bračni savjetnik ili što ako brak puca po šavovima?

[Trina]

ja mome ispričam neki događaj i on kao sav u čudu, zanimljivo mu je skroz i tako. I onda mi dođe sutradan sa pričom: Eej, znaš što sam čuo i što se dogodilo?? Pa mi ispriča onu priču koju sam ja njemu jučer. Znači oni s godinama braka postaju samo malo bolji glumci a mi malo naivnije pa se nadamo da nas slušaju.

Oprosti, ali meni je ovo

I meni bude smiješno nakon nekog vremena ali taj tren kad shvatim da, dok ja njemu sva uživljena pričam a on gleda u mene onim blago telećim pogledom, taj blago teleći pogled nije zato što se sav unio u moju priču nego zato što su mu misli na nekom drugom mjestu. Dođe mi da ga zadavim

[ivana b]

Ja sam davno skužila da MM masu puta ne sluša kad nešto govorim jer nakon nekog vremena se nađe u čudu kako to on ne zna. U početku sam šizila a onda shvatila da ako je nešto jako važno za pamtiti onda se potrudim da me gleda dok govorim i pitam jesi li sve čuo da ne bi bilo poslije nisam znao.
.

upravo čitam ovo MM-u i pitam ga jel čuješ,ajd ponovi šta sam rekla - a on se pravi da je čuo al nije znao ponovit jer me naravno - nije uopće slušao

[Maslačkica]

ja mome ispričam neki događaj i on kao sav u čudu, zanimljivo mu je skroz i tako. I onda mi dođe sutradan sa pričom: Eej, znaš što sam čuo i što se dogodilo?? Pa mi ispriča onu priču koju sam ja njemu jučer. Znači oni s godinama braka postaju samo malo bolji glumci a mi malo naivnije pa se nadamo da nas slušaju.

Oprosti, ali meni je ovo

I meni bude smiješno nakon nekog vremena ali taj tren kad shvatim da, dok ja njemu sva uživljena pričam a on gleda u mene onim blago telećim pogledom, taj blago teleći pogled nije zato što se sav unio u moju priču nego zato što su mu misli na nekom drugom mjestu. Dođe mi da ga zadavim

Ma ja vidim kada me ne sluša... naravno da se to vidi... i onda pitam šta sam rekla, pa naravno ne zna.
I to sam prihvaćala kako je...hajde, muško je (tatek...tako je kako je ), ali neki dan ja pričam, sluša me jednu rečenicu i vidim da sam ga izgubila, gleda čovjek TV, i ne sluša ostatak...a po.izdila sam jer sam pričala o osjećajima nešto, svojim naravno...
I TU sam poludila, jer mislim, nije da me nije čuo od 1. riječi,nego je "odlučio" odlutati i ne slušati me, jer je TV bio zanimljiviji (a još sam se više iživcirala, jer sam skontala da je neka glupost na TV-u, čak mislim da je to gledao već prije...)


To me podsjetilo na jednu situaciju koja mi je sad smiješna...
Sjedim ja na lopti i plačem i brojim mu, a mm gleda TV, ulazi moja nećakinja, tu me grli i ja joj objašnjavam šta je...
Ja sam počela nešto plakati, jer mi se skupilo (a tad mi se svaki drugi dan skupljalo) i dođem ja do njega da on mene tješi...on gleda utakmicu na TV-u... i zagrli on mene i mazi i tješi i kao sav se unio, kad odjednom osjetim kako se on rasteže i gleda preko mog ramena, jer je bila neka akcija, a komentator u stilu: "i sad će gol...evo šut ...i iiiiii..."
(i sad kad napisah sve, baš glupo zvuči i smijem se ja tome danas i prepričavam sa smijehom, ali u tom trenutku

[vissnja]

Ne događa nam se često, ali ako MM već neko vreme u toku popodneva blenta u TV a ne sluša šta ja pričam, ignoriše malu.... ja jednostavno ugasim TV. Ako treba da bude sa detetom jer ja nešto radim, onda maloj dam daljinac, ona fino sve ispritiska i na kraju izvadi baterije
A ako želim da me sasluša, priđem, sednem mu u krilo, ugasim TV i da vidiš kako sluša

[Trina]

Ma njegova duševna prisutnost uopće mi nije vrijedna tolikog truda. u početku mi je smetalo, sad me nije briga i lovim samu sebe kako uživam dok sam sama.

[SpOOklica]

