Još pred tri mjeseca dojila sam skoro isključivo. V nije htio jesti baš ništa drugo, a ni prema cici nije bio nježan. Bilo je to nacicavanje po sto puta dnevno, a ja sam bila na rubu snaga i živčanog sloma.
Kad sam počela raditi, sve se preokrenulo. On je skužio da je hrana zapravo super, i sad je u fazi kad jede sve. Čak i sam traži kad god vidi neku hranu, što mi je sa R bilo nepojmljivo![]()
Prema cici i dalje nije nježan, uglavnom me bar malo gricne za početak, a ako zaspi na cici, onda me još jednom ugrize i za kraj kad mu se opuste vilice. Prestala sam ga uspavljivati na cici jer ju nikako nisam mogla izvaditi. Kad mu ju jednom stavim u usta, on ju hoće imati u ustima cijelo vrijeme.
I onda su me jako bolne bradavice natjerale na ne nudi-ne odbij. Nisam mogla vjerovati da on stvarno traži sve manje, i evo, jučer nije tražio uopće. Kad je bio nervozan smirili smo ga drugačije.
I što sad? Još je mali, pred nama je adaptacija u vrtić, i sve one jesenske bolesti.
A opet, bojim se da ću propustiti idealnu priliku sad kad mogu prestati dojiti, i da još godinama neću moći prestati.
A što se mojih osjećaja prema dojenju tiče... pa nakon dvije godine intenzivnog dojenja, ne da mi je dojenja dosta, nego povremeno vičem po stanu kako mrzim dojenje![]()
Zanima me, jeste li ikada požalile što ste prestale dojiti, ili znate nekoga tko je požalio, i zašto? (naravno mislim na one koji su dojili barem blizu godinu dana)