Citiraj mim prvotno napisa
Zar nije sve to rekreativno bavljenje sportom? Dijete se zabavlja s ostalom djecom, gibaju se, upoznaju se sa starijima i mlađima od sebe, nekad se natječu....Sve bez pritiska trenera, stresa i silnih ulaganja. To je bit rekreativnog sporta.
Ovo bih mogao potpisati, jedino što u "mojem pravopisu" ne postoji rekreativno bavljenje sportom kao što ne postoji ni vegetarijanski sendvič sa šunkom.

Što se selekcije tiče, izašla je iz mode u osnovnoj školi prije više od 20 godina i u međuvremenu se uhodala praksa integracije djece s posebnim potrebama u sve škole i ostale primjenjene sadržaje. Jedino je sport kao oličenje nasilja nad osobom ostao čvrsto iznad toga.

Uostalom, marival, uz prosječnih 10% djece s posebnim potrebama i oko 1% djece s tjelesnim nedostacima - u tvojem klubu bi uz tvoje dijete treniralo barem još dvoje djece s tjelesnim nedostacima i oko 24 djece s posebnim potrebama, a takmičili bi se u nekakvoj para ligi i pripremali za paraolimpijadu? Ili ne?

Spartanci (uzor sportaša današnjice) su takvu djecu bacali sa stijene ili davili u potoku - po čemu je naše ignoriranje išta humanija praksa?