Teško je reći da je netko drugi bolji roditelj. Nema za to zajedničkih kriterija...

Ja imam dva sina. Jednom sam jako dobra mama, a drugi (mlađi) mi je još uvijek veliki izazov.... jednostavno, takav je karakter.

Naime, stariji je "lako odgojivo dijete" a mlađi je tvrdoglav, spretan i sposoban, ali teško mu je naći radnu točku. On traži potpuno drugačiji pristup. Trudim se koliko god mogu, ali nekako mislim da još uvijek nešto nedostaje, da bih mogla bolje...

Inače, oko starijeg smo se oboje puno trudili, s razlogom - dijete je imalo probleme sa sluhom, s vidom, s pažnjom itd. ali sve smo to dugogodišnjim terapijama riješili. Nekako je u cijeloj toj priči mlađe dijete ispalo na neki način zapostavljeno, jer nije imalo takvih potreba. Njemu se tek sad trudimo priuštiti što njemu treba (učiti ga doma još jedan jezik jer ne stignemo u nabrijanu satnicu ugurati i to, osigurati mu sport u dovoljnoj mjeri i jednostavno BITI s njim i raditi što on voli...) No, to dijete brzo savladava sve, pa mu stalno treba tražiti nove izazove. Sad je krenuo u školu pa je malo lakše, ali još uvijek mi ostaje ta nekakva primisao da za njega nismo uspjeli sve tako savršeno odraditi kao za starijega... tj. da moramo naći još nešto što će kvalitetno ispuniti njegovo slobodno vrijeme.

Jedino će vrijeme pokazati da li smo uspjeli. Djeca su za sad zadovoljna, dobro se slažu (iako ima trenutaka kad se bratski posvađaju) i sve više manje klapa...

A ono što želim sebi je da koji put imam malo dulji fitilj kad su u pitanju dječje nepodopštine... . Radimo na tome...