mendula prvotno napisa
Ifigenija, već valjda pet godina navijam da počneš pisati (i izdavati) knjige. Ili blog. Ili nešto tako...
Jako su inspirativna ova tvoja razmišljanja.
Mene svi nešto zafrkavaju ovih dana
 |
|||
|
|
|||
Ifigenija, već valjda pet godina navijam da počneš pisati (i izdavati) knjige. Ili blog. Ili nešto tako...
Jako su inspirativna ova tvoja razmišljanja.
Ifigenija, meni se sviđa tvoj potpisUpravo je to ono što sam htjela reći-svatko za sebe treba naći najboljeg, ali očekivanja nam se uvelike razlikuju. Ja sam našla ono što piše u tvom potpisu...i nikada se ne zadovoljavam osrednjim ni u čemu, but that's me. Nekom je najbolji onaj s kojim netko ne bi mogao razgovarati dulje od 10 min itd...ljudi su različiti, traže različite partnere. I to je to. Nema neke velike mudrosti. Bitno je da su te dvije osobe sretne skupa...
@ Bobica-jako lijepo rečeno i tako istinito
Joj, ovo mi je poznato! Oni u biti ZNAJU da bi trebali biti doma, pomoći, ili nešto - nisu ni glupi ni ludi, ali ih dupe vuče negdje gdje se bebe ne deru, gdje nema prljavog suđa i to, i onda se glupiraju kao - ti odluči. I onda smo bi kao krive i odgovorne, kao mame teenagera. To sam i ja imala domaifigenija jako lijepo...
eto mi se bolje slazemo...
jucer smo si bili bas dobri i frenovi mu danas idu u mađu na ribiciju i on bi isao...
vidim da je sav pokisao jer nemre ici...
rekla sam mu ovako: Pa idi! ja ti ne mogu ni ne zelim zabraniti...znam da to volis i da te to ispunjava i ne zelim ti stajati na putu, ako ce te to usreciti idi...
veli on je pa da se duris 5 dana
ja: ne, ne budem se durila...samo te molim i sad i za ubuduce nemoj me ni pitati jel mozes, osjecam se jadno ako ti velim da ne, a opet ako ti velim da a to ne zelim opet mi ne stima......razmisli, vidi kakva je situacija i ako ti smatras da je to ok odi i ja se ne budem ljutila
i eto...razmislio je i rekao da nije ok da ja ostajem doma s dvoje djece a on ide cijeli dan u mađu, da je do cca 2 bi otiso al do navecer zna da bi posizila doma s njih dvoje...i tako se digao i otisao tu u blizinu na dva tri sata
i oboje zadovoljni
Ta rečenica - nemoj mene pitat, ti postupi kako misliš da je pravo je super jer potiče ljude da preuzmu odgovornost za sebe i druge.
Ifigenija, meni se sviđa tvoj potpis
Ono u mom potpisu je autoironično
A da je bitno da su dvije osobe sretne skupa - ne slažem se i mislim da taj stav rastavi mnoge ljude i slomi srca mnogoj djeci.
Bitno da su ljudi skupa, sretni ili ne, u dobru i u zlu.
Npr. netko oboli, dijete oboli. Jesu li ljudi sretni? Nisu. Ovaj drugi je možda obolio na mozgu i uopće nije prisutan i s njim više ne možeš biti sretan jer ti ništa ne pruža. Znači li to kraj ljubavne priče i da ga predaš natrag tati i mami da mu daju hranu kroz venu i pokopaju ga? Po Cosmu znači, ali ja se ne slažem.
