bračni savjetnik ili što ako brak puca po šavovima?

[Trina]

Čitam ovu temu uzduž i poprijeko po sto puta i čini mi se da sam ja jedina koja u mjesec dana svog muža deset dana mrzi iz dna duše, deset ga obožava a deset onako, trpi iz koristi. Lastane, jesam ja u ku..rcu?

Za moj gušt ovo je previše filozofije (ifigenija) jer mijenjam misli i osjećaje kako vjetar puše (štojaznam, mogla bi se nazvati emotivno/bračno labilna) pa za mene ne postoji pravilo. Ja sam svom mužu neko kratko vrijeme savršena žena, ono ekstra ljubavnica, fina, draga, mazna, pucam od volje i želje za njim a onda mi nekako splasne oduševljenje pa se pretvaram u Zvijer. Samo se još ne mogu načuditi kako jadan to može trpiti. Valjda čeka onu Ljubavnicu od prekjučer da se pojavi na kratko pa se prisili izdržati onaj teror sljedećih duplo dana. A on je meni ustvari baš dobar muž, trudi se (za razliku od mene). On pazi kako će što, sve bi nešto po mojim pravilima. Samo što se moja pravila mijenjaju. Čitam vas i zvučite sve pametne, staložene i zrele. Ja sam očito još mala beba.

[Angie75]

Ma sve veze teku u fazama. I ja sam nekad kvočka, a nekad predem.
Nekad dajem sve od sebe, a nekad se posramim kad vidim koliko se mm više trudi oko veze nego ja.

A ovo što kaže Žuži je istina. Njoj je sad i s četvrtim isto kao kao s prvim.

[Angelina_2]

trina tako si lijepo opisala moju situaciju...samo ja nikako to posloziti u recenice...al eto...tocno u rijec je tako i kod mene...nisi jedina

[Storma]

nisam ni ja za ocuvanje braka pod svaku cijenu. bolje dobar razvod nego los brak .

moje su misli kretale u smjeru - kada brak skripi, trebali bi prvo realno (iskreno!) sagledati sto mi sami radimo, odnosno ne radimo i koliko dajemo a ne poceti sa stavom ti ovo-ono...najlakse je drugome greske naci i brojati propuste. i raditi na komunikaciji. svi mi nakon nekog vremena upoznamo dovoljno svoje partnere. svade su dobre za ispucavanje no situacije se rjesavaju hladne glave.

[Storma]

onda vam je vrijeme da se pocnete truditi

trina, nije ni mome lako. u mirnijim je vodama, no ipak...

[lola_34]

Trina, tu smo negdje .

I kod mene se izmijenjuju razne faze. Bar našima nikad nije dosadno s nama: ne znaju taj dan što ih čeka.

[lola_34]

E, da, i utješna mi je misao da je i s drugim, trećim, itd. mužem sve isto, da opet nakon nekog vremena sve uđe u kolotečinu i nestane onog prvotnog žara i zaljubljenosti.

To mi je za one dane kad me spopaju misli o razvodu.

Nekakd si mislim da razvodima pridonose i vijesti o razvodima (prekidima) slavnih, ono - o tome se stalno priča - razvodi se ovaj, onaj, nekako kao da je ušlo u modu biti razveden.

I još nešto, kad mi je teško, i kad pomislim na razvod sjetim se one - najlakše je odustati i prekinuti, a puno teže je zadržati i nastaviti dalje.

[MarijaP]

Pa tko bi mogao živjeti u braku gdje je sve po crti

[apricot]

Ja sam očito još mala beba.

Ako uzmem u obzir i ostatak tvojega posta, ja sam fetus: ne treba mi ni vjetar da promijenim sve što mogu u sebi (i oko sebe).

[Ifigenija]

Djeca(rođenje) i kriza nikad nisu učvrstili brak. Brak, vezu, učvršćuje želja da budemo, ono što neko reče, dobri, strpljivi, voljni da dajemo i pružamo i više od onog što primamo, ljubazni, nježni, mudri i tihi ponekad. Jel lako-nije. Vrijedi li se- ja mislim da da. Naravno ako brak leži na pravim osnovama.

I ja to mislim i slažem se sa svime osim koncepta prave osobe. Koncept prave osobe je meni previše ekspoatiran na krivim mjestima.

Mislim da je stvar u tome da se bude dobra osoba, a ne "prava" jer ja mislim da to baš i ne postoji; ja vidim da ljudi često pod svoj osobnost uguravaju neizgrađenost karaktera. Uvijek ćemo bit koji jesmo, i trebamo biti, ali na način da nam je bit ista, ali ponašanje izbrušeno. Ne možeš dobit dar za slikanje ako ga nemaš, ali možeš naučiti biti ljubazan i smiren. Čak i ako su ljudi vrlo različiti, ako su odgojeni i samoodgojeni naći će način da se dogovore i da puste slobodu onom drugom. Nije to do toga kakva si osoba, nego kako se ponašaš prema drugome, a i kako se postavljaš u interakcijama s drugima. Žene često pitaju - hoćeš li mi donijeti vode. I onda oni kažu ne, pa mi plačemo. Pa što ga pitaš. Sad će meni moj king-kong donijeti vode. I amen. Kažu klasični učitelji damskom i gentlemanskog ponašanja - u svaki svoj (opravdani) zahtjev uložiti onaj touch da se drugi osjeća počašćen, da se osjeti dobro i poštivano.


Princip je uvijek isti - graditi svoj karakter tako da smo skromne, jednostavne, obzirne osobe koje se znaju vladati tako da iza sebe ostavljaju trag dobrote i mira, ali isto tako stajat iza sebe, znat tko si, što trebaš, kamo ideš i što je važno. Uz appendix - u obitelji i braku moramo odustajati od mnogih svojih ideja i zamisli. Jednostavno moramo. Ali kad se odrekneš nečega jer znaš da iza toga stoji viši cilj - onda nije tako strašno. Nadoknadi se na drugom polju. Nitko ne može imati sve i odmah, niti bi to bilo dobro.

Mislim da se često naši sukobi (moji sigurno da) vrte oko toga što uvijek na isti način idemo nasjest drugom na jedanaesticu i kao - onaj drugi kreten i ne razumije nas. Teško je razumjet drugoga, pogotovo drugi spol. Sitne modifikacije čine čuda, ali nas to nitko ne uči.

