Pričajmo o dohrani 7.

[Tattoo]

Mi evo napunili punih 7 mjeseci a dohrana još uvijek u povojima. Baš kad mislim da je krenulo sljedeći dan ne pojede ništa. Izgleda ful zainteresiran i lupa i dere se čim vidi da ja spremam zdjelicu, onda prvih par žličica pojede super i odjednom više neće, dere se, vidim da je gladan i na kraju moram dati bocu. Takav je bio i kad je trebalo cikati, vukao malo na početku i onda plač. Jel on to samo takva lijena beba? Ima li pomoći? Već sam umorna od spremanja te hrane, nema što mu nisam nudila i uvijek isto. Ne bih mu htjela dati hranu na bocu jer mislim da tek onda neće htjeti na žlicu. Najgore je kaj više MM i ja ne možemo u miru jesti, on bi utrpao u usta sve što je na stolu, otvara usta kao da nije jeo dva dana, kad mu ponudim nekaj kaj smije pojede dvije-tri žličice i neće više. I pritisak okoline je prestrašan jer sam ja luda mama koja muči dijete bljutavom hranom kad bih mu mogla lijepo dati "normalnu" hranu. Ljuta sam, umorna .... Problem je i kaj je on mršavac i inače slabo papa pa ga ne mogu izgladnjivati. Ali ne može biti na mlijeku do škole! Inače, kad ga baka hrani pojede malo više jer ga ona uvijek nekako zavara da otvori usta, a meni nekako glupo šopati ga na silu. Mislim jednostavno da je lijen otvarati usta. Što mislite, da li je bolje da mu onda nudim nekoliko puta dnevno po malo jer se on ionako nikad ne najede da ga zasiti?

[vertex]

Mi evo napunili punih 7 mjeseci a dohrana još uvijek u povojima.

Ima vremena, stvarno ti je rano za zabrinjavanje.

Moja dva strarija su obojica prihvatili dohranu praktički odmah i jeli prilične količine. Davali smo im smiješano sve zajedno. Kratko miksano, onda gnječeno, pa komadiće, ali recimo da su do 1. rođendana jeli nekakve bućkuriše.

M (najmlađa, 10 mjeseci) je imala neke svoje ideje o dohrani, i sva sreća pa smo je pustili da bira sama kako će.
Dohranu smo počeli sa šest mjeseci, ali je ona puna dva mjeseca samo radila zgađene grimase i odbijala svaku ideju o hrani koja nije moje mlijeko. Onda je s osam mjeseci počela pomalo s voćem. Smetao joj je svaki komadić i jela je miksano voće jedno mjesec dana. Povrće i žitarice je s gnušanjem odbijala. S devet mjeseci je počela prihvaćati prihvaćati hranu koja nije voće. S devet i po, počela je jesti sve šta joj se da i odlučno odbijati hranjene žlicom. Traži isključivo komade, i žvače sve: voće, povrće, meso. Prvih nekoliko zalogaja joj mi dajemo, a nakon toga nam uzima komade iz ruke ili sa pladnja od hranilice. Evo, danas je začudo pojela proso žlicom, jer smo je odlučili pomalo i na žlicu naučit - ima jela koja baš i ne idu na komade. Žvače desnima, ima tek tri zuba.
Zadnjih dana su joj hit šljive: vrišti kad ih vidi, onda uzme cijelu (velike su), s ta tri zubića otkida komade, kad dođe do pola otmemo joj košticu, a kad joj ostane otprilike četvrtina, stavi sve u usta i melja dok na kraju ne izbaci samu kožicu. Tako je jučer pojela tri! Inače jede manje količine, puno manje nego braća joj u toj dobi, ali je prava uživancija puštat je ovako da bira svoj tempo. I lijepo je što ona stvarno zna šta jede - ništa joj se ne podvaljuje, ništa se ne zamaskirava. To stvara puno bolje temelje za prehrambene navike u budućnosti, a to je zapravo važnije od toga što će beba od 7 ili 8 mjeseci zaista i pojesti od dohrane.
Eto, moj savjet je - strpljenje. Nije toliko važna količina, važno je da se nudi hrana koja je kvalitetna i da se pomalo beba sa hranom upoznaje. Hrani ga samo onoliko koliko on ima volje. Kad počne negodovat, kraj obroka, pa makar obrok bio tri vrha žličice. Možeš nudit i više puta dnevno, ali nemoj da ti se cijeli dan vrti oko hrane.
Tako imaš puno više šanse da za nekoliko mjeseci, ili tjedana, ili čak dana, dijete zaista i projede, nego ako već sada stvaraš presing oko obroka.