Sve smo mi u sličnim nevoljama, a svaka opet na svoj način, i kako se i pokazalo, nisu uvijek samo muškarci krivi tome. Mi imamo više različitih nesuglasica, ali možda mi i vi možete pomoći. Inače smo skroz solidan par, svakodnevno dosta dobro funkcioniramo. Sad slijedi ALI. Sve je to ok dok ne dođemo do sukoba u mišljenju. Kod nas ne postoje razgovori ili rasprave, pa da se dođe do nekog kompromisa, nego ako ja hocu ovako, on onako, ja krenem argumentirati svoje stajalište, on na to odgovara - opet ti i tvoje filozofiranje i sve završava u kratkotrajnoj svađi. Njegov način rješavanja svađe je povlačenje i šutnja sljedeća dva dana (doslovno sa mnom ne progovori niti jednu riječ) dok se ja grizem jer osim razgovorom ne znam drugi način za riješiti stvar. I kako je netko rekao, uopće ne funkcioniram kad među nama nešto visi, pogotovo ako su neke veće stvari u pitanju. I onda se gomilaju negativne emocije i nervoza, problemi se ne rješavaju ( nakon dva dana nema razgovora o tome što je dovelo do svađe, nego je slijedeća njegova rečenica - hoćemo li na kavu, u dućan... I sl), otkad je beba tu (već 17 mj) i seksualni život pati, što zbog hormona, što zbog njegovog nestrpljenja i uopće nemogućnosti da razgovaram s njime o tome. Prvo nisam imala volje kad sam rodila, onda je prošlo tih nekoliko kritičnih mjeseci, kad mi je on trebao pružiti ruku i što bi se reklo "upaliti motor", to se nije desilo, samo je gunđao da kako tako mlada mogu biti bez volje za seksom. Pa sam mu pokušala objasniti da mi treba malo njegove pažnje, nježnosti, da me bez razloga (čitaj - nagovor na seks) poljubi i zagrli. I to je trajalo dva dana, i onda je zaboravio dogovor. Jednostavno ne prihvaća da bi se neke promjene s njegove strane trebale desiti , da bi trebalo uložiti malo truda u tu našu vezu, ali još bi to i pregrmila, da hoće razgovarati o problemima. Pokušala sam o tome s njime razgovarati, on se u tom trenutku osjeća napadnuto, pa se brani, iako se trudim ne optuživati njega, nego oprezno govorim - Mi imamo problema, ja mislim, ja se ovako osjećam, i priznajem da mu često prkosim i da sam i ja nervozna i razdražljiva. Ali uporno se brani, i uopće ne možemo u takvim razgovorima doći do točke da oboje stanemo, razmislimo i kažemo - dobro, imamo problem u komunikaciji, šta bi se tu moglo - trebalo- učiniti? Meni ni najmanji problem nije otići kod bračnog savjetnika, psihologa, psihijatra, na tečaj komunikacije, što već, ali kako njemu objasniti da čovjek nije lud i dijagnosticiran ako ode kod bračnog savjetnika ili ostalih nabrojanih, tj. kod bilo koga? Predložila sam mu i da ne petljamo nikoga u našu vezu, da nađemo koju knjigu o komunikaciji pa sami pokušamo doći do rješenja, njegov odgovor je - da sam tip koji voli čitati završija bi fakultet. Ostaje jedino rješenje da se ja informiram i onda njemu filozofiram, ali to će on shvatiti upravo tako - kao moju filozofiju. I onda dolazimo do još većeg raskoraka - ja sam informirana i znam što bi trebalo učiniti, on nije i opet se opire mojim pokušajima, ja se živciram jer njega u tom trenutku vidim kao nerazumnog, on se živcira zato jer mu ja filozofiram i ne može po kratkom postupku biti po njegovom . On je jedan od onih praktičnih muškaraca, za koje su jedini "pravi" problemi oni koji se tiču egzistencije, materijalni problemi tipa kako popraviti nešto, kako zaraditi više, na koji način nešto izvesti, a ovi emotivni, bračni problemi, imam osjećaj kao da uopće ne priznaje da ta kategorija postoji. Uvijek govori da šta nije dovoljno šta se ubija na poslu da bi zaradio plaću za nas, pa još i kad dođe doma mora misliti kako će i šta reći, je li danas zagrlio ženu ili nije... Ne shvaća da nije uvijek dovoljno doniti plaću kući i osigurati materijalni status, i iako mu uporno ponavljam da sam mu zahvalna zbog toga, to nije ono što ja tražim od njega, bila bih zadovoljna i sa pola njegove plaće, kad bi to značilo da ćemo samo malo više vremena provoditi u razgovoru, u našem zajedničkom KVALITETNOM vremenu (i sada provodimo vrijeme skupa, ali ne kvalitetno), jer mislim da bi onda i stvari krenule na bolje. Kako krenuti naprijed kad je toliki zid ispred nas? Ili sam već sama sebi dala odgovore, ali ih ne vidim?

[tatek]

spOOklica, točno taj tip muškarca, kao TM, je bio i moj stari, ne samo prema mami nego i prema nama, djeci. Izvana uvijek o praktičnim stvarima, egzistenciji, redu i disciplini ... a unutra, tamo kuda nikad nikoga nije pustio, ni svoje roditelje, ni svoju ženu, niti nas djecu, tamo je bio duboko nesretan zato što nije uspio učiniti više u životu ... a to smo uspjeli saznati tek pred kraj svog života, kad su se pojavile rijetke napukline u tom njegovom zidu, nakon što mu je duh i tijelo načela njegova višedesetljetna psihička bolest. Tad je rekao kako je bio duboko nesretan i žalio što su se stvari odvijale onako kako nije želio ... ne znam da li je bio svjestan da bi stvari možda (ja bih rekao čak "vjerojatno") bile ipak bolje da se mogao opustiti i s nekime podijeliti svoje intimne misli, probleme, želje, strahove ...

Tako je i s tvojim mužem, izvana je to što vidiš, a iznutra ... to nitko ne zan osim njega. Vjerojatno isto nezadovoljstvo time što puno radi, što u kući vladaju nesuglasice ... i onda radi toga diže još više svoj obrambeni zid umjesto da otvori vrata pa da pokušate zajedno riješiti probleme.

Nadam se da ćete ipak nekako doći do kvalitetnog zajedničkog razgovora, još su mi svježe u sjećanju takve situacije i razumijem tvoju frustraciju ...

[SpOOklica]

tatek, točno to, i to sve skupa još više boli jer vidim koliko me voli, vidim da tu ima ljubavi i da nije ostala samo navika. Jednostavno ne vidi ono što ja vidim, a ja ne znam kako mu pomoći. I to me tako lomi... ufff

[koksy]

On je jedan od onih praktičnih muškaraca, za koje su jedini "pravi" problemi oni koji se tiču egzistencije, materijalni problemi tipa kako popraviti nešto, kako zaraditi više, na koji način nešto izvesti, a ovi emotivni, bračni problemi, imam osjećaj kao da uopće ne priznaje da ta kategorija postoji. Uvijek govori da šta nije dovoljno šta se ubija na poslu da bi zaradio plaću za nas, pa još i kad dođe doma mora misliti kako će i šta reći, je li danas zagrlio ženu ili nije... Ne shvaća da nije uvijek dovoljno doniti plaću kući i osigurati materijalni status, i iako mu uporno ponavljam da sam mu zahvalna zbog toga, to nije ono što ja tražim od njega, bila bih zadovoljna i sa pola njegove plaće, kad bi to značilo da ćemo samo malo više vremena provoditi u razgovoru, u našem zajedničkom KVALITETNOM vremenu (i sada provodimo vrijeme skupa, ali ne kvalitetno), jer mislim da bi onda i stvari krenule na bolje.