Meni je stogodina trebalo da naučim da se mom mužu ne isplati reć - meni je teško, znaš kako sam umorna, ajde ti meni ovo ili ono. Njemu se kaže - jube, idem ti ja sad leći, cmok, vidimo se. On poludi kad vidi da ja nisam za pet. On ima tu ideju da sam ja sretna, da on meni sve daje, da daje sve od sebe, da on meni pušta mnoge izbore i osjeća se nesigurnim kad ja nisam zadovoljna. Zapravo, koliko čujem i vidim, to je temeljni muški problem.

Oni naše nezadovoljstvo doživljavaju kao vlastiti neuspjeh jer muškarac sve prevodi u pojmove svoje sposobnosti: nije dovoljno stvorio, dao, privredio, izgradio, omogućio, nije dobro poljubio. Stara ženska mudrost kaže - budi zadovoljna kako god je, pa ćeš imati sve što treba da budeš zadovoljna. Ali prvo - zadovoljstvo.

Jel to dobro s muške strane - nije. Ali imam i ja kao i svaka žena svojih bisera, pa sam to prihvatila. Kad mi je teško, ja se dogovorim sa sobom što ću učiniti da se odmorim, napunim, i onda mu saopćim i odlepršam dok nije stigao usta otvoriti. Koliko smo se puta svađali - kao ti si umorna, a ja, a što ti misliš kako je meni, što kako je tebi, ti si htjela ovako, pa ti ne paše, ma nemoj, a ti nisi... ojoj.

Ili one fore - ti odeš vani, piješ kavu, a tuljan zove na mob kroz pet minuta - mali plače. Nisu oni zlotvori koji nam kvare zabavu samo zato da nam napakosti. Nekompetentni su iako u novinama piše da moraju biti, boje se, ne usude se, boje se neuspjeha, ne nose se sa plačem dobro, svašta tu ima. Kad nisi u nečem dobar, onda to jelte izbjegavaš. Kad muško pokušava svalit svoju brigu na drugoga fino ga se sasluša, ali s dubokim uvjerenjem da je dobar, naučit će, ali i da neće ako letimo da ih spasimo i putem ih psujemo.

Mali plače? A jel. Ojoj. Bit će bolje,, ti si divan tata, volim te, bok, vidimo se za dva sata. I kraj razgovora. Ako treba pet puta isti razgovor vodit, vodi. Šesti put će naučit. Ne dolepršat doma, ne bit mama svima, pa i mužu. Granice, granice granice

[sasa]

Meni Ifigenija u svojim postovima ostavlja dojam da smatra da maltene uopće nije važno tko je muž (dok je samo jedan) jer ako se ponašaš lijepo, nježno, mudro i zadovoljno- brak će sigurno štimati.

Ja se ne slažem- znam mnoge mirne, drage ljude, nježne itd s kojima nikada ne bih bila sretna- i ne mislim da iz našeg finog ponašanja i nesebičnog žrtvovanja dolazo ljubav, nego baš obrnuto, barem kod mene iz ljubavi dolazi sve to što ifigenija nadugačko razlaže.

također mislim da je divna stvar da je razvod sada više manje dostupan svima, i nisam sigurna u ovu priču da su ljudi ostajali prije u braku jer su nam majke i bake bile mudrije- poznajem neke koje su ostale samo zato jer nisu mogle otići.

brak nije nešto što se treba očuvati pod svaku cijenu, te također sretna obitelj nije uvjetovana brakom.

mislim da nije sve tako egzaktno kako ifigenija tvrdi i da je u toj njezinoj jednadžbi jedna nepoznanica- ljubav prema partneru- ne osjećaj poštovanja, zahvalnosti etc, nego baš drhtaj za tom osobom. I to je to. ako toga nema ja ne bih ostala u braku.

i odmah da kažem, ne pričam o zaljubljenosti nego o dubokoj žudnji mene za njim- koja ako nestane, nikakve fine manire i skuhana kava, halteri i nasmiješeno lice neće pomoći.

[Cubana]

Meni Ifigenija u svojim postovima ostavlja dojam da smatra da maltene uopće nije važno tko je muž (dok je samo jedan) jer ako se ponašaš lijepo, nježno, mudro i zadovoljno- brak će sigurno štimati.

Poznati stepfordski princip.

[Storma]

sasa, mislim da ovaj topic govori krizama u braku pa od tuda nase ideje o postavljanju prema muzevima i ponasanju. mislim da problem nije (uglavnom) nedostatak ljubavi vec svakodnevnica, neslaganje u naravima itd... zato naglasavamo komunikaciju.

[Svimbalo]

Ifi, čitanje tvojih ogleda na temu "brak" i "muškarci" u meni izaziva izraziti osjećaj unutarnje nervoze.
Tvoj stav oko ostajanja u braku pod svaku cijenu, "zbog djece" pokazuje da gledaš vrlo usko, pretpostavljajući neke (možebitne) kratkoročne prednosti onim dugoročnim, ne vidiš bigger picture. Već je negdje na ovom pdf-u čini mi se Trina pisala o tome na sličan način, da je djeci samo važno da su mama i tata skupa, a ne jesu li i sretni.
OK, ako smatramo da djeca vječno ostaju djeca, da su tu samo sad, u ovom trenu. ALI, jednom kad počnu odrastati i shvaćati što je to što vide i osjećaju, što onda?
Kakvu se po(r)uku djetetu daje ustrajući na ostanku u lošem braku (pritom govorim o braku kojem zaista više nema spasa) o muško-ženskim odnosima, ma o međuljudskim odnosima općenito?
Sumnjam da svojoj djeci želiš takvo što i sumnjam da ih i inače učiš da su manje bitni oni i njihova osobna istinska sreća od zadržavanja privida idealne (kršćanske) slike.

Potcjenjuješ li i svog sina na način na koji potcjenjuješ muškarce općenito (ako je suditi po posljednjim pasusima tvog gornjeg posta)?

