Dali se netko ali iskreno primjenjuje kaznu lupiti po guzi i sl.?
Naime, svi kažu a činjenica je da je najteže biti roditelj. Nije lako odgojiti malenog trogodišnjaka, četvorogodišnjaka , sedmogodišnjaka a da ne kažem pubertetliju. Svi se ograđujuod toga da ponekad udare vlasitito dijete i svi kažu ne ja to nikada neradim, već mu mirnim tonom objašnjavam u čemu je pogriješilo. Naime, takvo nešto zahtjeva obilno strpljenje, obilnu samokontrolu jer takvo dijete zahtjeva ovisno o uzrastu i ogromno ponavljanje na već ukazane pogreške. Takvih odgojnih postupaka je u praksi vrlo malo. Mnogo je nas roditelja koji radeći po cijele dane, sa većim ili manjim problemima imaju toliko strpljenja i živaca nakon takvog dana i uz takve probleme sa smješkom i mirnim glasom i velikim strpljenjem i samokontrolom objašnjavati dijetetu na učinjenu pogrešku. Znam da sada će vas svi u javnosti krivo gledati ako se uzrujate i refleksno lupite vlastito dijete jer vam npr. prolilo kavu po suknji, jer je razbilo bocu u dućanu, jer vam ne uzvraća dolaskom na vaš poziv , jer vam ne daje ruku dok šećete a ima npr.četiri godine i auti jure pored vas dok hodate nogostupom itd. Dogode se i gore stvari osim lupiti po guzi. Ja osobno znam čupnuti za kosu jer se manje vidi u javnostiali plać je neizostavan. Naravno i da viknem ali sigurno je da jače i više vićem u kući kada se nešto dogodi nego na javnom mjestu. Sigurno je da ću kod kuće lupiti po guzi jače i da će možda čupanje za kosu biti jače. Žao mi je naravno, jer u nekim momentima prelije se kap čaše i reakcija je refleksna. Naravno i da objašnjavam razlog svog postupka. Iskreno , nemislim da je to neka najbolja metoda. Ali kao što i ovaj dio foruma glasi - kolika treba biti kazna, koliko trajati i ni sama neznam kako na dijete u kasnijoj dobi utjeće kada viknem na njega i iskreno kažem i pokoju grubu uvredljivu riječ a uz to i počupam za kosu.
Znam da suze traju i traju ali se kasnije sve smiri. Porazgovaramo, ja se smirim, ono se smiri i volimo se i dalje. Pišem to danas upravo zato što mi se to dogodilo danas i jako mi je žao te moje reakcije ali toliko sam bila ljuta da nisam mogla ostati mirna i ne reagirati impulzivno. I iskreno počupala sa ga tako jako da sam čak i dio kose išćupala. Nevidi se izvana ali mi je jako žao ponavljam što sam tako reagirala. Prije toga mislim da je bilo tako nešto slično negdje čak prošle godine. Ma, naljuti me , ali nikada ovako kao danas. Znam viknuti, pa znam se i savladati od te vike i nekih ružnih i nepotrebnih rijeći. Kao i svaki roditelj za svoje dijete bi ginula ako treba ali me ponekad tako naljuti da refleksno mi ruka poleti.
Iskreno, kakva su vaša iskustva. Ali iskreno. Netražim teoretski pristup kada vas dijete naljuti već iskreno kako reagirate neovisno o tuđim pogledima, ušima i zakonu. Pusa svima
 |
|||
Odgovori s citatom
Marinela prvotno napisa
I tako cijelo djetinjstvo, i od oca i od majke. Vjerujem da je njihovo opravdanje bio upravo taj svakodnevni zivot pun stresa, novci, posao, pa i troje djece doma...A i tako se odgajaju djeca, kak ne... Zadnji put mi se stari zaprijetio kada mi je bilo 18 godina, nesto kao, nemoj zaje..., 'oces da te supim...A moj odgovor je bio, samo daj, pa cu i ja tebe...Smrzla sam se od straha, ali nikad vise nije digao ruku na mene...Do prije 10 godina nisam ni bila svjesna koliko sam ostecena zbog svega toga, mislila sam da nije ostavilo traga na meni. Dok nisam pokusala ostvariti prvu ozbiljnu vezu...Manjak samopostovanja je vise nego ocit. A to je samo vrh ledenjaka. Dobra stvar u mome zivotu su drugi ljudi, i cinjenica da sma ja svjesna kroz sta sam prosla, pa radim na tome iz dana u dan. Roditeljima sam rekla sto mislim, tata je umro u medjuvremenu, i grozno za reci, uz tugu sto sam izgubila oca, tu je bio i odredjeni osjecaj olaksanja. S mamom imam pristojan odnos, ali ne topao, ne onako kako bi trebalo biti. Nikad joj to necu zaboraviti. Moje dvije sestre imaju vecu djecu, moja je tek bebica. Moja najstarija sestra nikada nije razrjesila niti najmanje odnos sa starcima, i nazalost, kod nje se upravo dogadja taj zacarani krug, i ona gubi zivce sa svojom djecom, kaznjava ih neprimjereno, ako bas ne fizickim kaznama, tada deranjem, gubljenjem samokontrole...Druga sestra puno bolje, svjesna je koliko smo ostecene, pa kad je ljuta, vice u jastuk ili slicno...Ja sam se naucila strpljenju sa sobom i drugima, cijeniti samu sebe, svoga muza, hraniti odnose...Svojoj bebici se od prvog dana obracam kao osobi samoj za sebe, ako me razumijete. Postujem je. Ali, moram li reci da se bojim? Bojim se same sebe... No smatram da smo svi stvaratelji svoje srece, da moramo sami raditi na sebi, ne izvlaciti se na situacije, na stres, na cinjenicu da je dijete bas danas, jednom u godini nemoguce. Ja evo, ovako javno, jos jedanput, sama sebi obecajem da necu nikada koristiti svoje dijete kao vrecu za udarce! Jer kako kazu: najlakse je slomiti dijete. Vjerujte mi, ja sam bila slomljeno dijete.