Ili npr. s nekim je teško živjeti jer eto baš ima poslu izazov kojem nije dorastao, bori se s bolesti uz to i ima doma malu bebu i čovjek je grozan, na rubu strpljivosti, nema snage voditi ženu van, ne nosi cvijeće, ne peče kolače, nekad jadan plane kad se pogubi u svemu pa kaže nešto ružno. Je li to znak da nešto ne štima u braku i treba ga linčovat? Ne. Samo je trenutno onaj dio - zlo, a mislim da mi današnji ljudi mislimo da moramo biti pošteđeni od zla i nevolja. Tri laka koraka i imamo sve kako smo htjeli. Jel u redu derat se, pogubit se, nije, jel dobro imati više vjere, je. I treba. I naučit ćemo. Al ne ide to preko noći. Rijetki su koji se znaju sa svime nosit bez debilane. Trebaju pomoć i strpljenje okoline. I mi isto. Cendramo kad nas ne razumiju zbog cica i poroda i bebe i to, a kad treba prepoznat da se i iza muževljevih surfanja, kladionica, šutnji, nervoze kriju izazovi s kojima se jadan muči i ne zna bolje nema nas. Znaš ono kad se dereš i kad svima prigovaraš, onda te neka dobra duša zagrli i rasplačeš se kao dijete i konačno se osjetiš mirna? Svima to nekad treba, i mislim da je brak idealan za to, da se na te debilane reagira strpljivo i s ljubavlju.
Nema crte gdje se može reći - e, sad on mora ili ona ne smije... jer kad povlačiš crtu zapravo križaš čovjeka. Poanta je biti skupa, ostati skupa, snalaziti se kako god znaš i voljeti, čak i kad ti partner poludi ili se glupira ili je u teškoj fazi ili otkriješ da je nesavršen. Malo pomalo, strpljivo, s ljubavlju i bez jahanja po bračnom drugu i u velikom broju brakova sve dođe na svoje.
Problem je Cosmo-djevojka koja zapravo ne zna ništa nego zahtijevati tražiti očekivati, i koja sama od sebe bez liftinga, bez deset lakih koraka ovoga ili onoga ne zna jednostavno se smijati, biti zadovoljna ma gdje bila, biti sretna, samodovoljna, ispunjena. Must have ovakvu komunikaciju, zašto ne bi probala, ona to zaslužuje. Ili The Men, isti takav. Frišku figu to zaslužujemo, ili must have ovo ili ono. Kad god počnem nešto kukati sjetim se da je moja baka skrivala djedove knjige pod zemlju jer se zbog krive knjige moglo dobiti metak u potiljak, osijedila je u jednoj noći kad su ga nacisti odveli u logor, četiri godine je strahovala za svoj život i život svog muža, nije bilo ni jesti ni piti pa nije imala kome prirediti tantrum ili na forumu reći da zaslužuje bolje... a ja ću dignut svijet naopako jer mi je muž otišao na kung-fu, a ja ostala jedno večer u toplom, čistom, lijepom s djecom kad sam mislila da ću ja ić na aerobik. I onda ustanemo i cijelu noć razgovaramo o tome kakva nam je komunikacija i što ja osjećam i trebamo li se razvest.
Otišao, budala jedna, zaboravio dogovor, ni prvi ni zadnji put, al nek mu bude. Drugi dan obučena od glave do pete stojim na vratima u visokom startu i kažem - jube, odo ja, tu ti je ručak, djeca, bok. Osmijeh, pusa i nema problema.
Ni veza ni brak nisu tu da nas raduju. Nekad nas raduju, to je okej, tu su da u njima kao cjelovite osobe činimo dobro jedno drugome koliko god možemo. Nekad bude grozno, nekad bude dobro, nekad nijedno ne može, nekad oboje mogu, ali to je život.
Ifigenija, super ti je post. I ja mislim da smo mi općenito jedna jako razmažena generacija, samo nam je do naših "prava" i "zasluga", a na "dužnosti" zatvaramo oči.
nego, jučer sam na mail dobila jednu pričicu koja mi je tako dobro sjela. Nije ništa novo, ali treba se podsjetiti s vremena na vrijeme, pa evo je:
Nekada davno je stari Cherokee svome unuku ispričao jednu životnu istinu…
- U nutrini svakog čovjeka se vodi bitka. Kao borba između dva vuka. U nutrini svakoga od nas.