Ako je ovo navedeno tvoja osobna formula sreće, i zadovoljava jednako tvojeg muža kao i tebe, to je u redu. Ali mi se čini daleko od univerzalno primijenjivog recepta za sreću.

Mali plače? A jel. Ojoj. Bit će bolje,, ti si divan tata, volim te, bok, vidimo se za dva sata. I kraj razgovora.

Ovo je nešto toliko strašno da ne znam koji se muškarac ne bi osjećao kao budala da to čuje.
Koga to motivira?
Za koga je dobro?

[Tashunica]

Meni Ifigenija u svojim postovima ostavlja dojam da smatra da maltene uopće nije važno tko je muž (dok je samo jedan) jer ako se ponašaš lijepo, nježno, mudro i zadovoljno- brak će sigurno štimati.

Ja se ne slažem- znam mnoge mirne, drage ljude, nježne itd s kojima nikada ne bih bila sretna- i ne mislim da iz našeg finog ponašanja i nesebičnog žrtvovanja dolazo ljubav, nego baš obrnuto, barem kod mene iz ljubavi dolazi sve to što ifigenija nadugačko razlaže.

također mislim da je divna stvar da je razvod sada više manje dostupan svima, i nisam sigurna u ovu priču da su ljudi ostajali prije u braku jer su nam majke i bake bile mudrije- poznajem neke koje su ostale samo zato jer nisu mogle otići.

brak nije nešto što se treba očuvati pod svaku cijenu, te također sretna obitelj nije uvjetovana brakom.

mislim da nije sve tako egzaktno kako ifigenija tvrdi i da je u toj njezinoj jednadžbi jedna nepoznanica- ljubav prema partneru- ne osjećaj poštovanja, zahvalnosti etc, nego baš drhtaj za tom osobom. I to je to. ako toga nema ja ne bih ostala u braku.

i odmah da kažem, ne pričam o zaljubljenosti nego o dubokoj žudnji mene za njim- koja ako nestane, nikakve fine manire i skuhana kava, halteri i nasmiješeno lice neće pomoći.

potpisujem od prvog slova pa sve do zadnje točke.

[mendula]

Svimb, ja uopće ne vidim ništa strašno ni potcjenjujuće u onome gore što je opisala Ifi.
Možeš malo bolje objasniti zašto misliš da je maknuti se i prepustiti brigu o malom djetetu mužu strašno? Mužu koji misli, ali samo misli, da to ne može pa stalno zivka. Kako bi ti pristojno skinula dotičnog s telefona i suočila ga i prepustila onime što zaista može? Jer je mogla i majka kad je dobila dijete u ruke u rodilištu, zašto ne bi mogao brižljivi i predani otac.

[Cubana]

Mendula, patroniziranje i manipulacija ne bi trebali biti načini ophođenja u braku.

[Svimbalo]

Mendula, krivo si me shvatila.
Strašan mi je način na koji je to izrečeno, potcjenjivački i kao prema malom djetetu.
A istodobno iz Ifinih postova iščitavam stav koji je dijametralno suprotan ovome, koji me jako vuče na one neke priručnike iz pedesetih godina prošlog stoljeća.
Ni sama nisam na čisto s time da li se Ifi prema svojem mužu odnosi kao prema djetetu, ili kao prema Mužu. Veliko je slovo namjerno

MM me uglavnom nije zvao s takvim sadržajem, osim jednom, kad se stvarno problem nije mogao riješiti bez mene (čitaj - sise), ali možda bi se i mogao, da je bilo više volje i manje straha s njegove strane.
To ne smatram pozitivnim, ali bilo je lakše da ipak uskočim ja.

[Ifigenija]

Ja pišem ove stvari iz jednog jedinog razloga - da ohrabrim mlade žene koje ovdje čitaju i koje ponekad misle da su svačiji muževi zakon, a da su im brakovi katastrofa jer je na početku braka ponekad teško, uz dijete i sve stresove koje početak braka nosi.

Kad se koja žena otvori, spopadnu je komentari - ja to ne bih mogla, joj grozno, joj ja bih ga ostavila, bolje razvod, koji kreten... i ponekad to može odvesti ženu u katastrofu - ako joj nitko ne kaže - brak je odanost, vježba strpljenja, ljubavi i nema ništa preko noći. I ako joj nitko ne kaže - sve to što prolaziš, sve je to dio normalnog braka, punog ljubavi.

Ponekad se OSJEĆAJ ljubavi zagubi, pa ljudi misle da nema ljubavi. Ma samo se hrani onog zlog vuka, pa on ima snage. Čim izađe na vidjelo dobrota i mir, vrate se i one stvari zbog kojih smo odabrali svog partnera - naša posebna ljubav, naše zajedništvo, one spike koje ti tjeraju suze na oči od smijeha, radost, endorfin i sve drugo. Važno je znati da se za to treba ponekad potruditi i prosurfati kroz dane pune samoće, stresa i bola elegantno, pametno, mudro i promišljeno, što većinom znači svjesno sebe, a zatim i drugih, njihove krhkosti i potreba - umjesto da se etiketiramo - kao muž loš, nezainteresiran... ne znamo što je u njima.

Ženice se istresu i ispričaju neku svoju priču iz svog umora, samoće, neznanja, neiskustva, a dobiju to da im etiketiraju brakove i muževe ko crne đavle. A ljudi su vrlo vjerovatno čist okej. Iako idu na ribičiju, surfaju ili ne mijenjaju pelene. Da ih ostave na cesti da vidiš kako bi ih brzo neka skupila sebi doma. To su sve normalni ljudi, dobri ljudi.

Ja sad znam da je povod glupom ponašanju kod muških češće strah od neuspjeha ili neadekvatnosti od ičega drugog u većini mušakraca koje znam. I to je važno da se zna.

A ja ne ostajem u braku zbog djece. To je šuplje. Ostajem jer svim srcem volim i voljet ću im čaču kao prvog dana, ma više, i to mi je najvažnije. Pogotovo kad je prošao prvi val lude zaljubljenosti, kad gubimo konce u kaosu života. Tu treba puno truda, odluke, izbora, izbrušenosti jezičine, skromnosti. Ne gledam djecu kao entitet koja bi imala primat pa da zbog njih donosim svoje odluke.

