Ako već ima ubijte me
dajem prijedlog da sve mame koje su imale poteškoća s dojenjem i na kraju uspješno završile boj, na ovom topicu ispričaju svoju priču (ili priču nekog koga znaju) kako bismo ohrabrile sve one koji imaju probleme...
Počinjem sa sobom...
Moje prvo dojenje je bilo izmišljeno :D ... rodila, ujutro ga donila babica i kako je spavao stisla mu je nos on je otvorio usta i ona mu je ugurala sisu... minutu je gledala kako sisa i to je bilo to... ne slušaj razne gluposti, doji ga kad pita i uz sisu mu ništa ne triba... otprilike je tako i bilo... dojila sam 14 mjeseci... nikakvih problema...
zašto sam onda stavila ovu temu... zato što se rodio B...zamislite moj šok kad sam prošla slijedeće.... Bje bio sićušan i malešan i izašli smo iz rodilišta na 2790 gr... a meni došlo mlika za dojit bar trojke a ne njega, mižeriju moju mršavu... dojenje je išlo super prvih 5 dana (3 u rodilištu i 2 doma)... i onda je počelo... sise su mi došle na veličinu da nisu više ni u majice mogle stat a kamoli u grudnjake, desna je prvo postala za 8 stupnjeva toplija od ostatka tijela a onda i pocrvenila kao krv... zatim je skočila fibra i tresla sam se kao prut ispod dvi deke (a vani je bilo +36 - najtopliji lipanjski dani)... patronažna mi je donila lampu ali nisam ju trpila niti sam imala živaca za to... B se nije bunio na ovo sve, normalno je dojio (i prejedao se jer je nakon svakog obroka bilo vraćanja viška)... svaki podoj sam brojala zvijezde tim više što je on u pokušajima da svojim malenim ustima uhvati sisu toliko izranio bradavice da je u svakoj drugoj stolici bilo krvi... izgledale su ka da su prošle kroz bejrut...
svakodnevno sam po 10 puta ulazila u tuš i tuširala se najtoplijom vodom koju sam mogla izdržati i izdajala se... ruke su mi stalno bile na sisi, čim bi podoj završio gurala sam, pritiskala, muzla i potezala te gropine ispod kože... plač me je hvatao kad bih samo pogledala sisu u kakvom je stanju a svaki dodir je bio mučenje i najgora noćna mora... nisam pila nikakve lijekove jer sam dojila ali mi je svaka druga misao bila da idem po inekciju da mi štopa to mliko... ja ovo ne mooooguuuubuuuuuaaaa... dat ću mu bocu i bit će mir...
mama mi je rekla da sam poludila i da prestanem s glupostima... ta povećana proizvodnja mlika će proć, a tebi će ostat svakodnevno mućkanje raznih kemija...
mm je bio od velike pomoći... i on je muzao i sisao (mada mu je bilo gadljivo) i potezao.... i tako 7 dana... i 7 noći... rane, fibra, pad na težini jer od fibre nisam mogla jesti, bolovi, plač... psihijatrija...
nakon ovoga imala sam još nekoliko puta one prve simptome upala ali strpljivost i upornost, moja i od mm, je dovelo do toga da moje dijete sve skupa doji 20 mjeseci :D
i opet sam nešto zaboravila... kako sam jako rano počela radit, B je sa dva mjeseca počeo dobivati 1 bočicu AM dnevno a ostalo sam ga dojila (noć, dio dana kad sam bila doma kao i jedan podoj na poslu)... i vjerovali ili ne kada smo počeli uvoditi dohranu, uveli smo je umjesto obroka kada je inače dobivao bočicu ... i nije bilo problema s prekidom korištenja iste... kao da nije nikad ni postojala...
tako da svim mamama čije su bebuške probale bočicu iz nekog razloga pa se boje zbog one poznate jednom kad proba bocu - bye bye sisa -evo moja tvrdnja - NIJE istina da bebe koje su probale bočicu odbijaju sisu... B je živi dokaz toga....