Jedan vuk predstavlja zlo. Predstavlja bijes, zavist, ljubomoru,
žaljenje, pohlepu, aroganciju, samosažaljenje, krivnju, grijeh,
srdžbu, inferiornost, laž, lažni ponos, egoizam...
Drugi vuk predstavlja dobro. Predstavlja ono što pruža užitak, mir,
ljubav, nadu, vedrinu, poniznost, ljubaznost, dobrohotnost, srdačnost,
darežljivost, istinu, suosjećanje i vjeru.
Mali indijanac se zamisli na nekoliko trenutaka. Sve svoje misli
vrijedno usmjeri u dubinu djedovih riječi, te ga zapita:
- Koji vuk na kraju pobijedi?
Stari Cherokee odgovori sa smiješkom na svojem starom licu:
- Pobjeđuje uvijek onaj kojega hraniš...
TEMELJNI ZAKON ŽIVOTA JE RADOST
MISLI NA USPJEH I BIT ĆEŠ USPJEŠAN
MISLI NA SREĆU I BIT ĆEŠ SRETAN
MISLI NA ZDRAVLJE I BIT ĆEŠ ZDRAV
TVOJ ŽIVOT JE PRODUKT TVOJIH MISLI!
MISLI IMAJU SNAGU OSTVARIVANJA
Ifigenija, baš te lijepo čitati
Meni je nekak malo preveč trpljenja u ifinoj "filozofiji" braka. Naravno da u braku tražim sreću,
da nije tako, ostala bi solo..Nisam se udavala samo da bi imala djecu, već da bi mi općenito bilo
bolje, i zašto ne, da bi bila sretnija..No, to naravno ne znači, da ću na prvi nagovještaj problema
dići sidro, niti sam takvog tipa htjela za muža..Dogovoreni brakovi..blagi užas, kako ti to može biti
dobro? Ma, ja sam zapravo izgleda nekakva cosmo girl.
uf, ove rečenice su za mene totalni promašaj, govorim znači za mene osobno.
jako, jako mi je bitno da sam u braku sretna i zadovoljna.
dajem se u potpunosti i zahtijevam isto natrag.
što se tiče djece isto tako, bolje da su sretni s jednim roditeljem, nego nesretni s dva. naravno, podrazumijeva se da je i drugi uvijek tu, čim ustreba, ali biti zajedno samo zbog djece, vjerujem da tu nema kruha.
da nisam htjela-mislila-željela da me vez-brak ispunjava i raduje ne bih nikada ulazila u to.
ok, ovaj dio koji Tash citira sam očito previdjela.
naravno da u braku, između ostalog, želim biti sretna
ali mislim da bismo se iznenadili i kako sve ljudi definiraju sreću.
nekome je sreća da ga se stalno tetoši i mazi, nekome da ga se pusti na miru.
Ajmo se odmaknuti od kuta gledanja osoba koji tek ulaze u brak i objašnjavaju sebi zašto to rade.
Stanimo sad u cipele dvoje ljudi koji su već xy godina u braku, taman toliko da shvate da kraj sebe imaju osobu uz koju nisu uvijek-i-u-svakom-trebutku sretni i zadovoljni. Pa sad traže način da prebrode te trenutke kad nisu sretni i zadovoljni, ne porušivši život sebi i svima oko sebe radi dana, ili čak čitavih tjedana i mjeseci, koja jesu teški, ali se MOGU prebroditi. Svakako ne razbijajući glavu zašto ne dobivam sreću i zadovoljstvo, koji su - kako ne? - jedina svrha braka, nego otkrivajući i druge svrhe.
ajmo naprije razjasniti na koga se ovo točno odnosi, jer ne čini mi se da ijedna ovdje (na topicu) tek ulazi u brak.
istina je i opet negdje na pola puta...
