potpis NYC.
al ne samo liječnik, svi bi mi trebali uvijek imati humanosti u svome poslu, bez obzira što radili. Biti čovjek prvenstveno. Naravno da su osjetljiva zvanja pod većim povečalom: duhovni vođe, liječnici, soc. radnici, ljudi u gerontološkoj branši...

Jako jako jako je teško doživjeti grubost u našem neizbježnom neznanju i potrebi, boli i nemoći kakvu ima bolesnik ili rodilja u bolnici ili beba.

Baš je rijetko vidjeti liječnika koji nije zadojen svojim egom bar do neke granice koja je ili može biti neugodna drugoj strani.
Zato smo mi ti koji moramo vjerovati u to da nisu svemogući, da mogu griješiti i da griješe i da ih svojim stavom potaknemo da nas više dožive kao ljude koji se po prvi puta bore sa njima sto puta viđenim scenarijem.

mNaravno Beti na nisu svi takvi, ali više jesu nego nisu (uvijek ima iznimaka u stručnosti i humanoti, hvala Bogu to smo doživjeli i na onkologiji i naišli na takve). Ali mi ovdje raspravljamo o samo jednom liječniku u čitavom rodilištu,a ne o više njih i to je tužno.
No kako je sve krenulo, čini mi se da će oni liječnici koji žele dati šansu rodilji isplivati i ojačati u nastojanjima i više neće biti kriminal spominjati kućne porode ili porode bez intervencija.