Ako već ima ubijte me
dajem prijedlog da sve mame koje su imale poteškoća s dojenjem i na kraju uspješno završile boj, na ovom topicu ispričaju svoju priču (ili priču nekog koga znaju) kako bismo ohrabrile sve one koji imaju probleme...
Počinjem sa sobom...

Moje prvo dojenje je bilo izmišljeno :D ... rodila, ujutro ga donila babica i kako je spavao stisla mu je nos on je otvorio usta i ona mu je ugurala sisu... minutu je gledala kako sisa i to je bilo to... ne slušaj razne gluposti, doji ga kad pita i uz sisu mu ništa ne triba... otprilike je tako i bilo... dojila sam 14 mjeseci... nikakvih problema...
zašto sam onda stavila ovu temu... zato što se rodio B...zamislite moj šok kad sam prošla slijedeće.... Bje bio sićušan i malešan i izašli smo iz rodilišta na 2790 gr... a meni došlo mlika za dojit bar trojke a ne njega, mižeriju moju mršavu... dojenje je išlo super prvih 5 dana (3 u rodilištu i 2 doma)... i onda je počelo... sise su mi došle na veličinu da nisu više ni u majice mogle stat a kamoli u grudnjake, desna je prvo postala za 8 stupnjeva toplija od ostatka tijela a onda i pocrvenila kao krv... zatim je skočila fibra i tresla sam se kao prut ispod dvi deke (a vani je bilo +36 - najtopliji lipanjski dani)... patronažna mi je donila lampu ali nisam ju trpila niti sam imala živaca za to... B se nije bunio na ovo sve, normalno je dojio (i prejedao se jer je nakon svakog obroka bilo vraćanja viška)... svaki podoj sam brojala zvijezde tim više što je on u pokušajima da svojim malenim ustima uhvati sisu toliko izranio bradavice da je u svakoj drugoj stolici bilo krvi... izgledale su ka da su prošle kroz bejrut...
svakodnevno sam po 10 puta ulazila u tuš i tuširala se najtoplijom vodom koju sam mogla izdržati i izdajala se... ruke su mi stalno bile na sisi, čim bi podoj završio gurala sam, pritiskala, muzla i potezala te gropine ispod kože... plač me je hvatao kad bih samo pogledala sisu u kakvom je stanju a svaki dodir je bio mučenje i najgora noćna mora... nisam pila nikakve lijekove jer sam dojila ali mi je svaka druga misao bila da idem po inekciju da mi štopa to mliko... ja ovo ne mooooguuuubuuuuuaaaa... dat ću mu bocu i bit će mir...
mama mi je rekla da sam poludila i da prestanem s glupostima... ta povećana proizvodnja mlika će proć, a tebi će ostat svakodnevno mućkanje raznih kemija...
mm je bio od velike pomoći... i on je muzao i sisao (mada mu je bilo gadljivo) i potezao.... i tako 7 dana... i 7 noći... rane, fibra, pad na težini jer od fibre nisam mogla jesti, bolovi, plač... psihijatrija...

nakon ovoga imala sam još nekoliko puta one prve simptome upala ali strpljivost i upornost, moja i od mm, je dovelo do toga da moje dijete sve skupa doji 20 mjeseci :D