ne zene se svi ljudi iz istih razloga. neki se u braku promijene, neki ne. nisam sklona vjerovati ideji da ljudi stupaju u brak (ili zajednicki zivot) kao formirane osobe, sa formiranim ciljevima i stavovima koji su apsolutni i nepromjenjivi. msilim da je takvih jako mali postotak, a mi ostali smo izmedu. u takvim situacijama radis sa onim sto imas. treba sagledati svoje i partnerove dobre i lose strane i raditi na sebi, njemu i komunikaciji. nijedan odnos nije nesto sto dobijes i imas zauvijek, neovisno o tvom ponasanju. iritantan mi je stav zasto-bi-ja-neka-on(a). ukopaju li se ljudi u rovove, svaki na svojoj strani, nema komunikacije. ni tolerancije. i uskoro, nema nicega.
na tragu topica o razbijanju u ducanima - velik je kamen spoticanja kada se partneri prestanu postivati.
nastavim kada stignem :D
Meni je nekak malo preveč trpljenja u ifinoj "filozofiji" braka. Naravno da u braku tražim sreću,
da nije tako, ostala bi solo..Nisam se udavala samo da bi imala djecu, već da bi mi općenito bilo
bolje, i zašto ne, da bi bila sretnija..No, to naravno ne znači, da ću na prvi nagovještaj problema
dići sidro, niti sam takvog tipa htjela za muža..Dogovoreni brakovi..blagi užas, kako ti to može biti
dobro? Ma, ja sam zapravo izgleda nekakva cosmo girl.
Baš mi se danas filozofira
Ja sam isto u braku da bih bila sretnija, i sretnija sam, čak i unatoč tome da su neki aspekti bračnog života ili roditeljstva ili života općenito posve drugačiji nego što bih ja htjela, ili sam sanjala, i naravno, jedan od najboljih ljudskih ciljeva je tražiti sreću za sebe.
Jedino je stvar u tome je li sreća u mirnom prihvaćanju svog života s humorom, blagošću, i shodno tome sreća sklada, mira i ljubavi koji se vraćaju možda ne tog trena, ali svakako grade ozračje dobrote, smirenosti, topline i ljubavi na duge staze ili današnje - ja hoću, meni treba, objasni mu u tri koraka i dogovorite se sve odmah, tu i sad.
Ja sam shvatila za sebe da nema veće sreće i zadovoljstva nego kad si načisto sa svojom savjesti, kad znaš da si dala sve od sebe u smislu da prihvatiš druge i voliš ma kakvi oni trenutno bili; zapravo mislim da je prilično velika sreća kad u braku cijelo vrijeme vjeruješ, kad ne hraniš onog vuka sumnje, računice, zavisti iz Angiene priče
Onaj drugi tip "sreće" koji je moja generacija primila u zadatak je više potraga za nekim dobrima u interesu kojih smo u stanju nutarnjeg nemira i brojanja - rekao mi je, nije, kupio je, nije, znači voli me, da me voli ne bi ovo, ili bi ono, pokazat ću ja njemu... meni treba baš me briga...
I jedno i drugo zovu sreća pa se snađi...
Tashunice, i sama znaš da si istrgnula iz konteksta. Ili ja nisam baš jasna, što je vrlo moguće obzirom na ovaj medij i moje pisanje u intervalima vremena koji su mi na raspolaganju.
Što se tiče sretne djece s jednim roditeljem, ili nekakve sreće kad se kao spasiš od lošeg druga ja sam prilično skeptična. Što se više istražuju posljedice razvoda, sve je jasnije da je to ozbiljnija muka nego što se sedamdesetih mislilo, a možda najvažniji aspekt je ono što meni dragi Tony Parsons stalno ponavlja na tako dragi način - i kad se razvedemo mi smo i dalje obitelj. Slomljena, raspršena puna patnje - ali obitelj. I kad ga njegova kćer pita - tata, voliš li mamu, pita voliš li mene... jer ako je ne voliš, ja ne postojim. To su ozbiljne stvari, i mislim da je teška zabluda da se razvodom nešto rješava na zadovoljavajući način - s iznimnkom slučajeva fizičkog zlostavljanja i ekstremnih situacija u kojima se žena mora skloniti. I dalje je tu odnos dvoje ljudi u tom djetetu, s djetetom, jedno prema drugome.