Djeca su mi samo dio obitelji, i trebaju OBITELJ. A temelj obitelji je koliko se volimo muž i ja, koliko smo si dobri, stprljivi, nasmijani, koliko uživamo u svom životu i zajedništvu. Svi znamo kako svi u obitelji patimo u svađama - ma kako u pravu bile. I koja je bol rastava. Pa bolje da do toga ne dođe. u tome treba puuuno humora, stoga zovem muža i tuljanom i kretenom i majmunom (i sebe isto tako), i kroz šalu i humor provodim ono što moram, a da ga ne rastavim deračinom na sastavne dijelove. Jel nekad teško, i najradije bih ga katapultirala, umjesto da ga gledam milo i tapšem po ramenu - je. Al bolje i po priručniku iz pedesetih nego nasrnut kao divlja neman. Tko zna što je on prošao tog dana, kako je njemu. Ponekad mi te muževe napadnemo teškom artiljerijom zbog neke situacije, a on je na poslu ili negdje drugdje jedva očuvao živu glavu... i tako. Treba tu bit jako nježan, obziran, strpljiv jer život baš ne mazi nikoga, ne gledat sebe i samo sebe nego upravo tu širu sliku.

Treba 10 000 sati za majstorstvo u nekom zanatu. Ja vjerujem da za brak treba nešto više. ma da je samo 10 000 sati, opet nemoš tek udanoj ženi reć - ne valja ti on. Nije pravo ni probala. Početak braka je plesna škola - hop ti nagaziš njega, hop on tebe, pa izgubiš ravnotežu ti, pa on. Pa se hrvete umjesto da plešete. Jel frustrirajuće - je. Al nećeš naučit dok ne naučiš. Pa bolje s prvim i odmah, nego nakon tri muža reć - sve ti je to isto. Jer u osnovi je.

[Cubana]

Početak braka je plesna škola - hop ti nagaziš njega, hop on tebe, pa izgubiš ravnotežu ti, pa on. Pa se hrvete umjesto da plešete. Jel frustrirajuće - je. Al nećeš naučit dok ne naučiš.

Al je važno da oboje plešete, kako god to izgledalo, a ne da on stoji na tvojim nogicama dok se ti trudiš plesati i njega nositi.
Ovo prvo je zajednički trud i ulaganje, a ovo drugo žrtva.

[rosa]

A ja ne ostajem u braku zbog djece. To je šuplje. Ostajem jer svim srcem volim i voljet ću im čaču kao prvog dana, ma više, i to mi je najvažnije. Pogotovo kad je prošao prvi val lude zaljubljenosti, kad gubimo konce u kaosu života. Tu treba puno truda, odluke, izbora, izbrušenosti jezičine, skromnosti.

Meni je trebalo puno da shvatim što je Urban mislio kad je napisao :
"Odlučio sam da te volim"

[cherry]

meni se jako sviđa kako i što ifigenija piše

nego, mislim da ljudi koji nisu in touch s vjerom (katoličkom) krivo shvaćaju neke njene postavke
i jednostavno im je semantika vjere nepoznata pa određene riječi shvaćaju 'svjetovno'
kao što npr., većina ateista zazire na riječ 'žrtva', i smatraju da je bit braka uz vjeru da žena gazi sebe
ma jok, upravo suprotno, cijeneći drugoga, cijenimo i sebe
a najbolje mi je što je pisala o davanju: samo slobodno davanje ima smisla, i s moje i njegove strane

(inače, sretna sam i zadovoljna u braku, muža sam prvo upoznala, pa se ludo zaljubila, pa se nakon 4 g udala i još ga upoznajem i trudimo se jedno i drugo)

[Ifigenija]

Al je važno da oboje plešete, kako god to izgledalo, a ne da on stoji na tvojim nogicama dok se ti trudiš plesati i njega nositi.
Ovo prvo je zajednički trud i ulaganje, a ovo drugo žrtva.

Ojoj, kad bi stvari bile tako jednostavne! Koliko puta netko pleše najbolje što može, a kao drvena marija je! Duša pleše, al noge ne slušaju. Pa onda utjecaj obitelji iz koje je došao. Da nastavimo analogiju s plesom - neki je tata rado plesao, pa će i sin, sve kuži, sve zna. A negdje je to bila sramota, pa ti i nauči ples, i pobijedi unutarnje demone, i još se nosi sa ženom-aždahom koja sve jasno zna, zacrtala granice, i brontula kad stigne.

Koliko puta netko treba samo ohrabrenje da nastavi, ili samo još jednu grubu riječ da odustane. Znaš onu foru - nikad ne bih uspjela da ovaj ili onaj ili ona, obitelj, trener... nije vjerovao u mene. O tome se radi. Da ma kako ovaj drugi bračno plesao da vjeruješ da želi, hoće - i može i da ma kako bilo gledaš iza svih propusta, grešaka, mana. Onda se lakše nasmijat i napravit vic od bračnih sukoba, pa se i lakše riješe. Proplesat će. Ne sad, ne sutra. Kad bude spreman. A ako imaš i svoj život, dostojanstvo, svoja veselje - pa nije ti to što muž kaže ili kako pleše sve na svijetu. Polako! Da nije htio - ne bi se ženio. Sve hoće, i želio bi biti najbolji, al ne zna, ne može, boji se, ima mane...

Iskreno, kadgod bih lansirala muža ili nekog drugog na mjesec da ga se riješim jer mi je digao živac pomislim - ej, pa to je ljudsko biće! Zamisli užasa - kad netko odustane od nekoga; ti si takav kreten da se ne mogu više zamisliti kraj tebe ni pod silom zakona. Ajme meni! Da ti netko samo tako nešto kaže - a kamoli učini. Koliko grozno mora čovjek se vladati da ga otpišemo... mi smo danas tako nekako strogi, i sreću bi odmah, i svoj prostor i vrijeme, sebični smo. A svi čeznemo za time da nam drugi daju šansu, da vjeruju u nas, da budu strpljivi s nama, pri čemu drugome to nećemo dat. Sad il šetaj macane... koma...