Ovo kao da si MM-a opisivala! Strah me samo da na kraju ne ispadne upravo ovako kako je tatek opisao svog tatu.
Jer upravo k tome i ide, sve vise se zatvara nakon svakog mog novog pokusaja da se otvori. I vidim da je nesretan a ne znam mu pomoci.

[tatek]

Eh, da sad netko smisli napitak ili tablete za otvaranje muških srdaca i duše, dobio bi Nobelovu nagradu bez konkurencije ...

Cure, držim vam fige da uspijete ući iza obrambenih bedema vaših muževa ... i mislim da će vam to prije uspjeti lukavstvom ili lijepim riječima nego opsadom ili frontalnim napadom.

[fegusti]

...Uvijek govori da šta nije dovoljno šta se ubija na poslu da bi zaradio plaću za nas, pa još i kad dođe doma mora misliti kako će i šta reći, je li danas zagrlio ženu ili nije... Ne shvaća da nije uvijek dovoljno doniti plaću kući i osigurati materijalni status...

hm... da, bilo bi jednostavno kada bi se rodili s točno određenim životnim zadatkom i kada nitko ne bi imao drugih očekivanja od nas.
ali život je tako složen i kompliciran pogotovo u tim međuljudskim odnosima.

[tatek]

...Uvijek govori da šta nije dovoljno šta se ubija na poslu da bi zaradio plaću za nas, pa još i kad dođe doma mora misliti kako će i šta reći, je li danas zagrlio ženu ili nije... Ne shvaća da nije uvijek dovoljno doniti plaću kući i osigurati materijalni status...

hm... da, bilo bi jednostavno kada bi se rodili s točno određenim životnim zadatkom i kada nitko ne bi imao drugih očekivanja od nas.
ali život je tako složen i kompliciran pogotovo u tim međuljudskim odnosima.

To sve na kraju balade vodi u roditeljske domove u kojima su mame uvijek bile zadužene za "emocionalne zadatke", a tate za zaradu, tehniku i popravke. I u kojima nije bilo ok da dečki plaču, jer su onda slabići, nego su morali biti što jači, efikasniji ...
A ako nešto ne valja, tad je jedino pravilno postupanje sve emocije potrpati što dalje od površine da ih nitko ne bi vidio ... upravo to oni i rade, trpaju nezadovoljstvo i frustraciju u svoje najzabitije ćoškove. Niti itko treba vidjeti njihove osjećaje, nit se oni osjećaju "responsible" za tuđe (ili, čak i ako osjećaju neku odgovornost za njih, ne znaju što bi učinili sa njima).

[brigita2]

ja mome ispričam neki događaj i on kao sav u čudu, zanimljivo mu je skroz i tako. I onda mi dođe sutradan sa pričom: Eej, znaš što sam čuo i što se dogodilo?? Pa mi ispriča onu priču koju sam ja njemu jučer. Znači oni s godinama braka postaju samo malo bolji glumci a mi malo naivnije pa se nadamo da nas slušaju.

Oprosti, ali meni je ovo

I meni bude smiješno nakon nekog vremena ali taj tren kad shvatim da, dok ja njemu sva uživljena pričam a on gleda u mene onim blago telećim pogledom, taj blago teleći pogled nije zato što se sav unio u moju priču nego zato što su mu misli na nekom drugom mjestu. Dođe mi da ga zadavim

Ma ja vidim kada me ne sluša... naravno da se to vidi... i onda pitam šta sam rekla, pa naravno ne zna.
I to sam prihvaćala kako je...hajde, muško je (tatek...tako je kako je ), ali neki dan ja pričam, sluša me jednu rečenicu i vidim da sam ga izgubila, gleda čovjek TV, i ne sluša ostatak...a po.izdila sam jer sam pričala o osjećajima nešto, svojim naravno...
I TU sam poludila, jer mislim, nije da me nije čuo od 1. riječi,nego je "odlučio" odlutati i ne slušati me, jer je TV bio zanimljiviji (a još sam se više iživcirala, jer sam skontala da je neka glupost na TV-u, čak mislim da je to gledao već prije...)


To me podsjetilo na jednu situaciju koja mi je sad smiješna...
Sjedim ja na lopti i plačem i brojim mu, a mm gleda TV, ulazi moja nećakinja, tu me grli i ja joj objašnjavam šta je...
Ja sam počela nešto plakati, jer mi se skupilo (a tad mi se svaki drugi dan skupljalo) i dođem ja do njega da on mene tješi...on gleda utakmicu na TV-u... i zagrli on mene i mazi i tješi i kao sav se unio, kad odjednom osjetim kako se on rasteže i gleda preko mog ramena, jer je bila neka akcija, a komentator u stilu: "i sad će gol...evo šut ...i iiiiii..."
(i sad kad napisah sve, baš glupo zvuči i smijem se ja tome danas i prepričavam sa smijehom, ali u tom trenutku

Objašnjavati mužu svoje emocionalne probleme za vrijeme utakmice je definitivno krivi tajminag. Kad gledaju utakmicu, dobro je vrijeme za priočiti da si malo onako ogrebla auto kod parkiranja ili potrošila previše novca na neku majicu, ali krivo vrijeme za prave razgovore.

Dok slušam vaše opise muževa koji uopće ne slušaju kao da opisujete moju situaciju, samo što je kod nas obrnuto. Ja ne slušam, a MM drobi nešto što me ne zanima, pa kad skuži da ga ne slušam još se i duri. A ja si stvarno ne mogu pomoći. To mi nije samo obrambeni mehanizam od dosadnih spiki nego i apsolutna koncentracija na ono što gledam, čitam, radim.
U obitelji su me svi skužili pa svakih par rečenica pitaju: Jel me slušaš?
Ja: aha ( a baš mi zanima kaj je susjeda Marica vidla jučer na placu, možeš si misliti). Ma volim ja njih, ali ponekad moram jednostavno "ugasiti svjetlo".