za početak išlo je super,
neki peti, šesti dan krenulo izdajanje i dobila sam ragadu...
zatim smo liječili mliječac, navodno izliječili...
dojenje je toliko bolilo da bi imala glavobolje po cijele dane i noći!
puna 4 mj tako...
ragada ne zacjeljuje...
dojenje sam jedva podnosila, bila kod pedijatrice, doktora...dvi masti i to je to...
bolovi su probadali do kičme, dvakodnevne glavobolje, rijetko smo izlazili jer
sam bila pod velikim stresom zbog dojenja, jedino sam mogla ležeći...
na sreću on je super dudao, jedan obrok jedna sisa ne duže od 7 min!
bio je halapljiv, najede se u 5 min i zdravo đaci
muž me molio da kupimo boćicu jer taj stres i grčenje od bolova i tihe suze, utjeću i na maloga...
ja sam se osjećala kao da ću ga iznevjeriti ako pređem na boćicu...
rekla bih si, ako mi za dva dana ne bude bolje, kupujem bočicu...
i tako su prolazili tjedni, meni je bilo lakše samo znajući da imam izbor...
kad se bol pojačala nakon 3ipol mj one konstantne boli,
nazvala sam sos za dojenje,
nakon šta sam opisala kako me boli...odmah mi je rekla da imam candidu, da izbacim mliječne proizvode,
bijelo brašno i šećer! nakon par dana lakše, nakon pol mj. rana počela zacjeljivati!
dojili smo do 13 mj. kad je E sam pustio sisu.
moram priznati da mi nikad dojenje nije bilo ugodno, niti kad je rana zarasla, ni kad je on imao godinu...
jako sam zahvalna volonterkama jer su mi spasile dojenje,
i ponosna sam da sam uspjela!
Ja sam jos uvijek friska usvemu ovome...Moja V. je prihvatila ciku u rodilistu bez problema. No uslijed neznanja, nismo bile u dobrom polozaju za dojenje, pa su mi jos u rodilistu popucale bradavice...U prvih mjesec dana prosli smo veliku ragadu na lijevoj dojci, upalu na lijevoj, povisenu temeraturu koju sam uspjela zaustaviti na vrijeme. Prvih dana smo navece dojili od 20h do ponoci, boljela su me ledja, ruke, dojke, bradavice... Citala sam vasa iskustva i mislila-sto je tako lijepo u dojenju...Ali nisam htjela odustati zbog svoje ljepotice.
Utjeha svim mamama koje prolaze kroz taj prvi mjesec dojenja-izdrzite sve, sve prodje, vjerujte ostaje samo ugoda...Mi smo par dana do 4 mjeseca, moja bebica je napustila rodiliste sa 3090 g, sada je to zenskica od 7 kg, sretna istrazivacica koja se svima smjeska, zna da kada dodjemo u parkic u nasem malom gradu, da slijedi klopa. Najljepsi su mi trenuci kada siki, kada me gleda ravno u oci. Najcesce kada se namjestamo za dojenje, toliko jedva ceka da vec pocne onako se zaliti...Po noci uopce ne place, budi se za podoj, postane nemirna, ja je stavim na krevet, a ona je isti tren na boku, otvorenih usta...A ja osjecam samo toplinu i ugodu
Već sam negdje pisala, ali nema veze. Martina se rodila 6 tjedana prerano. Još u trudnoći sam znala da je želim dojiti, ali su je iz Merkura odmah prebacili u Vinogradsku, na neonatologiju, i toliko o prvom podoju i svemu ostalome.
Kad mi je nakon tri dana nadošlo mlijeko, cice su mi bile ko baloni, nisam ih smjela ni oprati koliko je boljelo. Počela sam se izdajati, a iz Vin. su poslali bočice, kao - da im pošaljem što izdojim.
Cura je nakon kojih 2 tjedna napokon izašla iz bolnice, izdajanje je bilo uspostavljeno, i po cijeloj kući su mi se motale bočice. Bila je sitnička, a moje grudi ogromne, bradavice ko pol njenog lica... o dojenju nisam ni razmišljala - pa kako bi ona to?