I zapravo što sam više mama sve manje mislim da ću se uvijek truditi oko svog braka "zbog djece"; dapače, mislim da su djeca samo pokazatelj, vanjski znak te zapravo neraskidive, intimne, vječne veze između dvoje ljudi.
Ma većina ovdje je na početku. Imamo klinčiće od par godina, bar većinom, a brak je 50 godina, pa ti vidi. Mene sve više zanima što imaju za reć gospođe u osamdesetima
nisam izvukla iz konteksta, ne znam kako je takvu rečenicu moguće izvući iz konteksta?!
mama sam već 14 godina i bitno mi je, osim fizičkog, i psihičko zdravlje moje djece, a mislim da psiha strada više u nesretnom braku, punom stalnih svađa, predbacivanja, šutnje itd., nego da se desi rastava.
uostalom, trebalo bi pitati žene koje su prošle sve to skupa.
ne vjerujem da se ijedna od njih nije trudila i pokušavala, ali ponekad je bolje razići se nego da je cijela obitelj nesretna.
Tashunica, imaš pravo.
Lijepo je i inspirativno čitati Ifigeniju u mnogim dijelovima, ali nikad neću potpisati stavove da je za djecu bolje da žive uz dva roditelja zajedno koji zapravo u tom braku ne žele biti (samo da nema zlostavljanja) nego da dođe do razvoda. Znam nekoliko rastavljenih parova s djecom i jako me živcira kad netko iz moje okoline komentira te slučajeve sa "nisu se trebali razvoditi, sigurno tu djeca pate, da su se malo više trudili blablabla...". Prvo, otkud nekom pravo sažaljevat djecu koja imaju žive i zdrave očeve i majke koji ih vole i brinu o njima ravnopravno da im nešto nedostaje, u usporedbi s recimo nekom obitelji koja je valjda sretna samim time što su roditelji u braku- a tko kaže da se tu gdje svi žive na okupu možda djeca ne zanemaruju? Ili zlostavljaju? Drugo, otkud nekome pravo tvrditi da su ljudi mogli spasiti brak, a nisu htjeli?
Nisam razvedena, nadam se da ni neću biti, ali ne mislim da je rastava roditelja najgore što se djetetu može dogoditi. Najgore što mu se može od roditelja dogoditi je da ga zanemaruju, da mu ne iskazuju ljubav, da mu ne pružaju osjećaj sigurnosti, da se ne osjeća dobro kad dođe kući jer je "u zraku" svađa, da odrasta s tim grčem u želucu. Sigurno da uz razvedene roditelje djetinjstvo nije najpraktičnije, ali uopće ne znači da ne mora biti sretno! Dobar i predan roditelj ostaje dobar i ako se razvede. Samo si odjednom hrpa dušebrižnika daje za pravo da sažaljeva njegovo dijete i ocjeni ga kao sebičnu osobu ako nije žrtva nasilja.
Meni su Ifine filozofske rasprave previše katoličke u duhu.
Red žrtve, red trpljenja, a sve u svrhu očuvanja svetosti braka.
Kruške i jabuke i crno bijeli svijet...
Ajmo pričati o onima koji žele poboljšati svoj brak.
Ne o onima koji su sretni u braku, ni o onima koji su nesretni i ne vide drugi izlaz nego razvod.
Nego o onima koji imaju teškoće. Teškoća što stvarno imaju bljakast okus i stvarno su bezveze i baš unište sliku idiličnog braka u kućici u cvijeću... A ipak žele nastaviti živjeti s tom osobom, žele pronaći način suživota makar bio neidiličan i ne imao više nikakve šanse da postane idiličan, samo trebaju inspiraciju i ideju kako dalje. Jer se ne - ne žele razvesti i ne - ne osjećaju da je to rješenje koje će ih usrećiti.