[mamasch]

U mojoj obitelji ja se ponašam ovako kako vi cure pri kraju topica opisujete muževe (prvenstveno spooklica). Iskreno, pomišljala sam da odem psihologu, onako samo za sebe, jer ovo očito više nije stvar ni odgoja ni genetike već jednostavno nešto je "vražje" u meni i ne da mi da budem opuštena i iskrena. Ono što MM meni najviše spočitava je to što sam u društvu otvorena i vedra a s njim, kad se radi o ozbiljnim razgovorima, zaštekam. Za praktično rješavanje problema funkcioniram bolje od njega, za mene nema prepreka i odmah nalazim brzo i efikasno rješenje. Muči me moja katastrofalna komunikacija riječima.

[tatek]

Muči me moja katastrofalna komunikacija riječima.

Pokušaj pisanim riječima, kao što nama na forumu sve lijepo opišeš, takoopiši i njemu.

Kaj se tiče koncentracije i slušanja - mene smeta kad se istovremeno na jednom mjestu vodi više razgovora ili je razgovor prekriven drugom bukom (radio, TV, dječja vriska), tad mi je teško koncentrirati se na razgovor (ne na temu, nego baš na čujnost, teško raspoznajem riječi) ... MŽ mi isto povremeno spočitne da ju slušam, a ne čujem, no nema problema kad nema istovremene druge buke, čim je zvučni kaos i još ona nešto viče iz treće sobe tad ni uz 4-5 "molim? što si rekla? kako?" ne uspijem čuti sve dijelove rečenice i tad pomaže jedino da ona dođe do mene ili ja do nje i sa metra razmaka mi kaže što želi reći.

Dakle, imam problem sa raspoznavanjem/razaznavanjem riječi kad je kakofonija ... očito nemam multitasking u dijelu mozga za sluh. :/

[Mihovil]

Cure, držim vam fige da uspijete ući iza obrambenih bedema vaših muževa ... i mislim da će vam to prije uspjeti lukavstvom ili lijepim riječima nego opsadom ili frontalnim napadom.

to i puno strpljenja, jer teško je promijeniti i otvoriti nešto što traje godinama. I MM je opterećen materijalnim, želi osigurati egzistenciju, ne samo našem sinu, već i njegovom djetetu i previše se oko toga brine. Na izgled je hrabar i samouvjeren, a u stvari je prava mazica. Ako nešto ne može napraviti sam i riješiti sam to znači da je slabić.

Bilo koju knjigu o osobnom razvoju ne želi ni pogledati. Uspjela sam ga nagovoriti da pročita jedan odlomak o perfekcionizmu iz knjige koju tatek svima preporuča (Priče koje iscjeljuju...)- Na moje iznenađenje, sa zanimanjem je pročitao i jedan citat mu je dao za misliti : Perfekcionizam je vjerovanje da život nije dobar.

Malo se zamislio i puno smo o tome razgovarali i mislim da se nekud polako krećemo. Mislim da mu polako postaje jasnije da je u redu ako nešto ne možeš sam. Počeo je razmišljati da posjeti mog homepoatu, što je veliki korak. I još nešto, da ga zainteresiram da nešto pročita trebalo mi je dvije godine.

zato cure, strpljenja i puno ljubavi i bit će rezultata.

[tatek]

[Uspjela sam ga nagovoriti da pročita jedan odlomak o perfekcionizmu iz knjige koju tatek svima preporuča (Priče koje iscjeljuju...)- Na moje iznenađenje, sa zanimanjem je pročitao i jedan citat mu je dao za misliti : Perfekcionizam je vjerovanje da život nije dobar.

Malo se zamislio i puno smo o tome razgovarali i mislim da se nekud polako krećemo. Mislim da mu polako postaje jasnije da je u redu ako nešto ne možeš sam. Počeo je razmišljati da posjeti mog homepoatu, što je veliki korak. I još nešto, da ga zainteresiram da nešto pročita trebalo mi je dvije godine.

zato cure, strpljenja i puno ljubavi i bit će rezultata.

Fakat, nisam o tome ni razmišljao dok sam čitao tu knjigu - moglo bi biti da je ona idealna za praktične muškarce zato što na malo prostora (2-3 stranice, koliko traje većina priča) daje kristalno jasnu po(r)uku. Nema puno magle niti filozofiranja, poruka je kratka i jasna ... svaka čast autorici što je to uspjela tako napisati, a i tebi Mihovil što si se sjetila da to pokažeš mužu!

[Mihovil]

tatek, dala sam mu ja i Tollea, Novi zemlju, ali vjerojatno još nije spreman na suočavanje sa svojim egom.

Ove priče su baš tople i na poseban način se iz njih može iščitati poruka. I najvažnije za njega, vrlo su kratke, a pogode tamo gdje treba.

[tatek]

tatek, dala sam mu ja i Tollea, Novi zemlju, ali vjerojatno još nije spreman na suočavanje sa svojim egom.

Uf, taj ego ... čitao sam tu knjigu i svako toliko sam se štrecnuo kad sam se prepoznao u nekim od opisanih situacija. :/

Tolle je ok napisan, isto vrlo jasno i pregledno, nema tu nikakve "magle" i "pričam ti priču", no nedostaje mu toplina kojom piše Rachel Naomi Remen iz ove druge knjige (vidi se ženski rukopis ), da Tolle još to ima svi bi ga čitali i obožavali.

[SpOOklica]

Mamasch, I mene to isto muči šta on u društvu rješava svačije probleme, čak štoviše, u firmi je sindikalni predstavnik, i bez imalo ustručavanja se bori za prava svojih kolega, doduše nije najelokventnija osoba koju poznajem, ali u kratkim crtama sve brzo rješava. Možda je i u tome problem, što ovo nisu stvari koje se mogu riješiti u dvije rečenice. Ili možda mogu?

