Trina prvotno napisa
nenaa prvotno napisa
Trina prvotno napisa
ja mome ispričam neki događaj i on kao sav u čudu, zanimljivo mu je skroz i tako. I onda mi dođe sutradan sa pričom: Eej, znaš što sam čuo i što se dogodilo?? Pa mi ispriča onu priču koju sam ja njemu jučer.

Znači oni s godinama braka postaju samo malo bolji glumci a mi malo naivnije pa se nadamo da nas slušaju.
Oprosti, ali meni je ovo

I meni bude smiješno nakon nekog vremena ali taj tren kad shvatim da, dok ja njemu sva uživljena pričam a on gleda u mene onim blago telećim pogledom, taj blago teleći pogled nije zato što se sav unio u moju priču nego zato što su mu misli na nekom drugom mjestu. Dođe mi da ga zadavim
Ma ja vidim kada me ne sluša... naravno da se to vidi... i onda pitam šta sam rekla, pa naravno ne zna.
I to sam prihvaćala kako je...hajde, muško je

(tatek...tako je kako je

), ali neki dan ja pričam, sluša me jednu rečenicu i vidim da sam ga izgubila, gleda čovjek TV, i ne sluša ostatak...a po.izdila sam jer sam pričala o osjećajima nešto, svojim naravno...
I TU sam poludila, jer mislim, nije da me nije čuo od 1. riječi,nego je "odlučio" odlutati i ne slušati me, jer je TV bio zanimljiviji (a još sam se više iživcirala, jer sam skontala da je neka glupost na TV-u, čak mislim da je to gledao već prije...)
To me podsjetilo na jednu situaciju koja mi je sad smiješna...
Sjedim ja na lopti i plačem i brojim mu, a mm gleda TV, ulazi moja nećakinja, tu me grli i ja joj objašnjavam šta je...
Ja sam počela nešto plakati, jer mi se skupilo (a tad mi se svaki drugi dan skupljalo) i dođem ja do njega da on mene tješi...on gleda utakmicu na TV-u... i zagrli on mene i mazi i tješi i kao sav se unio, kad odjednom osjetim kako se on rasteže i gleda preko mog ramena, jer je bila neka akcija, a komentator u stilu: "i sad će gol...evo šut ...i iiiiii..."
(i sad kad napisah sve, baš glupo zvuči i smijem se ja tome danas i prepričavam sa smijehom, ali u tom trenutku
