cini mi se da osjecas potrebu da se branis. zasto? zasto slusas njihove savjete koji se ticu dojenja, ako znas da o tome ne znaju nista?

i moje su prema dojenju imale negativan stav. i govorile o mom djetetu kao da je zbog toga obiljezeno, kao da ima neku gresku groznu, spominjale 'jos jednog takvog lani' i sl. ali nisam se svadjala, nisam im davala letke, i nije mi na pamet padalo mijenjati svoje navike i rituale s djetetom zato sto one tako kazu. one su ga imale samo nekoliko sati dnevno, i to je bilo njihovo vrijeme. ja se nisam petljala u to sto rade one, u to vrijeme. pa se nisu mogle ni one u nase vrijeme.

ali moj je stav prema njima bio pozitivan. ja sam im rekla da se dijete sa mnom uspavljuje dojenjem, s tatom mazenjem, s bakom ljuljanjem, a da vjerujem da ce one isto naci neki nacin. malo su gundjale, ali kad su vidjele da imam cvrst stav i da nema ama bas nikakve sanse da mi zbog dojenja nametnu neki osjecaj krivice i sl, bilo je sve ok. uspavljivao se polako, kako je islo. kad je prvi put zaspao, teta me nazvala sva sretna i ponosna. i ja sam ju pohvalila i zahvalila joj na strpljenju.

a dojila sam i dalje. jos godinama nakon toga


bilo je s vega drugoga, dojenje je bilo krivo za sve. i sto je osjetljiv i emotivac i vezan za mene i svasta. ali bila sam spremna na to, svjesna da su to mitovi i vrlo su brzo i one shvatile da kod mene nece uspjeti izazvati osjecaj da ja nesto lose radim i da sa mnom nesto ne valja.

da, vezan je uz mene jako. ja sam mu mama, znate. i za tatu je vezan. i za brata.
da, place kad je zalostan ili kad ga nesto muci. znate, i ja isto.


i tako. sve, bas sve ovisi o tome kako se ti postavis. i sama sa sobom i prema njima.