Mihovil, o kojoj se to knjizi radi, možda bi ga i uspjela natjerati bar da sluša dok ja čitam ako su zbilja tako kratka poglavlja u pitanju. Ma tragedija je sve to gleda i komentira da ne može shvatiti da se već 19 godina oni tako svađaju i nikako se složiti, on drumom, ona šumom. A divni ljudi, oboje kad s njima pojedinačno pričaš rekao bi blago njegovom/njezinom partneru. A ono i oni se izgubili u crnoj, mračnoj šumi komunikacije.

Za Tollea sam čula da je isto dobra knjiga, ali nisam čitala, možete li mi okvirno reći o čemu se radi i na koji način obrađuje temu?

A tatek, što se tiče odgoja, da u pravu si samo što kod njega ni mama ništa ne govori. Ima jednog od braće koji maltretira starce, bahat je i sebičan, teški egocentrik. Kad on nešto napravi pa svi komentiraju, moj svekar sjedi na balkonu i puši dok ne dođe do faze da mu trebaju tablete za smirenje, a svekrva kad ju nešto pitate u vezi te situacije samo se okrene i kaže : " ma ništa mi ne govori, pusti..." Jasno mi je da nije imao od koga naučiti :/ Svekrva i kad ima neki problem, ne govori svekru da ga ne uzruja, skoro da sakriva od njega. Ma katastrofa, čudi me da je i donekle normalan izašao iz te familije. A o mojoj tek obitelji da ne govorimo....
.

[Mihovil]

istina je što si napisao. A činjenica je i da se boji zagrebati ispod površine jer se svašta pronađe. Bar sam se ja iznenadila što se sve sakrilo u meni.

Kada razmišljam o našoj vezi i braku, nas dvoje smo kao yin i yang, suprotni smo, a opet imamo malo od onog drugog. I nadopunjujemo se. Nekad bolje, nekad lošije, koliko si sami to dozvolimo.

[SpOOklica]

Dakle definitivno ne znam postati, ovo je dopunjeni i ispravljeni post:

Mamasch, I mene to isto muči šta on u društvu rješava svačije probleme, čak štoviše, u firmi je sindikalni predstavnik, i bez imalo ustručavanja se bori za prava svojih kolega, doduše nije najelokventnija osoba koju poznajem, ali u kratkim crtama sve brzo rješava. Možda je i u tome problem, što ovo nisu stvari koje se mogu riješiti u dvije rečenice. Ili možda mogu?

Mihovil, o kojoj se to knjizi radi, možda bi ga i uspjela natjerati bar da sluša dok ja čitam ako su zbilja tako kratka poglavlja u pitanju. Ma tragedija je sve to. Imamo kumove od malog, isti su kao mi, on perfekcionist, ona emotivna, i stalno su kao pas i mačka. On to gleda i komentira da ne može shvatiti da se već 19 godina oni tako svađaju i nikako se složiti, on drumom, ona šumom. A divni ljudi, oboje kad s njima pojedinačno pričaš rekao bi blago njegovom/njezinom partneru. A ono i oni se izgubili u crnoj, mračnoj šumi komunikacije.

Za Tollea sam čula da je isto dobra knjiga, ali nisam čitala, možete li mi okvirno reći o čemu se radi i na koji način obrađuje temu?

A tatek, što se tiče odgoja, da u pravu si samo što kod njega ni mama ništa ne govori. Ima jednog od braće koji maltretira starce, bahat je i sebičan, teški egocentrik. Kad on nešto napravi pa svi komentiraju, moj svekar sjedi na balkonu i puši dok ne dođe do faze da mu trebaju tablete za smirenje, a svekrva kad ju nešto pitate u vezi te situacije samo se okrene i kaže : " ma ništa mi ne govori, pusti..." Jasno mi je da nije imao od koga naučiti Svekrva i kad ima neki problem, ne govori svekru da ga ne uzruja, skoro da sakriva od njega. Ma katastrofa, čudi me da je i donekle normalan izašao iz te familije. A o mojoj tek obitelji da ne govorimo....
.

[mamasch]

spooklica, možda ja griješim ali većina velikih trenutaka i stvari između partnera nisu nešto što se sa sigurnošću može postaviti u dvije-tri rečenice, jednom sjesti i dogovoriti se i računati da će to biti tako zauvijek i u svakom trenutku. (osim ako se radi o nekim velikim životnim prekretnicama koje ne možeš drugačije riješiti nego - rezom). Sve je podložno promjeni, svaki dan je ispunjen novim okolnostima i velika je vjerojatnost da čovjek neće uvijek i u potpunosti biti u mogućnosti jednako reagirati, napraviti nešto, reći...onako kako i sam misli da hoće, a kamoli onako kako je rekao nekome drugome. Ne znam da li je to moj obrambeni sistem, ali baš me zanima tko je uvijek u životu uspio svaki put, 100% ispuniti ono što je obećao/rekao. MM je takav čovjek koji se jako hvata za svaku riječ, koji smatra da se međuljudski odnosi mogu unaprijed, u startu "dogovoriti", uobličiti, i onda inzisitra da sve bude točno po tom "dogovoru". Čim se dogodi nešto izvan dogovorenoga, on se totalno izgubi, onda po njemu sve pada u vodu, sva načela, svi dogovori po njemu "imaju neku pozadinu, nešto skriveno", pa krene analizirati, ispitivati do besvijesti..... što mene iskreno zamara jer sam očito svjesnija od njega koliko je život kratak i koliko je besmisleno trubiti 100x o jednom te istom.