Ifigenija,iako volim tvoje postove i način pisanja, moram se složiti s Tashunicom, odnosno ovim zadnjim postom.
nije sve crno-bijelo, i znam primjere gdje se dijete preporodilo otkad su s se roditelji rastavili,svi su se zajedno više poštivali i voljeli nego prije.
Ja osobno se ne želim, ne dao Bog, u životu tješiti da ako sam nezadovoljna u braku da je tako bolje zbog djece ovog ili onog(to mi zvuči upravo kao tješenje samoga sebe), želim normalan zdrav odnos sa svojim mužem pun ljubavi, poštovanja i razumijevanja u kojem se trude obje strane,a ne samo jedna, to mi je neprihvatljivo. Ne odlazi se iz braka samo zbog zlostavljanja, puno je tu više" slojeva" kad se zagrebe ispod površine, može se to vidjeti na topicu "Jednoroditeljske obitelji". Osobno nikad ne bih pristala biti žrtva nekoga i li nečega, želim biti sretna, zadovoljna, vesela supruga i mama kakva sam i inače.
Mislim da nitko ne zaslužuje da bude zanemaren, stavljen po strani, da se netko izderava na njega ili što već, normalno da ima uspona i padova ne govorim o tome,govorim o ozbiljnijim problemima u braku zbog kojih se ljudi u konačnici rastaju.
Bit svega je da svatko zaslužuje da bude sretan a ne da ga netko tlači, koči, maltretira na bilo koji način...konstantno,... sorry moram sad na sastanak,nastavim poslije.
tek
tek sad vidim da su pisale i Zubić vila, Cubana i mendula, potpis na sve 3.
Netko je prije spomenuo da je nekome ljubav kad ga se mazi,pazi i tetoši,a nekome kad ga se ostavi na miru.
Mislim da ovo o čemu Ifigenija priča može super funkcionirati kad se nađu dvije osobe koje obje spadaju u ovu drugu skupinu.
I ovo?
Cubana, nisam shvatila što si htjela pitati,a bome niti koga
(očito sam predugo na GO pa mi mozak radi s 20% kapaciteta..)
Kakva šteta da se rasprava zagubi u sitničarenju!
Što nitko ne citira ovaj dio?
Pa ja mislim da kad je netko ili obje strane u braku nesretan da to ne moze funkcionirati za nikoga pa ni za ove "solo brijače".
A o tome mi se čini da Ifi piše.
X
Upravo tako. Nažalost nisam imala sreću da mi život do sada bude savršen, prošla sam i smrti i bolesti i svašta i to jako mlada. Nikad ne odlazim kad je teško, uvijek volim do kraja. I pritom sam sretna jer sam uz tu osobu. Sretna sam i jer sam u braku s MM, sretna sam što smo zajedno. To jel imamo poneki loši dan je nebitno, ali da bi se udala iz dogovora i bila nesretna uz nekog cijeli život, no way.
X
Naravno da se problemi trebaju rješavati, da nije normalno pokupiti se kad partner prvi put ostavi prljave čarape na podu.
I jedno je biti nesretan zbog speta životnih okolnosti, bolesti i sličnih zala, a drugo kad te partner i život s njim čine globalno nesretnim i stvar se ne popravlja.
Ja sam Ifigeniju shvatila ovak:
-izvoli kako god znaš zavoljeti samog sebe ( jer iz prazne čaše ne možeš ni drugom dati piti)
-prihvati i svog partnera sa svim njegovim manama
-daj najbolje od sebe na razini svakodnevnog života ( u smislu,ne filozofiraj o ljubavi i osjećajima,nego napravi nešto pozitivno i konkretno za obitelj/brak, pa makar to bilo i ispeći kolače)
-ne gaji iluziju da ćeš vječno moći piti nektar iz bračnog pehara onako kao što je to bilo prvih nekoliko godina
-ne gaji iluziju da je sreća u drugome
Kako bi rekla Žuži (da, da, Žuži, ubijte me sad!):
"Žene moje, i s drugim mužem,nakon pet godina sve vam dođe na isto!"