A sad dosta jer već sama sebi dosađujem. Htjela sam odgovoriti na postove koji polemiziraju, al ne znam nego ovako. Dugačko i dosadno i suhoparno. Šta ćeš. Kako je onom mom kad ja o svakoj životnoj stvari otvorim usta i ispustim ovako jednu tiradu, što mislite? Tko bi to trpio. A trpi...

[Ifigenija]

Meni je trebalo puno da shvatim što je Urban mislio kad je napisao :
"Odlučio sam da te volim"

Pa, to je valjda to... a i obećamo to na vjenčanju.

[Kaae]

Pa kad, onda, treba odustati? Imam u neposrednoj blizini osobu koja je u braku 27 godina. A vjerojatno nije trebala biti ni 27 mjeseci. Mozda niti dana. Nesretna ona, nesretan on, nesretno dijete koje od te obitelji nema ama bas nista. Jer su za, da prostite, onu stvar svi skupa.

Njima svakako treba ohrabrenje. Ohrabrenje da prekinu tu agoniju koja je trebala prestati prije nego li je pocela.

Naravno da treba raditi na sebi i na vezi da bi neka zajednica uspjela i opstala. Ali treba je isto tako pustiti da umre u miru, ako treba. Neovisno o tome je li brak/veza sklopljen pred bogom, ovim ili onim, pred ljudima, zivotinjama ili apsolutno bez ikakvih svjedoka.

[ana.m]

Ja nemam živaca čitati ifine postove na ovu temu jer su mi predugački i prefilozfski...Ah...

[Cubana]

A da je bitno da su dvije osobe sretne skupa - ne slažem se i mislim da taj stav rastavi mnoge ljude i slomi srca mnogoj djeci.
Bitno da su ljudi skupa, sretni ili ne, u dobru i u zlu.

Ifi, da ne drvimo više.
Slažem se da se treba truditi, da je brak i umjetnost i vještina, malo talenta i mnogo truda.
Ali ne želim da ovo boldano vrijedi za mene, MM i moju djecu kad odrastu.
Žao mi je onoga ili one kome je ovo životna premisa.

[bubica27]

Svega napisanoga ovdje ima, ali ja najviše vjerujem u otvoren razgovor i dogovor, tj kompromis.
Nema teorije da bih opstala i preživjela da zanemarujem ono što mi smeta i još sa smješkom na licu. Pukla bih za mjesec -dva i onda bi tek bila nejasna jer sam cijelo vrijeme glumila veselu ženicu.
Kroz život se mijenjamo ali zato se razgovorima usmjeravamo da idemo u istom pravcu gdje ćemo oboje biti zadovoljni življenjem.

[Storma]

nisam ni ja za ocuvanje braka pod svaku cijenu. bolje dobar razvod nego los brak .

dosta je kada znas da si dao sve od sebe. (odgovaram Kae)

[SikaPika]

Kažu klasični učitelji damskom i gentlemanskog ponašanja - u svaki svoj (opravdani) zahtjev uložiti onaj touch da se drugi osjeća počašćen, da se osjeti dobro i poštivano.

MM - u jedan sat u noći:
- Hoćeš mi napraviti kokice?
Ja:
- Ne da mi se!
- A ti radiš bolje od mene!
I šta ćeš s budalom.
Onda mu ja kažem da mora oprati šerpu i zdjelu da me ne dočeka ujutro, a on će meni u 4, onako umilnim glasom:
- A je l' moram baš sad? Oprat ću ujutro!
I šta ćeš s budalom. No, zato sam dobila masiranje!

[Ifigenija]

Pa kad, onda, treba odustati? Imam u neposrednoj blizini osobu koja je u braku 27 godina. A vjerojatno nije trebala biti ni 27 mjeseci. Mozda niti dana. Nesretna ona, nesretan on, nesretno dijete koje od te obitelji nema ama bas nista. Jer su za, da prostite, onu stvar svi skupa.

Njima svakako treba ohrabrenje. Ohrabrenje da prekinu tu agoniju koja je trebala prestati prije nego li je pocela.

Naravno da treba raditi na sebi i na vezi da bi neka zajednica uspjela i opstala. Ali treba je isto tako pustiti da umre u miru, ako treba. Neovisno o tome je li brak/veza sklopljen pred bogom, ovim ili onim, pred ljudima, zivotinjama ili apsolutno bez ikakvih svjedoka.

Nemoj tako!

Ja ne znam tko treba odustati ili ne treba. Ali svatko od nas ima mogućnost biti dobar, blag, istinski sretan, karakteran, i da je jedan u braku takav, ima i drugi šansu narasti.

Ove teške situacije u braku velikim dijelom nastaju kad se ljudi ukopaju i ulogore u svojim pozicijama i kad bore bitku u drugome, umjesto u sebi.

I nitko nije rekao da treba ostati u lošem braku svađa i debilane; dapače, boriti se da to prestane. Ali u sebi, a ne listom popisa prema drugome. Nasmijati se radije nego prigovarati, reći sve što želiš, ali nježno i blago.

[Ifigenija]

Svega napisanoga ovdje ima, ali ja najviše vjerujem u otvoren razgovor i dogovor, tj kompromis.
Nema teorije da bih opstala i preživjela da zanemarujem ono što mi smeta i još sa smješkom na licu. Pukla bih za mjesec -dva i onda bi tek bila nejasna jer sam cijelo vrijeme glumila veselu ženicu.
Kroz život se mijenjamo ali zato se razgovorima usmjeravamo da idemo u istom pravcu gdje ćemo oboje biti zadovoljni življenjem.

Gluma... ne.
Iskrena dobrota, iskreni mir, iskreni humor, iskrena smirenost, tolerancija - da.

[Ifigenija]

Ifi, da ne drvimo više.
Slažem se da se treba truditi, da je brak i umjetnost i vještina, malo talenta i mnogo truda.
Ali ne želim da ovo boldano vrijedi za mene, MM i moju djecu kad odrastu.
Žao mi je onoga ili one kome je ovo životna premisa.