[tatek]

spooklica, možda ja griješim ali većina velikih trenutaka i stvari između partnera nisu nešto što se sa sigurnošću može postaviti u dvije-tri rečenice, jednom sjesti i dogovoriti se i računati da će to biti tako zauvijek i u svakom trenutku. (osim ako se radi o nekim velikim životnim prekretnicama koje ne možeš drugačije riješiti nego - rezom). Sve je podložno promjeni, svaki dan je ispunjen novim okolnostima i velika je vjerojatnost da čovjek neće uvijek i u potpunosti biti u mogućnosti jednako reagirati, napraviti nešto, reći...onako kako i sam misli da hoće, a kamoli onako kako je rekao nekome drugome. Ne znam da li je to moj obrambeni sistem, ali baš me zanima tko je uvijek u životu uspio svaki put, 100% ispuniti ono što je obećao/rekao. MM je takav čovjek koji se jako hvata za svaku riječ, koji smatra da se međuljudski odnosi mogu unaprijed, u startu "dogovoriti", uobličiti, i onda inzisitra da sve bude točno po tom "dogovoru". Čim se dogodi nešto izvan dogovorenoga, on se totalno izgubi, onda po njemu sve pada u vodu, sva načela, svi dogovori po njemu "imaju neku pozadinu, nešto skriveno", pa krene analizirati, ispitivati do besvijesti..... što mene iskreno zamara jer sam očito svjesnija od njega koliko je život kratak i koliko je besmisleno trubiti 100x o jednom te istom.

TM isto ima svoju "perfekcionističku" vitziju života u kojoj sve ide fiksnom i ravnom putanjom ...

[Maslačkica]

A ja što više čitam postove mamasch ne mogu se načuditi... zašto?
Tvoj muž je prava Bosanka... ma sve isto...

[Mihovil]

Knjiga se zove Priče koje iscjeljuju - mudrost podijeljena za kuhinjskim solom, Rachel Naomi Remen. tatek je puno pisao o njoj, ali ukratko, autorica je lječnica koja je radila s ljudima oboljelim od teških i često neizlječivih bolesti i poticala ih je da pronađu izlječenje u sebi, rješavanjem svojih strahova, problema. Priče su joj ispričali njeni pacijenti. Mene se neke uspjele duboko potresti, a jedna čak i MM.

Nova zemlja se bavi egom koji nas priječi da budemo ono što u stvari jesmo i da u drugima vidimo ono što je iza njihovih uloga, a to su čiste duše. Dosta je moćna i treba je čitati ako stvarno želiš biti iskrena prema sebi i ako si spremna napraviti neke zaokrete u načinu razmišljanja i poimanja svijeta. Ja sam si pomoću nje osvjestila dosta stvari kojih nisam bila svjesna i koje su me jako sputavale u odnosima s drugim ljudima.

Malo off, upravo sam dobila jedan super mail što učiniti muu ako te iznervira. Kolegica i ja se smijemo već pola sata. Ako netko želi, neka mi na pp pošelje mail pa šaljem.

[Maslačkica]

RAdo bi voljela pročitati te knjige, ali ono što je kod mene je da me drži to "štivo" jedno 3-4 mjeseca i onda opet polako popuštam u "granicama normale" i okrećem se onome naučenom, stečenom ili od mene same sagrađenom, jer mi se čini da mi je tako lakše...
takve knjige bi ja trebala svako malo čitati kao ponavljanje štiva...

[tatek]

RAdo bi voljela pročitati te knjige, ali ono što je kod mene je da me drži to "štivo" jedno 3-4 mjeseca i onda opet polako popuštam u "granicama normale" i okrećem se onome naučenom, stečenom ili od mene same sagrađenom, jer mi se čini da mi je tako lakše...
takve knjige bi ja trebala svako malo čitati kao ponavljanje štiva...

Tako i treba, nitko ne može sve znanje odjednom shvatiti i primijeniti.

Meni dosta pomažu ove rasprave na Forumu, ovako mi se otvaraju novi smjerovi razumijevanja tih knjiga i životnih postavki, kroz razgovor se više misaono uključujem u to što piše u knjigama, a to i pomaže kod kretanja s riječi na djela.

Iskreno, ovo dopisivanje (i još neka druga dopisivanja, koja povremeno vodim sa prijateljima i poznanicima o ovim i sličnim temama) doživljavam kao neku vrstu radionice "workshopa" na zadanu temu, koja nama svima daje bolje viđenje onoga pročitanog u knjigama. Pročitam knjigu, kroz pisanje postova sredim svoje prvotne dojmove, a nakon toga mi vi ostali svojim postovima pokazujete druga viđenja istog problema, postavljate pitanja koja si sam nisam znao postaviti i dajete odgovore koje sam nisam mogao pronaći ... zahvalan sam vam na tome!

[argenta]

Tatek, gdje uspijevaju takve sorte kakve si ti?

[tatek]

Tatek, gdje uspijevaju takve sorte kakve si ti?

hahahahaha ...

Nije to lako postići.

Zamiješaš autoritarnog oca i majku sa talentom za matematiku i umjetnost (a po zanimanju postolarku ), dodaš rano djetinjstvo u izoliranoj sredini, 20 godina života sa bolesnim i psihički nestabilnim ocem, puno uspjeha u školi, ali i neuspjeha i frustracija u socijalnom životu (ah, prva cura u 25. godini) i sve to dobro promućkaš sa dozom životnog optimizma ... i onda postaneš socijalno "osjetljiv" i uočavaš i kod drugih ono što te je smetalo kod tebe ili bližnjih tvojih.

Dakle, životna škola - većinu toga o čemu se ovdje piše sam i sam proživio, u ovom ili onom svojstvu, kao sin, brat, partner, otac, prijatelj ...

[tatek]

I da - ja sam vidio jednu stranu priče i rješavao svoje probleme na jedan način, no siguran sam da to nije i jedini pa mi je zato uvijek zanimljivo čuti priče drugih, kako ste vi rješavali vaše probleme - em ste svi na neki način drugačiji i od mene i jedni od drugih pa možete sigurno ponuditi drugačije uvide u iste stvari ... a i tko zna što još živop+t donosi, uvijek je dobro opskrbiti se korisnim znanjem.