(pogotovo ako nismo poradili sami na sebi)
Ovo je za mene najveći problem ili je možda samo krivo sročena rečenica. Nikada nikome ne bi poželjela da bude s nekim samo radi toga da ne bude sam. Onaj dio "u dobru i zlu" je po meni normalan, bila to tvoja mama/prijateljica/sestra ili muž i djeca. Kad nekog voliš, prihvatiš i loše situacije i nadaš se boljem, ozdravljenju, promjeni...ali ne ulaziš u neki odnos da bi bio nesretan cijeli život.
X
Ja sam Ifigeniju shvatila ovak:
-izvoli kako god znaš zavoljeti samog sebe ( jer iz prazne čaše ne možeš ni drugom dati piti)
-prihvati i svog partnera sa svim njegovim manama
-daj najbolje od sebe na razini svakodnevnog života ( u smislu,ne filozofiraj o ljubavi i osjećajima,nego napravi nešto pozitivno i konkretno za obitelj/brak, pa makar to bilo i ispeći kolače)
-ne gaji iluziju da ćeš vječno moći piti nektar iz bračnog pehara onako kao što je to bilo prvih nekoliko godina
-ne gaji iluziju da je sreća u drugome
Kako bi rekla Žuži (da, da, Žuži, ubijte me sad!
"Žene moje, i s drugim mužem,nakon pet godina sve vam dođe na isto!"
(pogotovo ako nismo poradili sami na sebi)
Ovo sam ja htjela napisati. Mislim da je to osnovno. Realno je očekivati da nas druga osoba ne čini nesretnima, ali da nas usrećuje neprestano (tj. da isključivo o partneru ovisi naš osjećaj sreće) , to je previše romantično i nerelano za moj ukus.
Ovo moram potpisati.
ma mislim, bespredmetno mi je i djetinjasto uopće raspravljati o tome da bih ostavila muža zato što je npr. ostao bez posla ili je bolestan ili je u depresiji blablabla...
to su životne situacije koje se jednostavno dešavaju i čovjek se mora priviknuti da s vremena na vrijeme prožvače takve stvari, za taj dio vrijedi ono -i u dobru i u zlu.
Ponovit ću sama sebe :D
nisam primijetila da je netko govorio da sreća ovisi isključivo o partneru ili nekakvim romantičnim sanjarijama. naravno da je nerealno da smo non-stop sretni pa život se sastoji od uspona i padova, a sreća je kad i u jednoj i u drugoj situaciji imaš nekoga uz sebe.
nije me bilo mjesecima, a rado bih se nadovezala na ovo Ifigenijino...
prakticirala sam principe koje Ifi navodi, trazeci od sebe apsolutni maksimum. kada nisam bila zadovoljna, izvlacila sam i posljednje atome zadovoljstva, ocekujuci, nadajuci se, da ce barem djelic preci na partnera. u medjuvremenu naucila biti sretna, ispunjena, naucila zivjeti sama unatoc braku.
i zato, kad je brak prestao, niti jednog djelica sumnje nije bilo u tome da li cinim pravu stvar. znala sam da sam poduzela sve sto mi je u moci i s radoscu ocekivala osobu koja ce me takvu, osnazenu, znati cijeniti i voljeti.
sta hocu reci - razvod i "Ifigenijini" principi nisu nespojivi, naprotiv.
Lijepo
Mislim da je vrijedno razmotriti mogućnost da su i neke druge manje drastične pojave, kao karakterne osobine naših muževa (i njihovih žena), neke stvari koje nas iritiraju, zbog kojih kvocamo... naprosto zadana stvar, viša sila, nepromjenjive kao i ove nedaće koje spominješ.