Biti skupa ne mislim onako mehanički. Nego čvrsta odluka, odanost, ono toplo zajedništvo - kao ratni drugovi u rovu. Ma kako nam bilo, ja ti čuvam leđa, i ma što bilo, drago mi je da si uz mene, to zajedništvo je dragocjenost sama po sebi. I blentav si nekad - kao svaki ratni drug, ali čuvat ću ti leđa uvijek. I ti meni. To sam mislila. Život nosi okolnosti u kojima je jako teško imati komociju, lagodu, pa čak i odmora dosta ili novaca, i u kojima zapravo sreća ne dolazi sama po sebi, e onda nije važno da su ljudi skupa sretni - nego da su srcem. Umom, pameću, tijelom, svakako.

[Trina]

Svimbalo, jesam, ja sam negdje napisala da je djeci bolje da su mama i tata u bilo kakvom braku (koji podrazumijeva normalne odnose bez nasilja i nenormalnog ponašanja) nego razvedeni. Pišem ti iz vlastitog iskustva. Kakvu poruku šalješ djetetu? Ne znam. Ja sam trenutno u sretnom braku pa ispada da sam samoj sebi poslala poruku da se ne treba žuriti i da svemu treba dati nekoliko šanski, ima nade..nemam pojma kako to sročiti. Djecu nije briga jeli mama ludo zaljubljena u tatu i jeli se tati tresu koljena kad vidi mamu, mašta li mama o nekom drugom kad je s tatom i ševi li tata neku drugu tetu kad je vani. Dok mama i tata funkcioniraju ko prijatelji za djecu je u svakom dlučaju bolje da su zajedno.

[Cubana]

Dok mama i tata funkcioniraju ko prijatelji za djecu je u svakom dlučaju bolje da su zajedno.

Vjerujem da su rijetki slučajevi gdje mama i tata mogu funkcionirati kao prijatelji.
A brak u kojem se roditelji ne razgovaraju, ili kako Ifi opisuje, on radi sr..a, a ona se smješka i opsesivno radi tone domaćeg pekmeza kako bi istresla frustracije, nije predispozicija za odgoj zdravih odraslih. Jer i djeca odrastu.

[Storma]

ajmo se radije vratiti na situacije
ja cu kad stignem o svom braku, jer ocito ne ide hipotetski

[Tashunica]

ja iskreno više ne razumijem o čemu ifi priča
mislim i ja sam za brak, obitelj i zajedništvo, ali ne pod svaku cijenu.
i nema šanse da bih držala leđa nekome ko radi s oproštenjem s.ranja.

meni se čini ifi da ti nekako sve radiš proračunato, ovaj mora ovo, onaj mora ono, a od toga nema kruha. gdje bih stigla kad bih analizirala svaku riječ i djelo onog drugog?!
meni se to čini nekako naporno i tek bih onda bila nesretna.

[.kala.]

nama nije pomoglo ni bračno savjetovanje...nakon mnogih godina koje smo proveli, nakon mnogih bitaka koje smo vodili (sami sa sobom, jedno s drugim i sa ostalim stvarima koje su nailazile u životu).
na kraju sam spakirala stvari baš zbog djeteta. znat će svi oni razvedeni da to nije odluka od danas do sutra. to je nešto što obično duže vremena sazrijeva. a kad se to dogodilo, u meni se samo odlomio jedan dio i znala sam da je gotovo... i da nema više tog bračnog savjetnika koji bi mogao održati na životu naš zajednički život.

teško je ostati prijatelj nakon razvoda, čak i onda kad se upregne posljednji atom snage da tako bude zbog djeteta. to je lijepa misao, plemenita, velika, ali jako teško ostvariva. tako da, u našem slučaju, nastojim da održimo korektan odnos (bez sipanja otrova, podmetanja). nije egu baš uvijek milo progutati neke stvari, ali uspije se čovjek postaviti tako da bude veći od trenutne frustracije. ja eto uvijek pomislim na dijete, kako bi ono nešto moglo percipirati...a to mi pomogne da amortiziram neke udarce koje dolaze s druge strane. i ne osjećam se zbog toga slabom, dapače...

ifigenija jako me smiruju dijelovi tvojih postova u kojima govoriš o partnerskom odnosu, odanosti, strpljenju...a valjda sam i samo malo previše puta čula kako ljudi (mladi posebice) lako odustaju od partnera, olako shvaćaju brak, kako se brzo izgovara "zahtjev za razvodom" i sl.

[Svimbalo]

Samo da repliciram Trini -oprosti što sam to bila napisala kao nešto negativno, a znam da si ti bila otvorila topik u situaciji u kojoj sad, srećom, više nisi.
Slažem se s tobom (mislim da je i vidljivo) da sasvim malom djetetu takav odnos njegovih roditelja odgovara, ali ukoliko se taj odnos u kojem nema topline i zajedništva (shvaćenog nešto drugačije no što ga shvaća Ifi) nastavi i kad dijete počinje shvaćati zašto mu je atmosfera loša, onda to više, po meni, nije najbolje rješenje.
To je ta šira slika o kojoj sam govorila.
Nisam htjela tebe navoditi kao primjer, zaista mi je drago da ste ti i TM riješili svoje probleme

[eris]

Jestel gledale kada Zvjezdane staze? Pa oni što putuju svemirom imaju na kombinezonima bedž u obliku zvjezde, pa ponekad stisnu i hop, nestanu. Valjda se teleportiraju u neku 7.dimenziju. Eh, i ja sam jučer voljela da imam taj bedž pa da nestanem, il ja il MM. Nek ga teleportiraju negdje, ma ne znam ni sama. Razumijem Trinu, samo što su periodi mene, žene pauka-osvetnika, ljubavnice, majke, paćenice i krvoloka mnogo kraći i brže se smjenjuju. Često se pitam jel može bolje!!??? Pa vidim neke parove , koji meni izgledaju ko sa reklama, mirni, brižni, tihi, taman pričaju, ni puno ni malo, smiju se odmjereno a rijetko tuguju. Opet, ti isti, po meni su dosadni, nema tu uzbuđenja, niko nikog ne "fata" za gu...cu kao pozdrav za dobro jutro, ne plaču zajedno, niti imaju običaj opit se zajedno, nije im svejedno da kraj partnera hodaju bez šminke i nesređeni, generalno, izgleda da nema strasti. Samo ima finog podnošenja i pristojnosti.