[mamasch]

Kako znati, al ono stvarno ZNATI da je kraj?

[tatek]

Kako znati, al ono stvarno ZNATI da je kraj?

Mislim da to jednostavno ZNAŠ, osjetiš.

Imam takvo iskustvo, jednostavno sam osjetio da je vrijeme za završetak.

[argenta]

Kako znati, al ono stvarno ZNATI da je kraj?

Mislim da to jednostavno ZNAŠ, osjetiš.

Moram priznati da pod teretom zajednički provedenih godina i male djece duboko sumnjam u svoje znanje i osjećaje. Ako mi se nekad i učini da smo se približili završnoj fazi, pokoleba me jednoroditeljski pdf s mukotrpnim životom poslije, osobito što se djece tiče.

[mamasch]

argenta, mislim i osjećam kao i ti.
12 godina veze, dvoje četverogodišnjaka, a sve ukazuje na razlaz.

[Mihovil]

mamasch, samo vas dvoje znate da li možete nastaviti dalje zajedno. Ja sam nekako uvijek da se pokuša, ali ako ne ide, bolje je otići svaki svojim putem. Ne mogu si zamisliti kako to izgleda, mada sam u zadnjih godinu dana bila često u prilici razmišljati da li je kraj ili nije.

Ako ne možete više zajedno, pokušaj na to gledati kao na novi početak, a ne kao na kraj.

Ipak ti držim fige da to riješite i možda potražite kakvo savjetovalište. U svakom slučaju, sigurna sam da ćeš donijeti ispravnu odluku.

[fegusti]

kada su emotivni odnosi razrješenieni stvari su puno lakše.

meni s djecom nije ništa teže nego u vrijeme dok je ubm bio s nama.
ali moram priznati da jednim dijelom još uvijek vjerujem kako je moguć popravak našeg odnosa, a svakog se dan uvjeravam u suprotno.
srce ne želi vjerovati da je kraj i bilo bi lakše da je jedno od nas napravilo rez a ne da smo si ostavili prostor za manipulacije.

probajte se iskreno zamisliti u situaciji da više niste zajedno - kako biste to emotivno podnijeli?

[mamasch]

Teško je bilo što odlučiti kad su djeca u igri.
Strašno.

[mamasch]

fegusti, ja se tako zamišljam svaki put kad jako, jako zagusti, i svaki, SVAKI put shvatim da nije kraj. Emotivno to ne bih nikako podnijela, slomilo bi me, makar mislim da bih na kraju preživjela, da ne bih krahirala potpuno. Ali taj osjećaj da ipak nije vrijedno razlaza meni daje nadu i volju za ispriku, novi početak, pa makar takvih početaka bilo tisuću. Dokle god ga nisam zamrzila (ili on mene) mislim da nijedna svađa nije vrijedna razlaza. Uvijek se može naći mjesta za oprost ili barem zaborav.
No, to je samo moje mišljenje. MM se redovito ponaša kao da je smak svijeta, govori mi da ne vidi rješenje i nadu, a ipak svaki put ostanemo zajedno, uz naravno iskupljivanja, ispričavanja i sl. Ja si mislim "pa ako ti je tako teško da mi govoriš grozne stvari, zašto se onda zaista ne spakiraš i odeš?". Možda zato jer je i on svjestan da to nije rješenje, ali ne bi to priznao ni na mukama. Uvijek kaže da sam ga ja nagovorila svojim suzama, isprikom, pokunjenim ponašanjem, da ostane i da popusti. grrrrrr

[tatek]

mamasch, jedno pitanje za tebe ... već dosta dugo tu razgovaramo o problemima i napisala si dosta postova o tvojoj/vašoj situaciji i problemiam u komunikaciji, no još nisam 100% siguran u jednu stvar: da li vi zaista imate neki konkretan objektivan problem (u recimo odgoju djece, odnosu prema nečijim roditeljima, podjeli posla iu kućanstvu itd) ili je vaš jedini PRAVI VELIKI problem u tome što na različite načine pristupate rješavanju svakodnevnih manjih problema kakve imaju više-manje sve obitelji?

Ako se ne varam, kod vas je ovo drugo (iako nisam 100% siguran da nisam negdje u nekom postu previdio nekakav problem o kojem je bilo govora), nema ZAJEDNIČKOG rješavanja svakodnevnih problema, razgovora, podrške, suosjećanja itd?
Ili?

[argenta]

probajte se iskreno zamisliti u situaciji da više niste zajedno - kako biste to emotivno podnijeli?

Naš problem upravo je u tome da i nismo zajedno. Odnosno, da je on (više-manje svojom odlukom) odsutan iz našeg života. Kad odluči biti tu, sve je u redu. Nakon puno godina trzavica uspjeli smo naći način da zajedno funkcioniramo -- bar se meni tako čini. Ali ne mogu prijeći preko toga da nas isključuje, to me emotivno ubija više nego da ga uopće nema.

Stvar je i u tome što ga djeca (za sad) to više vole što ga manje vide. Ja sam ušla u onu drugu fazu: koga nema, bez njega se može. Iako ja radije ne bih.

[fegusti]

ma to je ta bljak situacija u kojoj se trenutno i sama nalazim.
čardak ni na nebu ni na zemlji.
poštenije je napraviti rez i znati na čemu si.
stalno vrtim iste misli bez zaključka i rješenja.
ja čekam da on nešto poduzme pa se ja prilagodim novonastaloj situaciji umjesto da stvar uzmem u svoje ruke.
ali morat ću jer me to stanje zbunjenosti prilično iscrpilo i već teško funkcioniram.
nikako sama sa sobom ne mogu ili ne želim raščistiti neke stvari i lupam glavom o zid.
bježim od priznanja da nam ipak nije suđeno zajedništvo.
zdrav razum mi govori da se previše toga lošeg desilo i da je premalo volje i vjere u uspjeh ostalo, a srce me vuče za rukav i ne da mi da stavim točku na posljednju rečenicu naše priče.
u tom kolebanju gubim životni optimizam, izjedam se, ne mogu normalno funkcionirati i stalno bježim.
valjda mi je teško priznati neuspjeh.
priznati si da nisam znala bolje i drugačije i smoći snagu da si oprostim i krenem dalje bez da se više osvrćem.

