Bok svima! Ja sam jedna mama prekrasnog djecaka od 8 godina. Vec 5 godina se borimo za drugu trudnocu ali ne ide. Prije 8 mj. dogodila nam se trudnoca ali u 11. tt izgubili smo je. Bila sam shrvana. Dr.je rekao da mozemo odmah raditi na novoj trudnoci sto ja nisam htjela dok ne napravim sve pretrage. Kako je s nalazima sve ok,zadnja 4 mj aktivno radimo na bebi ali nema rezultata. To me jako opteretilo. Promijenila sam se. Zatvorila u sebe. Nemam s kim pricat o tome. Nakon spontanog sve mi je drugacije. A svi govore da je tako trebalo biti i da imam vec jedno dijete. Da,imam,ali osjecaj nemoci kad me dijete pita kad ce dobit seku ubije me i neznam sto bi mu rekla. Suprug se brzo oporavio od gubitka,ja nisam i imam osjecaj da sam sve gore. Psihicki. Prije par dana bilo je 6 mj.od gubitka i skupilo mi se sve. Ovaj mjesec mi je bio i termin da je sve bilo ok i ja sam jednostavno potonula. Suprug je primjetio moje ponasanje ovih dana i pitao me zasto sam takva. Rekla sam mu da i ako mu kazem da nece razumijeti. Bio je uporan a ja ga zagrlila i pocela plakati,ridati,grcajuci u suzama kao nikad prije u zivotu. Isplakala sam dusu ispred njega. Bio je to prvi put da sam tako plakala pred njim. Sve ove godine borbe tugu sam drzala u sebi,kao bila snazna. Zbog drugih bila hrabra a sebe ubijala. Trebao mi je samo njegov ne osudujuci zagrljaj i ja sam se pustila. Mislim da mi je to pomoglo da ne zaglavim u depresiji. To je borba. Tko nema problem sa neplodnoscu,tko nije izgubio bebu,ne razumije. A vrlo lako se izgubiti u tim osjecajima,zatvoriti u sebe. Ja sad mogu reci da sam malo bolje ali nije lako. Trudnoci se nadam ali znam da nece tako skoro. Ali nadam se. Da ovaj moj mali slatkis napokon bude veliki brat. Za sad je brat samo bebici na nebu. Nju nikad necemo zaboraviti. Bilo je to prekrasnih 11 tjedana. Mrvice nasa,vole te brat,tata i mama. Cuvaj nas!