on obavi kupovinu. Kuhao je, prao je, čistio i istovremeno bio njegovateljica i medicinska sestra a ponajprije melem za moju dušu.
Dodat ću da se 2 tjedna nisam pomakla iz položaja strogo na leđima jer bi i u bočnom položaju bolovi bili užasni. Od takvog nepomičnog ležanja trpila sam bolove u leđima i još štošta što mi je negodno i spominjati..ali i to su potoci suza isprali u noćnim satima kad bi se MM onesvijstio u kratkim intervalima između provjeravanja jesam li ja dobro i trebam li na WC.
Pomisao na odlazak u bolnicu na kontrolu bla je užasna. Trebalo se oprati (ne moram vam naglasiti kako je kupanje bilo neizvedivo i svedeno na ratne uvjete jer je stajanje predstavljalo pravi pothvat), depilirati, odijenuti, izaći iz kuće, doći do auta i preživjeti sve rupe u asfaltu a onda još čekati u čekaonici na nogama jer ne mogu sjediti (niti sad ne mogu sjesti..pokušala u zadnjem javljanju na Rodu prije kojih 3 tjedna pa opet dobila crveni uzorak na gaćama)....a tu je još i konačna presuda koju treba preživjeti. Ipak kažu, što se mora nije teško, i iako nije prošlo bez avanture (ali neću vam o tome jer mi je i to neugodno) stigli smo i do čekaonice. Baš kada me počeo oblivati znoj i hvatati panika jer se vraćao onaj osjećaj s početka priče a sve zbog kratkog stajanja, kontakt očima sa sestrom koja nas je prepoznala i nekoliko crtica o svim našim avanturama dovodi me preko reda i van protokola na stol najdražeg doktora koji nije bio zadovoljan ispričanim crticama. Mrki pogled na monitor i najljepša rečenica koju majka može čuti „Čujte, dječica su dobro.“ Pogled na monitor pokazuje dva mala anđela koji jedva primjetno mašu ručicama i veliki su oko 2,5 cm. Hematom sada ne izgleda tako zlokoban jer više nije 10 puta veći od Najdražih već samo stoji kao podsjetnik da još nismo izašli iz šume.
Još neostika pod guz i samo pozitivne misli ponekad ometene neletom straha i suza.
Izgurali smo i slijedećih 4 tjedna i ovaj puta s manje straha otišli na kontrolu. Sigurno smo bili jako smiješni jer ovaj put nismo očekivali ništa drugo nego nagradu za upornost pa smo umarširali kao da je svijet naš i kao da smo najtrudniji na svijetu i nitko nije trudniji niti sretniji od nas. Nagrada je došla u vidu slatke male knjižice koja se zove Trudnička, najdražesnije svađe blizanaca u live prijenosu i izbrojenih 5 prstića na jednoj nožici koja je bila u zamahu u maniri kakvog atlete (to je na mamu). Veliki smo nešto više od 7 cm, u gabaritima svoje dobi a hemtom se ne vidi.
To je bilo prije nešto manje od 4 tjedna. Za to vrijeme smo naučili kako mamu čim bolje šutnuti dok nas mama ne počne škakljati da prestanemo s nepodopštinama. Naučili smo se veseliti kad tata dođe kući i odmah ga ušarmirati da nas malo izljubi. Neumoljivi smo osvajači prostora i najviše volimo skakutati po maminom mjehuru. Mama nam je zakazala portretiranje slijedeći tjedan pa ćemo pokazati što možemo u Big Brother izdanju da nas mama ( a nadamo se i prošvercani tata) i barba doktor vide. ležanje se nastavlja ali neću se buniti.
Do tada pozdravljamo sve vas drage tete i kažemo vam u najozbiljnijem tonu da ma kako majušni mi bili ako vi ne odustanete od nas nećemo ni mi od vas čak i kada sve govori suprotno.
Nadam se da nisam pretjerala
 |
|||
Odgovori s citatom
ina33 prvotno napisa