[fegusti]

ukratko - nema polovničnog rješenja, odnosno u suprotnosti je sa zadovoljstvom i može opstati onoliko dugo koliko smo spremni podnositi nezadovoljstvo.

[Maslačkica]

Tatek, ja ne čitam te knjige, ali bih rado... ali ova tema i druge mi jako pomažu da uvidim drugu stranu i što je najbolje da se pokušam što više kontrolirati, tj. svoje ponašanje, pa čak i misli...procesirati informacije koje dobijam od druge strane.
Jedino što sam naučila je da jedino mogu samu sebe kontrolirati, ali da je to ujedno i najteže napraviti. Pokušaj kontroliranja druge osobe i živjeti tako obično počinje i završava neugodnim situacijama i osjećajima za oboje...

Mamasch...baš mi je žao što vam je takva situacija...pretpostavljam da je vaš problem, koliko sam ja skontala, sama komunikacija, određivanje smjera u kojem idete, gledanje na jedno drugo itd.
Vjerujem da vam se sada pogoršala situacija kada živite sa tvojom mamom i sestrom...

Fegusti, potpisujem te....i opet ponavljam da je najteže sam sa sobom raskrstiti....

I znate šta? Npr. kada sam ja pomišljala na kraj i kada sam ga u biti i željela mene je bilo strah napraviti taj rez zbog straha od nepoznatog. Znači, lakše mi je bilo u vezi i oslanjati se na drugu osobu, iako je to realno nemoguće, tj. moje viđenje oslonca, tj. da mi daje snagu...strah od nepoznatog kada bih ostala sama, da li bi mogla, socijalizacija, financije i najbitinije pouzdanje u samu sebe... a opet...eto...i nisam htjela biti sama, jer mi je u glavi bilo (sa 30 godina ) da ću ostati sama, da neću naći nikog boljeg itd.
Ovo ja pišem šta se meni vrtilo u glavi...ne znači da bi i vama i da se tako osjećate.

[fegusti]

i ovo sam još htjela napisati... puno jasnije razmišljam i situacija mi je bistrija kada ubm-a ne vidim i ne čujem.
to je vrlo znakovito. možda u tom ćorsokaku, u kojem se trenutno nalazim, pronađem rješenje jer sam sama sa sobom što dosad nisam imala priliku biti.
uvijek sam bila usredotočena na naš odnos i pokušavala sam na stvari gledati iz njegove perspektive koja je vrlo upitna, a sve iz razloga da shvatim kako to njegov um funkcionira.
zbunjivao me (i još uvijek sam pod tim utjecajem) svojim neodlučnim, neodgovornim, sebičnim i samoživim ponašanjem, a sklon glumiti žrtvu.
mislim da je najveća pogreška naše veze što se znamo od rane mladosti i što smo se u nju upustili a da sami sebe nismo upoznali.
sada to moram nadoknaditi i upoznati sebe.

[rosa]

.
mislim da je najveća pogreška naše veze što se znamo od rane mladosti i što smo se u nju upustili a da sami sebe nismo upoznali.
sada to moram nadoknaditi i upoznati sebe.

Ovo si odlično detektirala.
No,ponekad se to hoće dogoditi i kad se ljudi se upoznaju u ranoj mladosti...
Mislim da je najveći problem što ljudi ne upoznaju dovoljno sami sebe, svoje želje, potrebe, mogućnosti...Zato i jest najčešći razlog razvoda "neslaganje karaktera"...

Mislim da priča o "dvije polovice" koje se samo trebaju spojiti ne drži vodu
Veza je cjeloživotno kopanje lopatom...I ja sam prije koji mjesec mislila da nema izlaza, ali nasreću, uspjeli smo svojom lopatom iskopati tunel toliko da na kraju ipak vidimo svjetlost!

[tatek]

Jedno malo općenitije pitanje - koliko su, iz vašeg iskustva (mislim, vašeg osobnog i iskustava iz vaše okoline) dugotrajne veze koje započnu u ranoj mladosti, kada su i muž i žena "prvi" jedno drugome?

Koliko sam ja vidio u mojoj okolini, te veze traju dugo, desetke godina, no tamo negdje krajem njihovih 30-tih ili u 40-tima, kad dođe ta famozna "kriza srednjih godina", tad većina popuca i to obično uz velike "eksplozije" (vjerojatno ui zato što niti jedan niti drugi nisu okusili život bez onog drugoga, žele vidjeti i nešto drugo, no strah ih je nepoznatog). Često su muževi ti koji odlaze upoznavši druge žene ili pak žene koje otkrivaju da žele u životu nešto više/drugačije od onoga što su dotad imale.

[pomikaki]

ja znam za primjer moje tete i barbe koji su počeli s 15 i 17 godina, još su skupa i koliko vidim nemaju velikih trzavica.
Ali bih ipak rekla da je to rijetkost.

[rosa]

Jedno malo općenitije pitanje - koliko su, iz vašeg iskustva (mislim, vašeg osobnog i iskustava iz vaše okoline) dugotrajne veze koje započnu u ranoj mladosti, kada su i muž i žena "prvi" jedno drugome?
.

Ja iz svoje okoline ne znam niti jedan par koji su "prvi" jedan drugome,ali zato znam nekoliko koji su se dobrano "izživjeli" prije braka, pa nakon 10-tak godina veze opet prolaze krize zasićenja kao da su zajedno od
14-te godine.... :/

[AdioMare]

Mi smo krenuli sa 16 i 20, zajedno smo 20 godina, pa sad.. nije da nema trzavica, a nije ni da smo pred razvodom.
Tko će koga ostaviti zbog neiživljene mladosti (i hoće li) budemo vidjeli.