Pa porazmislimo koje su to osobine i navike i je li vrijedno trošiti energiju na pomicanje planine ili da nađemo način da se, kao što kažeš, priviknemo da "prožvačemo takve stvari" i smanjimo njihov utjecaj na naš zajednički život, dapače, zamijenimo ga nečim boljim. One će i dalje ostati neugodne, naši nam životni suputnici neće biti savršeni i neponovljivi, osjetit ćemo da smo izgubili malo sebe i svojih ideala... ali pa šta? Ono što preostane, vrijedno je tih gubitaka.
Smeta mi kad se tu odmah povlači doživotno unesrećivanje, razvod kao izlaz i slično. Nije rješenje, barem ne optimalno.
Čak i kad imaš nekog uz sebe , ti si uvijek sam u svemu. Drukčije doživljavaš situacije , drukčije se razvijaš (ili ne razvijaš u vezi) i onda se samo jednog jutra probudiš i shvatiš da tvoj partner i ti ne želite ići u istom smjeru.
Dok god su vam smjerovi isti, sve ostalo su nijanse. Naravno, govorim o braku u kojem postoji obostrano minimalno poštovanje i ljubav (čak i ako je zaljubljenost davno izblijedila).
Isto tako mislim da većina imalo zrelih ljudi ne bi nikada ostavila partnera u teškim krizama, ali ono što se događa u godinama nakon kriza je promjena u nama samima . Ili preveliko trošenje energije i vremena na problem tako da se ljudi pogube putem...
Kad nestane krize tada pucaju ili opstaju dobri brakovi.
Posljednje uređivanje od sirius : 12.08.2010. at 16:21
Slazem se. I cini mi se da su Ifini postulati primjenjivi dokle postoji ovo:
S tim sto bih ja rastegnula postovanje sa minimalnog na vece mjere.
Krize su kao i ratovi - iznesu na vidjelo sve najbolje ALI i sve najgore u braku... A kad kriza prođe, stvari sjednu na svoje mjesto. To ne znači nužno da će ljudi ostati skupa. Znam neke koji su procvjetali kad su se rastali - našli sebe, a onda našli i neku drugu osobu koja im je bolje pasala. Ključna stvar je iskrenost, ali ima tu puno sivih nijansi između crnog i bijelog.... tak da nije to jednostavna matematika, ali ni jako komplicirana. Treba biti iskren prema samom sebi. To je ključno.
Stavila sam minimalno jel sam svjesna da su nam (nama ljudima) jako različiti kriteriji.
Vjerojatno je nekome moj minimum njegov maksimum , pa to uzimam u obzir. Meni npr. neiskrenost u vezi obilk nepoštovanja, a nekom drugom je potpuno normalno da laže ženi/mužu gdje se nalazi i sa kim (pa čak ako nije nevjera u igri).
Pisala sam za Cubanu.
Posljednje uređivanje od sirius : 12.08.2010. at 16:40
slažem se s tobom da je čovjek na neki način sam u svom problemu, što je i normalno, nitko ne može ono što se događa u tebi razumjeti na način na koji ti sam to doživljavaš.
a da li brak opstaje ili puca u krizi ili iza nje, ne znam, vjerojatno i jedno i drugo.
ali sigurno je jedno, što je brak bio čvršći prije krize, veća mu je mogućnost opstanka, ako je bio na klimavim nogama - teško da će opstati.
Posljednje uređivanje od Tashunica : 12.08.2010. at 16:42
Ja sam si iz Ifigenijinih postova samo iščitala ono što meni paše , ( sad sam u toj fazi, prije bih iščitala ono što meni ne paše )
i mogu reći da su mi baš lijepo osvježenje.
Drugačija perspektiva.
Djeca(rođenje) i kriza nikad nisu učvrstili brak. Brak, vezu, učvršćuje želja da budemo, ono što neko reče, dobri, strpljivi, voljni da dajemo i pružamo i više od onog što primamo, ljubazni, nježni, mudri i tihi ponekad. Jel lako-nije. Vrijedi li se- ja mislim da da. Naravno ako brak leži na pravim osnovama.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom