E, ovako... Glavni razlog prestajanja dojenja mi je bilo njegovo konstantno nacicavanje. Doslovno je hodao zamnom i svaki čas se prištekavao. To sam protumačila na način da mu nedostajem (nedavno sam počela raditi), ali sam mu željela na drugačiji način pružiti ljubav i pažnju koja mu nedostaje. Najlakše mi je bilo to učiniti na godišnjem jer si nisam mogla zamisliti da dođem nakon x sati s posla i onda mu nedam da se prišteka. Ovako smo bili cijeli dan i noć skupa pa mi je bilo lakše ostaviti sve i posvetiti mu se 100%. Htjela sam da cijela stvar prođe što manje traumatično. Tako smo napravili mali ritual. Tata nas je snimio kako zadnji put cicamo , a nakon toga sam mu ja objasnila da je vrijeme da prestane dojiti, da je mama umorna i da nema više mlijekeca. Možda nije idealno i ne znam koliko je razumio, ali ajd... Nakon toga mu više nisam dala. Žicao me taj i slijedeći dan, bilo je i malo suza, ali ništa strašno. Nekako mi se čini da mu je najvažnija stvar bila da sam stalno bila s njim, puno ga mazila, ljubila, igrali smo se stalno... Ta pažnja je na kraju bila važnija od same cice i to je nekako prošlo. Tu i tamo me još pogleda molećivo, a ja ga zagrlim, poljubim i kažem da mljijekeca više nema. I sve je ok.
Nedostaje mi dojenje, i te kako, ali sam malo vagnula stvari i skužila da ima puno pozitivnih strana: jede odlično (prije nikad nije bio gladan, a sada jede 4 obroka dnevno), spava cijelu noć, više se mazi, ja više nisam toliko iscrpljena...
Što se cica tiče, nešto me je fasciniralo! Nisam se izdajala, MM je samo pocicao dva puta da ne dođe do upale i to je to! I što je najbolje, cice su se vratile na svoju staru veličinu, točno onakve kekve su bile prije trudnoće :shock: . Savršeno!
happy end, nema šta.