Adam se rodio na SD prije 5 dana. Sve je prošlo savršeno prirodno, iako djelomično neželjno prirodno jer sam bila spremna za sve intervencije.
Dakle, došla sam nakon 12 sati trudova, bili su u razmacima 10 minuta i nisam bila otvorena tako da je procjena bila da ću roditi slijedeće jutro.
Tako sam ostala u bolnici, a MM je otišao doma gledati tekmu ... jadnik me stalno obavještavao rezultat.

Očito se to veče događalo nešto u rađaonici da nitko nije baš specijalno obraćao pažnju na predrađaonu. Uglavnom, za 5 sati ja sam se u potpunosti otvorila, a nisu me klistrirali, dripali, čak niti pregledavali, nisu mi stavili onu cjevčicu za infuziju... uglavnom, kao da me nije bilo tamo. Ja sam kupila svoj set za epiduralnu jer sam čula da krajem mjeseca setova više nema. I imala sam pravo, ali od toga nisam imala koristi jer mi je nisu dali 8)
Odnos sa djelatnicima tamo nisam imala obzirom da nitko nije na mene obraćao pažnju. Prilikom poroda sam bila na stolu većinom isto bez da ima koga, što mi je možda i odgovaralo jer sam se mogla koncentrirati na disanje i brojenje sekundi do kraja truda. Najgore mi je bilo što mi je CTG bio stalno prikopčan tako da sam čula kako mi je bebici slabije srce kad mene steže trud. Taj CTG je i blagodat i prokletstvo. Ja osobno bi najradije da sam ga tijekom trudnoće imala doma u sobi da mogu svako malo provjeriti je li moje sunce u redu, a opet ....
Sam porod je išao glatko, ali to je zaslužno moje tijelo i moj mali miš koji je imao samo 2,5 kg, mrvica mamina.
Tužno/smiješno je bilo da prije izgona ja zamolim sestru - koja je btw. slučajno me raskrila kad sam rekla da mi je pukao vodenjak i zaključila - pa vi rađate - neka mi malo masira međicu, a one me pita, "ma zašto", ja kažem (ispričavajući se čak, ah, kad čovjek mora biti ponizan da bi ostvario temeljna ljudska prava) "pa ne bih voljela puknuti". Na što ona nije rekla ništa, nije me masirala, naravno, mislim da mi je samo taj gel stavila i to je to. Naravno da sam pukla.
Ono što mi je bilo najtužnije je da me nitko nije ništa informirao, bila sam uplašena i nisam znala što slijedi, zašto, kako će to biti. A tako je lako bilo samo reći - eto, sad čekate da se spusti glavica, sad čekate da pukne vodenjak, sad....
Na kraju sam u hodniku ležala 4 sata i udisala dim cigareta sestara koje su do jutra pile kavu i pušile i pričale kako prebacuju s jedne kreditne kartice ne drugu.
Više nikada neću ići na SD. NE toliko zbog samog rađanja, već zbog odnosa u babinjačama,a li o tome neki drugi puta.
Idem dati cicati mojem malom cicoljupcu