Nakon mjesec dana išle smo na kontrolu u Vinogradsku. Tamo je dr Starčević, neonatologica, naravno pitala što jede, pa sam ponosno rekla da joj dajem mlijeko, ali na bočicu, a dr je u šali maloj rekla da što zeza mamu i nek se primi cike i posla! Dala mi je upute da vježbamo svaki dan, prvo za jedan obrok, pa za dva,...
Dva tjedna kasnije OSTAVILE SMO BOČICU. Dojila je 29 mjeseci (skoro 2,5 godine).
Sad čekam drugu bebu, malog bracu, a Tina se već brusi: Mama ja ću ti papati ciku. Jedna za bracu, i jedna za mene
Naravno da hoće, i jedva čekam. nadam se da ovaj put neće biti preranog poroda, i da ću s malim imati onaj ljepši start. Ali, ako se nešto i desi, veteran poput mene će navesti vodu na svoj mlin.
strigice, super tema
imas na nasem portalu lijepih prica o dojenju, nadam se da cete baciti oko i na njih
a i otvoreni smo za sve ostale lijepe price
i naravno, gust mi ih je citati
:D
Ovo je i moja priča o dojenju koja još nije završila, a počela je prije nešto više od četiri godine kada sam ostala trudna s mojim anđelom. O dojenju nisam imala pojma i smatrala sam da su bočice i dudice nešto najnormalnije na svijetu, jer je tako bilo svuda oko mene. Onda sam naišla na Rodine internet stranice i sve se promijenilo. Čitala sam sve o dojenju, problemima i lijepim stvarima koje ono donosi i znala da je to baš za mene.
Moj Mihovil se rodio tri tjedna ranije s 2550 g. Prva dva dana nisam dojila jer su ga nadohranjivali, meni su se grudi prepunile, imala sam kvrge, boljelo me je, masirala sam se i izdajala. Sva sreća uspjela sam se izboriti da budemo 24 sata skupa i uz trud nekih sestara, sos telefona, uspjeli smo ga namjestiti na siku. Ja sam znala da ću dojiti i uz silne muke na početku i bolne bradavice koj su krvarile uspjeli smo. Imao je mala ustašca i bio je stvarno mala bebica, ali je uspio isprazniti moje grudi. Iako mi je pao 200 g na težini prva dva dana, iz bolnice smo nakon devet dana išli s težinom 2500 g. Nisam se nikada previše brinula oko težine, jer sam znala da radim najbolje za svoje dijete. Nikada nisam imala više samopuzdanja kao tada, iako smo samopuzdanje i ja dva različita pojma.
Na loše savjete se nisam obazirala. Iako ih je na žalost bilo. Slušala sam sebe i promatrala svoju bebu kako postaje zadovoljno i sretno dijete, a takav je i danas. Dojio je isključivo nekih devet mjeseci, jer je odbijao dohranu. Nikada nije bio ozbiljnije bolestan, osim manjih prehlada. Moja obitelj je bila malo skeptična prema mojoj odluci da ne kupujem bočice, ali kada je Mihovil s dva mjeseca bio na 4990 g svi su zašutjeli. Čak su svima ponosno pričali kako je on samo na siki.
Mi i danas s njegovih skoro četiri godine dojimo i zbog toga sam neizmjerno sretna. Ponekad mi je bilo teško njegovo nacicavanje po cijele noći i dane, ali nije mi žao. Ne znam što bi bilo da nisam bila toliko odlučna i informirana. Pogled na njegove zadovoljne plave oči kada ima siku u ustima ne može zamijeniti ništa na svijetu.
Ne znam do kada će ova priča trajati, ali znam da je to jedna lijepa priča koja će sigurno imati sretan kraj. I sada mi se na samu pomisao tako prekrasnog iskustva za nas oboje pune oči suzama.
Pozitivne priče o dojenju
Odgovori s citatom
