dambo prvotno napisa
mislim da me polu(ne)kužite.
ja sam kriva što on tamo plače i one skidaju svoju odgovornost s toga. ONE su napale s negativnostima mene prve, prvi dan dok se još nisam ni snašla.
I što s roditeljima koji su emotivci? njih treba zgaziti? ubiti? da se ubijemo sami?
Već sam napisala da sam bila FINA! OK? NISAM se svađala s njima, ali su one JAKO neugodne. Danas mi je izašla s tanjurićem van, a D-u nije ni obrisala ruke pa me izmuljao po majici u kojoj sad sjedim na poslu.
'Pogledajte koliko je pojeo!!!' - pa što ne postoji humani način da se to kaže? Tipa: znate, on je malo jeo, ali vjerujemo da će s vremenom biti bolje... Tako malo treba da se bude ljubazan...
Vi ste krivi jer on kad mu se ne jede očekuje podoj! - E, nije istina, jer je tjedan poslije bolnice bio sa mnom doma i tražio je svaki čas i cicu i jelo!
Kako da se smirim???? Apaurinima???
Ako netko radi s djecom, onda treba biti ČOVJEK, a ne govno i ne želim se više uopće smirivati. OK?
Ili one ili ja!
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom