Ja ovo nikako ne mogu obećati.
Vrištat ću ovih dana,no vjerojatnije na doktore.
 |
|||
|
|
|||
Ja ovo nikako ne mogu obećati.
Vrištat ću ovih dana,no vjerojatnije na doktore.
Samo ti vrišti!ronin prvotno napisa
Ja ovo nikako ne mogu obećati.
Vrištat ću ovih dana,no vjerojatnije na doktore.
Evo, možemo i mi prolongirati prestanak vrištanja dok ti ne rodiš, da imaš osjećaj da nisi sama!
Zašto sam to rekla... jer je to ipak (jasno, samo trenutačno) "rješenje" u kojem bi dijete usvojilo poruku od prve, a urlanje mi je ravno fizičkom batinanju... ne znam.. kud me Bog nije stvorio manje lijepu, a više strpljivu.Hm, vidjevši sebe u tim zamračenjima uma, ne bih stala na peckanju po guzi.
točno TO se ja masu puta pitam
Ja sam genetski vikalica, svi s mamine strane vicemo kad smo sretni, uzbudeni...malo vise kad smo ljuti.
Definitivno zelim bit malo tisa pogotovo prema malcu, mada ja (jos) ne vicem puno na njega.
Stoga, pridruzujem se akciji!
Nakon što sam se sinoć istresla na stariju pitam je jutros jel me se boji kad vičem i kaže dijete DA, boji se mame. Drgo pitanje, jel me se bojiš sad, odgovor Ne. Ja ne želim da me se dijete boji uopće
evo samo jedan video, mame gen. 1972 će sigurno biti s(r)jetne....
http://www.dailymotion.com/relevance...-fragile_music
mmmmm, sting...
Zašto sam to rekla... jer je to ipak (jasno, samo trenutačno) "rješenje" u kojem bi dijete usvojilo poruku od prve, a urlanje mi je ravno fizičkom batinanju... ne znam.. kud me Bog nije stvorio manje lijepu, a više strpljivu.Hm, vidjevši sebe u tim zamračenjima uma, ne bih stala na peckanju po guzi.
točno TO se ja masu puta pitam
mene je eto stvorio takvom pa opet nisam zadovoljna
A kod mene je mix manje lijepa i manje strpljiva.
kad sam bila veća, x-puta sam poželila da me stari/stara rađe opali jednom po guzici, nego da moram slušati jezikovu juhu...Znaš da sam se često puta pitala je li moguće da je gore sekundu ju pecnuti po dupetu nego urlati par minuta? :/
Cure, meditirajte! Pomaže...
Akcija je hvalevrijedna!
Moja mama je bila takva da, kad bi jednom krenula vrištati, ne bi stajala barem 10min. Da je teraš nešto da ti objasni zamuckivala bi, na jedvite jade sklapala neku rečenicu...ali kad krene da urla reči se same vezu...buuuh :/ . Nebrojeno puta sam pomislila ''Daj, lupi me jednom i prestani više da vadiš moje greške iz malog mozga i povezuješ ih sa ovom današnjom!!!'
Ja se trudim da ne postanem takva a na dobrom sam putu da postanem. Gledam da sebe prevaspitam, činim si sitna zadovoljstva da bi mi dan bio lepši pa bih se trudila da ga ne pokvarim. Klince uglavnom učim objašnjavanjem a ne dranjem što baš ne bih mogla da kažem za mm-a.
Juče smo npr bili na vikendici, svekiji napravili prelepu fontanu i bilo je 'svečano otvaranje'. Klinci kao klinci, vide vodu koja se sliva pa bi pipkali i prali ruke, vide bazenčić pa bi nešto bacali u njega...Bože dragi koliko je urlao dok sam ja bila unutra (a imali su goste jer je u stvari bila slava pa smo jetrva i ja pomagale)...''Ne bacaj kamenčiće u vodu! Čujete li me!!! ALO!!! Kad vam dođem!!! Ej, bre....!!!''. Na kraju sam izašla, otišla do njih, objasnila im da je fontana nova i lepa kao što je nova i lepa i njihova soba i da bi se oni sigurno ljutili kada bi baba došla i rasturala im krevete ili im prljala zidove...Istog trena su prestali, složili se da je fontana stvarno prelepa, uzeli svoje kišobrane (long story) i stoličice i seli pored da gledaju vodu.
Ima dana kad sam kratkog fitilja, nekad stvarno ne umem da se zaustavim kao moja majka, do kraja takvog dana se trudim da budem dobra sa njima, da ostavim sve poslove i odemo da šetamo, popijem tabletu protiv glavobolje a ne da čekam da me neko odozgo reši iritirajućeg pulsiranja u slepoočnicama...Konačno mogu da kažem da sam našla magičnu formulu za rukovanje decom a ta formula definitivno nije urlanje.
Ovoj bi se akciji trebali spridružiti nas svo troje, mi smo uobičajeno jako bučni do granice ključanja mozga.
G. pravi nenormalnu buku dok se igra, ja imam valjda piskutav glas, ama, možda smo svi nagluhi pa se nekako tolerišemo, svako normalan sa nama ne bi izdržao ni jedno popodne
Pridružujem se akciji, rado, ideja je hvale vrijedna
Hvala za Stinga!
Meni je najgore što (ipak u rijetkim) trenucima kad vičem, ne kužim da to radim, pa me MM upozorava: "Daj,....nemoj vikati na nju!".
Grozno se osjećam u tom trenutku.
A najgore je to što je i moj tata bio (i je) vikalica. Sestra i ja smo ga zvale: "Otac kisko, tata vrisko".
za sve mame vristalice
evo da podnesem raport od jucerasnjeg dana... osecala sam se grozno jer me izgleda jos rasturaju hormoni zbog menzisa koji sam dobila pre 7 dana, prvi put od porodjaja... tako da mi je ova tema dosla bas u pravi cas...
celog jucerasnjeg jutra sam razmisljala o ovoj temi i stalno sam u sebi mantrala: "danas necu da vicem... danas necu da vicem..." ne znam da li zbog toga, ali mi se desilo da sam kasnije tokom dana par puta krenula da hvatam zalet za urlanje ali nekako sam sebe ulovila u tome... onda sam rekla sebi da se zaustavim, da prodisem par puta i smirim se, pa nastavim razumnim tonom... i upalilo je :D
valjda ce mi i danas uspeti...
Re: Izazov za mame vrištalice
x
ne bih. izgubila bih dio sebe
Osim toga, ne možeš "izliječiti" posljedicu bez da prije toga barem donekle ukloniš uzrok!
Ja sam bila mama turbo-vristalica.
Onda je jednom Flower prisustvovala burnom ispadu mene i Eme i otvorila mi oci jednostavnim, mrtvim hladnim komentarom da Ema zrcali moje ponasanje.
Tad sam krenula vrlo svjesno zatomljavati nagon za urlanjem (a Emine su se rekacije drasticno smirile cim sam ja pocela kontrolirati vikanje.. ona je jednostavno dijete koje ne podnosi vikanje i buku) .. dan po dan, dva koraka naprijed, jedan natrag... od tada (imala je 3-4 godine, cini mi se) vicem izuzetno rijetko, u biti, podignem glas da obrati paznju na mene, a i to iznimno rijetko.
Dakle, moze se.
Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa
Sada mi je malo lakše
Trenutno sam u takvom stanju da mi malo fali da maloga ne istučem
On za svaku sitnicu lupa glavom u pod, i to svom snagom.
Sve smo probali od ignoriranja, vrištanja....
Danas je opet lupao sa glavom u pod i tako sam vrisnula na njega da me cijeli Busoler čuo :/ , ali on i dalje ne prestaje, a čelo mu je svo ljubičasto.
Izludjet ću, majke mi
Stavljam na ovo veliki potpis. Evo ide drugi dan... :Dza sve mame vristalice
celog jucerasnjeg jutra sam razmisljala o ovoj temi i stalno sam u sebi mantrala: "danas necu da vicem... danas necu da vicem..." ne znam da li zbog toga, ali mi se desilo da sam kasnije tokom dana par puta krenula da hvatam zalet za urlanje ali nekako sam sebe ulovila u tome... onda sam rekla sebi da se zaustavim, da prodisem par puta i smirim se, pa nastavim razumnim tonom... i upalilo je :D
valjda ce mi i danas uspeti...
mi počinjemo od ponedjeljka kak je prvobitno i zamišljeno), vjerojatno ću morat primjenit taktiku: dam ti 100 kn ak izdržiš tjedan dana bez urlanja a da se ipak brineš o njima
I ja se evo prikljucujem akciji - od ponedjeljka (al bome cu se testirati na vikendu)!
Stvarno moram prestati vikati iako je to trenutno skoro pa neizvodivo jer dok braco puže po parku seka radi sto raznoraznih gluposti i moze me cuti jedino kad viknem....hm.....morat cu nekako tome doskociti!
tak i ja zapocinjem svaki dan s mislju da necu pojesti nista slatko, pa pocnem tamaniti raze deserte vec nakon dorucka
a za vristanje.. kad on radi neka sr*nja, podsjecam se u glavi da je klinac. i da ne zna. i da, uostalom, ne mora uvijek biti po mom.
i ja...al zadnjih dana ga puca na rješavanje svih problema šaketanjem/naguravanjem i onda
AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA
evo probat ću i ja. jutros mu je skoro ispala kefica za zube iz ruke kad sam viknula DAJ OPERI IH VIŠE (nakon 10 puta pereš zube? daj operi, operi zube, operi...)
mislim da moje dijete ko pesi, čuje drugačije frekvencije od normalnih ljudi
Evo i mene u klubu.... Ja uglavnom vičem kad sam ja kriva za njeno (ne)ponašanje. Tj. vičem kad sam neorganizovana pa dok se spremamo za izlazak ona se npr. pofarba flomasterima..... I tačno posle kad razmislim ljuta sam na sebe a vikala sam na nju
Ali najbolji lek protiv vikanja mi je kad čujem da MM viče na nju (mada on je cool i uglavnom je to polušaljivo) onda shvatim kako to grozno zvuči, odmah mislim kako da je zaštitim, ona je tako mala.....
A evo priznaću da sam pre neki dan prvi put osetila poriv da je udarim, onako instinktivno mi je ruka poletela, srećom zaustavila sam se na vreme. Počela je da nas grize i to opasno boli, kad uhvati ne pušta, kao mali pit bul. Prekjuče me je ugrizla za palac - ljubičast je i natečen, a večeras me je ugrizla za sisu, lupila sam ruko o zid i zarežala.... Sad smo obe na hlađenju, ali ja jošjer ovo tako boooooooliiiiiii a ne znam kako da joj objasnim.
Često se sjetim svojih satova solfeggia i solo pjevanja.
Zbog te nostalgije, doma često "pjevam" visokim tonovima.
Nastojim pobijediti sebe, ali srećom, nemam te operne ispade često.
I svi sretni i zadovoljni.
Akcija Sramežljive je hvalevrijedna, ali ... vidjet ćemo. :/
ja sam sigurna da je i moje dijete nak naštelano
mislim da moje dijete ko pesi, čuje drugačije frekvencije od normalnih ljudi
tak i ja zapocinjem svaki dan s mislju da necu pojesti nista slatko, pa pocnem tamaniti raze deserte vec nakon dorucka
a za vristanje.. kad on radi neka sr*nja, podsjecam se u glavi da je klinac. i da ne zna. i da, uostalom, ne mora uvijek biti po mom.
je, i to si kažem, sam ja kažem da sam od danas na dijeti
Ja se dobro držim - još vičem, ali ne vrijeđam i ne urlam- nego sam si za ovaj tjedan zadala zadatak da glasno i jasno govorim što me smeta, kako se osjećam dok me neprođe najgora huja i dok ne nđemo riješenje. To izgleda malo kao da smo umobolni, ali bolje je nego prije. Evo primera od neki dan
Prvo kad pozvizdim tražim razmak: Svi na svoje krevete! (imamo mali stan -nemamo svi svoje sobe, a nemrem klince učit da je pauza na balkonu
Djeca vrište : Tako je- ti si kriva.
Ja: Ne- ja sam kriva jer sam se zamljela, ali vi ne smijete rušiti ormar jer se sad nemat gdje igrati i još kasnije idemo u park jer je veš po cijeloj sobi i moramo ga spremiti.
Klinci : Hm, da. Nećemo drugi put strgati ormar.
Ja: Neću drugi put reći da idemo za pet, pa pričati pola sata. idemo svi složiti veš na krevet pa nek tata složi ormar i veš kad dođe s posla, a mi idemo u park.
Happy end
Kažem zvuči kao da sam ispala iz neke retardirane američke serije, ali bolje to nego da si zlostavljama djecu. S vremenom valjda više neću morati sve to govoriti na glas. U javnosti je posebno glupo.