[rosa]

Pa vidim neke parove , koji meni izgledaju ko sa reklama, mirni, brižni, tihi, taman pričaju, ni puno ni malo, smiju se odmjereno a rijetko tuguju. Opet, ti isti, po meni su dosadni, nema tu uzbuđenja, niko nikog ne "fata" za gu...cu kao pozdrav za dobro jutro, ne plaču zajedno, niti imaju običaj opit se zajedno, nije im svejedno da kraj partnera hodaju bez šminke i nesređeni, generalno, izgleda da nema strasti. Samo ima finog podnošenja i pristojnosti.

Nema šanse da itko sa strane svojim "slobodnim promatranjem" doista uvidi koliko kvalitetan odnos ima dvoje ljudi. To znaju samo oni sami,a ponekad ni njima samima nije baš 100% jasno.
(Ovo o opijanju zajedno i nesređenosti ne bih komentirala)

[Peterlin]

Ja mislim da je u cijeloj priči najvažnija osobna odluka - koji je odnos vrijedan spašavanja (pa se ponašaš onako kako Ifigenija piše), a za koji nema nade. Nema tu univerzalnog pravila, fakat dobro rosa kaže - to ne zna nitko nego oni koji su unutra, a ponekad ni oni....

[eris]

Meni su Trina i Ifigenija definitivno filozofkinje teme(jel postoji ženski naziv za filozofa!?). Samo što Trina opisuje stanje/mišljenje/odnos u kome se većina nalazimo baš sada(ili smo se dugo nalazile) a Ifigenija stanje/mišljenje/odnos kojem težimo i ponekad uspijemo ostvariti. Puno vam hvala, a i svim ostalim što su ,e pogodile u sridu, što sam imala priliku da vidim da ne osciliram puno od " normalno očekivanog" ponašanja, te da sam na dobrom putu da radim to još bolje.
A sad scena od maloprije:
Napolju 35 stepeni u hladu, nama crko bojler, pušta vodu. Mala plače jer joj je vruće, MM skida bojler i svo mutilo iz bojlera se prosipa po njemu i po kupatilu, ovo dvoje starijih hoće na bazen(jer je i njima vruće) auto je na popravci koja traje duže od predviđenog optimuma, u kući je haos jer je vruće, ja lončiram malu iz neke kante, MM traži račun i garanciju za bojler, našao garanciju, računa nema, sin neće da jede bundavu za ručak, traći hamburger, ja kaćem "ok, kupi hamburger", sad ni kčerka neće bundavu, ona hoće ćevape, ja kažem"ok, idi i ti kupi ćevape2, pitam MM da li je gladan, kaže da nije , jer mu je vruće, a ni pita od bundave mu se ne jede, mala se ukakila, ja je u kupatilu rješavam belaja, opet lončiranjem, i onda sjedam za sto i jedem tu prokletu pitu od bundave koju niko neće. I onda osjetim kako mi je vruće, pravo vruće, mala kmeči, a ja se polako pretvaram iz uloge brižljive majke i žene u ...... Ma pogodit će te i sami
E moja, Ifigenija, stvarno zna bit teško vodit se dobrim duhom!

[Zubic vila]

eris, nemoj se ljutiti, ali crknuti bojleri i malo temperamentnija komunikacija među supružnicima nije isto što i spašavanje braka koji puca po šavovima, što je tema.

sasa, kako reče tashunica, potpisujem do zadnje točke.

Mislim da nikome ne trebaju savjeti tipa "potruditi se oko braka jer s 2., 3. mužem itd.- sve se svodi na isto", kako kaže Ifigenija Pa bolje s prvim i odmah, nego nakon tri muža reć - sve ti je to isto. Jer u osnovi je. - Meni je ovo prestrašna tvrdnja, uvredljiva za žene, muškarce, djecu, ma sve... Ifigenija kaže da kod problema u komunikaciji treba poći od sebe i tu se slažemo, ali tu prestaje svako naše slaganje i počinje niz njenih naširoko elaboriranih situacija koje se svode na to da je svejedno s kim si u braku i da se svaki brak gdje se supružnici ne mlate može i treba spasiti.

Sumnjam da ikome na ovoj temi treba trljati na nos koliko je vrijedno potruditi se oko braka i koliko to teško i zahtjevno može biti. Tko se god tu javio sa svojim problemom, toga je svjestan i trudi se. Ne treba ljudim pomoć i pametovanje oko toga, svatko će dati svom braku onoliko koliko mu taj brak znači, ali kako reče Cubana It takes two to tango - to da se oboje trude i žele ostati u braku je condicio sine qua non, bez toga su svi bračni savjetnici ovoga svijeta suvišni. Ne moraju biti u tome jednako uspješni, nije život ni ljubav matematika pa da uvijek očekujemo da ravnopranost i uvažavanje dovodi do toga da je sve 50-50 % među bračnim drugovima. Ali ako jedna strana uvijek sve vuče, trpi, guta, a druga se šlepa- to nije brak to je farsa. I takvima treba pomoći da iz tog začaranog kruga izađu. Kaae je napisala jedan primjer, iz onog što vidim oko sebe takvim ljudima puno češće nedostaje pomoć i hrabrost da prekinu agoniju, za razliku od onih koji brak obostrano žele poboljšati, spasiti- oni će u tome najčešće uspjeti, treba im pomoć u tome kako, a ne motivacija da to učine. Motivacija mora postojati u njima, brak nije robija nego dobrovoljno sklopljena zajednica. Klišej od tvrdnje "najlakše se rastati" koji se provlači kroz mnoge postove ovdje isto je strašno uvredljiv za rastavljene ljude, a to najčešće izgovaraju oni koji nemaju hrabrosti za rastavu pa zavidno gledaju na one koji su nakon rastave izgradili život iznova. Vjerujem da se većina ljudi ne razvodi olako, da je za to potrebno puno snage i hrabrosti čak i onda kad znaš da dugoročno činiš pravu stvar za sebe i svoju djecu.

I htjela bi još nešto reći Trini- kažeš da je djeci svejedno da li mami klecaju koljena kad vidi tatu, i da li tata ševi neku drugu tetu kad je vani. Tako jednodimenzionalno i bukvalno shvaćeno- da, djeci je svejedno. Ali nije im svejedno kad to dovede do toga (a život nas uči da je tako) da jedan dan kap prelije čašu pa mama pukne i izbaci tatu iz kuće, ili se pred vratima pojavi ta druga teta sa djetetom koje je plod te ševe i traži alimentaciju i postane dio života te djece. Ili se sve ni ne otkrije, ali mama zna, jer žena osjeća, pa plače kad misli da je nitko ne vidi. A djeca malo pomalo postaju svjesna razloga zbog kojih se još kao mali nisu ugodno osjećali u svom domu. Ako je nešto na trulim temeljima, kad tad će se raspasti i nastat će još gore posljedice. A ako netko zna pročitati forsiranu bliskost, usiljene osmijehe, svađu u zraku- onda su to djeca. I svako će dijete reći da bi htjelo da mama i tata budu skupa, ali oni pritom zamišljaju sretnu obitelj, a ne farsu. A mi odrasli smo ti koji moramo znati biti iskreni prema sebi i svojoj djeci. I onda kad nam se to sviđa i onda kad je bolno.

I da odmah razjasnimo: ako netko iz ovog mog posta iščita da treba biti sebična Cosmo djevojka- nije shvatio ni riječi.

[pomikaki]

A djeca malo pomalo postaju svjesna razloga zbog kojih se još kao mali nisu ugodno osjećali u svom domu.A djeca malo pomalo postaju svjesna razloga zbog kojih se još kao mali nisu ugodno osjećali u svom domu.

I ovom svemu još bih nadodala da, nažalost, koliko god bili svjesni često ponavljaju loše obrasce koje su usvojili od roditelja.
Ja se isto slažem s Ifigenijom da je najbolji put k sređivanju odnosa poći od sebe. Ne očekivati da nas usreći partner, nego pokušati usrećiti njega. Umjesto zamjeranja i mrzovolje razmisliti koje su naše greške i pokušati ih popraviti, sve do savršenstva.
Ali nisam za pometanje pod tepih. Treba i reći što nas muči. I očekivati sličan trud i s druge strane. Jer ako ja šutim i trpim, moja kćer će od mene naučiti šutjeti i trpjeti. Možda i gore stvari od mene. I to sam vidjela da se događa - pametnim, dobrim, obrazovanim ženama koje vuku loše obrasce iz svog doma. To ne želim svom djetetu. Želim je naučiti voljeti i tražiti ljubav. I svog sina, budem li ga imala, želim naučiti slično.

[gumbek]

Jedan moj pijatelj je rekao da se spasio kad su mu se roditelji rastali i da od tada pamti samo sretne dane...teško je o tome raspravljati.

Ja kažem:moji su se i svađali i obožavali,ali ono što ja pamtim kao dijete je osjećaj sigurnosti doma i bez obzira na bolje ili lošije dane uvijek sam bila sigurna da će mama i tata biti zajedno jer način na koji su se gledali (tek danas sam svjesna da mi je to ulijevalo sigurnost) je odražavao ljubav i odanost.

Mislim da djeca osjete više nego što mi mislimo.

[lola_34]

Uh, koliko različitih stavova i mišljenja. Kome se prikloniti?

Mislim da je svakako bolje reći partneru šta te muči, nego šutjeti i očekivati da on skuži.

Ja sam dugo šutjela jer sam mislila da će on skužiti kaj me muči, a on ni da bi.

I onda sam jednom pukla i rekla mu šta me taj tren zasmetalo. Posvadili smo se (ne prejako i preglasno, umjereno), bila je malo tiha misa - oboje smo bili uvrijeđeni - ali je nakon toga bilo bolje. I on je to osvijestio, i sad se trudi malo više oko toga.

I ja sam nedavno osvijestila ono kaj njega smeta (prigovara mi da sam površna i da niš' ne obavim do kraja), pa, eto, trudim se biti manje površna i završiti sve kak' spada.

A isto kao i većina neki put sam sretna kaj smo skupa, a neki put bih nas oboje katapultirala kroz prozor.

[Svimbalo]

Zubić vilo, što reći osim svimb na svaku svakcatu riječ!

[Lili75]

zubić vilo potpis na svaku tvoju

X

[*mamica*]

Ja bih rekla da ovo što je Ifigenija napisala, vrijedi za bračne partnere kojima je stalo do onog drugog, koji žele pridonijeti braku, koji se žele truditi. Pa po tom obrascu se ponašamo suprug i ja - nastojimo poći od sebe, sebe mijenjati, svoj doprinos davati i tako izvući od onog drugog najbolje što možemo. Da, teško je, nekada puknemo, nekada ne uspijemo, nekada se posvađamo....

Ali manje-više bih se složila sa njom no... Zubić - vila je spomenula brakove u kojima jedan partner sve tegli, sve odrađuje, a drugi, da se tako izrazim, češka jaja u hladovini. I nevjerojatno je koliko takvih ljudi ima. Npr., naši poznanici razvode se nakon x godina braka, već bi trebali djed i baka biti. Svi smo bili šokirani kako, zašto? No ona veli - godine šutnje, godine svađe i mrzovolje, sve pokušavaš ne bi li ga umilio, povezao s obitelji, on više ni sa djecom ne želi razgovarati. Jednostavno puklo je u njoj, shvatila je da ne želi više svoj život tako provoditi. Jednostavno, ima ljudi koji se ne žele truditi i takvima nikakav bračni savjetnik, pa ni ova tema, ne bi mogli pomoći. To je čisti nedostatak ljubavi i želje, a ne možeš nikoga puškom natjerati da te voli ili barem poštuje, pa iz poštovanja prema braku, obitelji i djeci pokuša dati svoj doprinos.

I osim toga, ono što mogu vidjeti u svojoj okolini i prema ljudima koje ja poznajem, rijetki su oni koji se razvode iz obijesti ili zato što im partner ne ide skokom kud oni okom. Ipak su to većinom istinski bolne životne priče koje nisu mogle imati bolji ishod.

I da, vjerujem da ima djece koja su sretnija nakon razvoda roditelja. I ja sam kao curica žarko željela da se moji razvedu iz xy razloga. Nasreću, brak im se ipak drastično poboljšao, ali sada razumijem i vjerujem da je nekada bolji razvod od ostanka.