na žalost, nemam čaroliju ni recept. naći ćete svoj modus da ih naučiš.
naravno, postoje tehnike - znaš one knjige "svako dijete može naučiti spavati" - to funkcionira, no ja ti nemam herca pustit dijete da plače i gotovo.
ja sam moje probala prije nekoliko mjeseci naučiti, nije išlo, pa sam odgodila. ovaj put je uspjelo.
samo sam ih strpljivo i uporno polijegala u krevetiće kad je vrijeme za spavanje, ali ne da su preumorni, i onda maženje, priča, lagana muzika....trebalo je živaca nekih tjedan dana pri uspavljivanju ih uporno vraćati u krevet, jer se dižu i izlaze, ili plaču i dižu ruke meni da ih uzmem - onda bi ih uzela malo, zanunala, umirila i opet u krevet. nije uvijek išlo glatko, no na kraju je poanta da skuže da to misliš ozbiljno i da si dosljedna jednom kad krenete.
brže ćeš ih naučit da ih pustiš da plaču i skuže da moraju tamo biti.
sporije, ali manje agresivno je ovako.

uglavnom, Niko - koji je inače teži karakter, i za kog sam očekivala veći otpor, je za par dana skužio i samo bi legao i za par minuta zaspi. Matija koji je nježniji, njemu je trebalo osjetno duže, tek sada nakon nekoliko tjedana treninga,to ide glatko.on bi ležao, opustio se, ali onda pred sam san, tražio da ga nosim, dignuo se na nogice, plakao...ili tražio cicu.
i ja sam polako - njega još tjedan-dva ako je jako tražio uspavala na cici, ako ne, na ramenu nosanjem i tako.
pomoglo je da je mm doma cijeli mjesec, pa sam to prepustila što više njemu, kad su skužili princip. izašla bih van u doba uspavljivanja, da ih on stavi, i brže i lakše mu zaspu je on nema cicu.
kasnije, kad je to krenulo, smo počeli i tako da sam doma, a on ih odvede u sobu, nekad bi vikali Mama, nekad ne. sada uglavnom odu u miru, tata im malo čita priču ili ih mazi, i to je to.

samo odlučno i strpljivo draga!!!