I ključno je da sam se prestala sramiti kad urlam stop i dosta i pauza. Mi smo svi tmperamentni i teško kočimo- tako da nam svima treba margafon i fizičko razdvajanje kad se zalaufamo i meni od klinaca i klincima međusobno, ali se trudim da to nije ružno vikanje s prijetnjom nego sportski poziv na prekid ponašanja koje je dovelo do frke. dio pravila igre - bez mržnja, krivnje, prijetnje, kazne. odnosno neke vrste kazne tipa nema crtića ili sl. čuvam za fakat koma stvari preko kojih ne mogu prijeći - recimo kad je dominik gurnuo jednu malu bebačicu na toboganu -jer mu je bila na putu u njegovoj igri ninja kornjača. Mala se samo skliznula niz tobogan, nije pala, ali se jako uplašila, a i meni je srce stalo.
Ja se dobro držim - još vičem, ali ne vrijeđam i ne urlam- nego sam si za ovaj tjedan zadala zadatak da glasno i jasno govorim što me smeta, kako se osjećam dok me neprođe najgora huja i dok ne nđemo riješenje. To izgleda malo kao da smo umobolni, ali bolje je nego prije. Evo primera od neki dan
Prvo kad pozvizdim tražim razmak: Svi na svoje krevete! (imamo mali stan -nemamo svi svoje sobe, a nemrem klince učit da je pauza na balkonu
Djeca vrište : Tako je- ti si kriva.
Ja: Ne- ja sam kriva jer sam se zamljela, ali vi ne smijete rušiti ormar jer se sad nemat gdje igrati i još kasnije idemo u park jer je veš po cijeloj sobi i moramo ga spremiti.
Klinci : Hm, da. Nećemo drugi put strgati ormar.
Ja: Neću drugi put reći da idemo za pet, pa pričati pola sata. idemo svi složiti veš na krevet pa nek tata složi ormar i veš kad dođe s posla, a mi idemo u park.
Happy end
Kažem zvuči kao da sam ispala iz neke retardirane američke serije, ali bolje to nego da si zlostavljama djecu. S vremenom valjda više neću morati sve to govoriti na glas. U javnosti je posebno glupo.
Nekak mi ne djeluje ohrabrujuće ovo smijanje. Meni je to veliki problem u životu i stvarno se trudim suzbiti sram. Radije bih neki savjet, korekciju...
pikula, tvoj primjer/situacija s klincima možda izgleda smiješno(a) kad je ovdje opisan(a), ali u stvarnosti nije.
Odlučna akcija (i dogovor) na dječje (ne)djelo, bolje je od vikanja, urlanja, predika, bla-blatitisa i sl.
Danas sam npr. doživjela slično.
P. se dohvatio sapuna i budući da je bio mekan, fiiino ga je razmazivao po podu, zidovima, igračkama, robi i gdje god se sjetio. K. ga je sestrinski ohrabrivala smijuckanjem.
Za to vrijeme sam razgovarala s jednom mamom kojoj se bliži termin poroda i bili su joj jako važni neki detalji, pa nisam mogla poklopiti slušalicu isti tren.
Nisam urlala (s tim da sam ga n-puta upozorila da nam sapun nije igračka niti glina ili plastelin!), ali sam P. uzela sapun (tj. ono što je od njega preostalo) i odnijela u kupaonicu, a ovaj se zapjenio i urlao.
K. se prestala smijati i samo je promatrala tijek događanja.
P. je ubrzo prestao plakati, bez ikakvog daljnjeg dramljenja.
Nered ću počistiti ili kad M dođe doma u xy sati ili kad male štetočine zaspu.
Trčati stalno za klincims sa spužvom i krpom je uzaludan posao.
Dok sve to radim još uvijek jašem na slušalici i razgovaram.
Narafski da sam ženi s druge strane žice objasnila situaciju.
Bila je malo zbunjena, jer očekuje svoju prvu bebu i ona još živi u onom romantičnom oblaku predodžaba o odgoju i ponašanju djece.
U tim razmišljanjima potporu je našla u literaturi.
Ipak, profesionalno sam dosta "u literaturi", ali stvarnost življenja i odgoj djece je ipak malo više nego iznenađujuć iz trenutka u trenutak.
Ne mogu tek tako svoju djecu i njihovo ponašanje ukalupiti u određenu tipologiju ili način koji pali kod njih.
Ok, odoh OT, ali svakako ima dana kad sam puna energije i strpljenja, pa mi fitilj nije prekratak, ali ima i dana kad sam ufff
Dakle, protivnik sam urlanja na djecu, ali nisam savršena po tom pitanju.
Naravno da sam i ja protiv urlanja, ali ne mogu se čarobnim štapićem pretvorriti u raspjevanu pepeljugu. Htjela sam samo reći da sam krenula malim koracima i da nam je tako bolje nego prije kad sam se užasno trudila i dati svima prostora i očistiti itd. pa bih pukla, a ne bih ni skužila zašto. Evo ovo možda nekom zvuči grozno, ali za mene je korak naprijed. I shvatila sam da se zapravo borim protiv svojeg perfekcionizma i toga da mnogima u svojem u životu ne znam postaviti granice. Svatko puca zbog nečeg drugogo - nikad niie samo stvar u tome da je netko ZA uralanje - ljudi samo skrivaju nemoć lošim izgovorima. To je moje mišljenje.
Ok, pikula, složile smo se oko toga da je urlanje, vikanje na djecu kontraprodiktivno, tj. no-no good!
Vikanje je zapravo izraz vlastite nemoći (pomanjkanje energije, zasićenosti, stresa) da izađemo na kraj s trenutnom frustracijom na mirniji (diplomatskiji) primjereniji način.
Ovdje se prijavih, jer nisam primjer majke iz literature niti nekih priča, jer sam svjesna svog tonaliteta i oktava koje mogu postići u trenutku kad sam ljuta.
Ok, ne pjevam tako neprestance, ali ponekad bude povišenih tonova.
ja sam juce podbacila i tako mi je bilo krivo, jer se na kraju sve tako lepo zavrsilo i dan je svima beo prelep... samo da nije bilo te moje vristece uvertire...
isli smo u posetu mojoj rodjenoj sestri u grad udaljen 80km od naseg mesta, pa je to iziskivalo opseznije pripreme, koje kao i obicno padnu meni na pleca... i uvek sebi kazem da necu da prolazim kroz isti obrazac, a na kraju nasednem na iste fore i puknem...
sto je najgore uvek se nakon toga setim kako nijedan izlet iz detinjstva ne pamtim samo po lepim stvarima nego po svadji izmedju mojih roditelja i urlanja moje majke pre polaska... prosto ne mogu da verujem da radim bas ono sto sam sebi obecala da nikad necu priustiti svom detetu...
od jutros opet mantram "danas necu da vicem... danas necu da vicem..." a ceka me rucak kod roditelja mm i iste price po hiljaditi put
Marna, razumijemo se
Ja bih samo voljela da se više posvetimo konkretnim situacijama i forama koje mogu pmoći, pa i osobnim problemima koje treba riješiti po putu. Mislim da samo podsjećanje da to ne valja ne pomaže, barem ne onima koji imaju stvarno probelama s tim i žele ih riješiti. Ok ne valja, ali ajmo sad baby steps out iz toga. Koji?
pikula, meni je jučer bio grozan dan.
Svi su toga na kraju bili svjesni :/
Danas se ništa nije promijenilo, mislim, kod njih, i dalje se i potuku, i grle, i vole, i vrište, i čupaju...
Samo ja sam danas totalno kul.
A i do jučer- stvarno se ne sjećam kad sam podigla ton na njih. Ali, jučer, ... ne znam što je bilo.
Pomaže mi da si tad (u kritičnoj situaciji) govorim: sad će proći, sad će proći
I ja čekam dalje da čujem kako im ide...
Javim se još.
Eto samo da javim da od cetvrtka (kada sam se prijavila na ovaj topic) nisam nijednom graknula, vjerovatno podvjesno mi odvaznja u glavi "spusti glas, ne deri se" :D
Evo meni prolazi četvrti dan :D
Ja pocinjem od sutra! Htjela sam od danas al malac je vise nego nemoguc otkad se probudio. Dakle, od sutra!
pikula, evo napisah u prethodnom postu da znam pobjeći na desetak sekundi u drugu prostoriju. Tzv time-out i pomaže, ali ne svaki put, jer me djeca ponekad slijede u stopu.
Njih zabavlja što mama trči nekamo, misle da se igramo lovice
Inače, sam često običavala, da nakon dolaska s posla, kod kuće stvorim pozitivno ozračje kad djeci ispričam neku šaljivu priču ili priču s poukom/porukom. Ponekad jednostavno upitam:"Pogodite koje sam se pjesmice/brojalice sada sjetila?", itd.
Često ih je taj moj nastup znao malo zateći, iznenaditi, a ja bih tako pobijedila količinu svog trenutnog neraspoloženja, umora i misli na xy obveza na poslu koje prtim dolazeći doma.
Ima još strategija, ali sad idem poslužiti papicu.
i ja vam se pridruzujem, skruseno priznajem da zadnje vrijeme pretjerujem iznad svih granica...
potpuno se slažem s ovim...Marna, razumijemo se
Ja bih samo voljela da se više posvetimo konkretnim situacijama i forama koje mogu pmoći, pa i osobnim problemima koje treba riješiti po putu. Mislim da samo podsjećanje da to ne valja ne pomaže, barem ne onima koji imaju stvarno probelama s tim i žele ih riješiti. Ok ne valja, ali ajmo sad baby steps out iz toga. Koji?
iz konkretnih situacija i primjera se može jako puno naučiti, više od onog suhoparnog ne tući i vikati na djecu...ok, a alternativa???? :/
zapravo, kad bolje razmislim skoro svako vikanje na Adriana je posljedica moje ljutnje na neke stvari i događaje koje nemaju veze s njim ali on baš tada traži moju pažnju i dosadno mu je pa se otresem na njega i to mi je grozno
kao, neću se svađati sa sveki jer mi je digla tlak nekim komentarom, neću urlati na muža jer je napravio xy stvar, neću se svađati s nepodnošljivim Talijanom koji mi je uzeo mjesto na parkingu ali ću se izvikati na dijete jer će me ono svejedno voljeti...užaaaaassss
Ženske, pratim vas i svima onima koje su na suzdržavanju od četvrtka
i za vas, a i za sve koje počinju od sutra
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~ da uspijete.
Meni zna samo ponekad izletiti, vrlo rijetko, ali i Luka je još mali
Više me muči kao i mariu71 (gruba riječ)
Vjerujem da ću puno s vama naučiti i biti spremna na dolazeće situacije.
Sve vasi
I ja ovako.Ma i ja, ali nekako, hvala Bogu, u glavi mi totalna blokada za udaranje.ovo i ja ovako
Iako urlanje nije puno različito. :/
I pridružujem se akciji.
I sram me nakon što se izurlam.
I bude mi jako žao.
Najgore mi je što uopće nemam osjećaj da to urlanje ima ikakve koristi.
A nekada stvarno više ne znam što da radim, pa urlaaaaaaaaaaaaam.
Krećemo od sutra...
Ovo se i ja pitam, imam osjećaj da je kod Janka nastupila privremena gluhoća.
mislim da moje dijete ko pesi, čuje drugačije frekvencije od normalnih ljudi
Stanemo na parkingu, izlazimo iz auta.
Parking neasfaltiran, krupno kamenje, oštro. Čim smo izašli eto ti njega bacati kamenje. Ja mu kažem "Janko ne bacaj tu kamenje, sve je puno auta, pogodit ćeš koji" Ništa. "Janko ne bacaj kamenje" Ništa. MM mu opet ponovi istu stvar još dva puta. Ništa. I odleti jedan kamen na tuđi auto.
I kaj da mu čovjek radi????
Kak da ne zaurlam???
Da ga nismo upozorili i to 4 PUTA, ajde, ne zna dijete, desilo se. Ali nakon toliko upozorenja on i dalje ne čuje.
Stvarno se nekada pitam da li da ga odvedem na propuhivanje ušiju?
Kak bi vi reagirali?
na janka, ili kao vlasnik drugog auta?
Kopiram dio jednog teksta pa ako kome pomogne...
...realize that when you're angry at your child, it's only because you've been culturally conditioned to believe that if you feel bad, someone must be to blame. And it feels better to blame someone else than to blame yourself.
The key to moving beyond blame is to allow the blameful thoughts, but take no action against the "blamee". Take only the "inner action" of reaching for better-feeling thoughts.
If you can't stop yourself, try deep breathing, taking a walk, or screaming into a pillow — anything to redirect the energy harmlessly....
link: http://www.enjoyparenting.com/daily-groove/screaming
Ah, bar si me nasmijala.na janka, ili kao vlasnik drugog auta?
Na Janka naravno.
ja kao ti. ne bi baš urlala, ali viknula bi sigurno. al' ja se nisam prijavila na odvikavanje
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom